U svjetlu vjere

Pavlova definicija vjere

73. „Vjera je jamstvo (temelj) za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo“ (Hebrejima 11, 1). Pred vjernikom se otvara novi svijet stvarnosti, jer pozna što sâm razum ne bi nikada ni naslutio, npr. Presveto Trojstvo, vječno blaženstvo, milost. – Vjernik, na temelju Božjega auktoriteta, prihvaća za istinito sve što je Bog objavio, jer zna, da niti Bog može prevariti niti može biti prevaren. – Bez vjere nema u čovjeku ni drugih nadnaravnih darova, jer tko ne vjeruje, ne može primiti ni sakramente; prema tome, vjera je jamstvo za vječnu sreću i za sredstva koja k njoj vode. – Vjera je prvi stadij nadnaravnoga života na zemlji, prvi kontakt s Bogom kao Tvorcem nadnaravnoga morala, života i djelovanja; ona je korijen posvećenja.

Ernest Renan je govorio:

„Nije mi dosta ono što mi pruža znanost; ja sam još uvijek gladan. Mozak, rastopljen od znanstvenoga rezoniranja, žeđa za jednostavnošću kao što pustinja žeđa za bistrom vodom.“

Samo vjera ispunja pamet novim spoznajama za kojima čovjek čezne. A sve te spoznaje sastaju se u jednostavnim istinama, koje osvajaju svakoga komu strasti ne priječe ulaz ovoga višega svjetla.

„Čovjek živi samo od vjere ili od iluzija“ (Giacomo Leopardi).

Vjernik donekle pripada drugomu, božanskomu svijetu, jer već na ovoj zemlji posjeduje božanske vrjednote. Ta ga situacija stavlja u neugodan položaj, jer postaje „kamen spoticanja“ (Prva Petrova 2, 8), „znak kojemu će se protiviti“ (Luka 2, 34). Svijet će ga mrziti to više što bude vjernije izražavao Krista. Uvijek mora biti spreman da će ga mrziti, i to jednostavno „zbog moga imena“ (Matej 10, 22). A sve nam ovo svjedoči povijest.

Bilješka

Iako je vjera kao milosni dar s neba kod svakoga ista, ipak ne zaboravimo da kršćanin prolazi kroz razne etape života. Vjera je život, život nadzemaljskoga znanja, teženja i ljubavi, a svaki život pozna krize, uspone, zastoje, sukobe, stupnjeve. Vjera se u ranom djetinjstvu hrani samo simbolima, jer to pristaje stupnju psihičkoga razvoja ranoga djetinjstva. Vjera je dječaka, mladića i zrela čovjeka razvijenija, temeljitija, prema stupnju razvoja. U doba puberteta vjera upada u „krizu“, jer pobescentu smeta svaki auktoritet, osobito vjera, koja mu nastoji staviti mjeru mislima, željama, ekspanziji. U zrelo doba života možda čovjeka povuče za sobom realizam te čovjek kao da živi samo za zemlju, ali starost redovito čovjeka upravlja prema nadzemaljskim vrjednotama, jer starost najbolje pozna život, razgolićuje ga, a osjećaj ograničenosti, prirodno, starca i staricu vodi u naručje Božje.

Vitalnost čina vjere

74. Kršteno novorođenče postaje sudionikom Božje naravi, naziva se i jest „sugrađanin svetih i ukućanin Božji“ (Efežanima 2, 19). Toga novorođenče nije svjesno. Vjera je došla s milošću, ali se nalazi u nekom latentnom stanju, kao što se i psihički život djeteta nalazi u sličnom stanju.

Odrasli čovjek mora vitalno prihvatiti vjeru. On postaje svjestan motiva svoga vjerovanja, zato se od njega očekuje i da izričito stvori čin vjere te svjesno-voljno reče: „Vjerujem“. To je primjereno njegovu stupnju razvoja i na taj način kršćanin postaje živom žrtvom u čast Boga (Rimljanima 12, 1). A kako bi se i mogao razlikovati vjernik od nevjernika, ako ne po tom što jedan uzvjeruje, svjesno-voljno pristane, a drugi odbija riječ Božju? (Marko 16, 16). Tko ne uzvjeruje – osudit će se. Izričito vjerovanje za odrasla je uvjet spasenja, bezuvjetno sredstvo na putu vječne sreće.

Što se mora izričito vjerovati?

75. „Da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže“ (Hebrejima 11, 6). Bez vjerovanja u ove dvije istine nikad se nitko nije spasio niti će se spasiti. Budući da se nalazimo u kršćanskoj eri, to je također potrebito izričito vjerovati u Presveto Trojstvo i Utjelovljenje.

Svaki je, dakle, vjernik dužan pod teški grijeh poznavati, suštinu ili glavni sadržaj Apostolskoga vjerovanja; sakramenata: krštenja, pokajanja i euharistije; Očenaša, Dekaloga, zapovijedi Crkve, a donekle i Anđeoskoga pozdrava.

Portret pravoga vjernika

76. Vara se svatko tko misli da „domovina na nebesima“ (Filipljanima 3, 20) prenosi kršćanina u transcendentnost tako te on prekine vezu sa zemljom i sa zemaljskim putnicima. Naprotiv, vjernik mora i na vanjštini dokazati da njegova usmjerenost prema nebu preobražava i njegov ovozemni život.

a) Kršćanin ispovijeda, očituje svoju vjeru i na vanjski način, da to drugi vide i čuju, i na to je dužan kadgod bi njegova šutnja, oklijevanje ili postupanje uključivalo ili značilo nijekanje vjere, prijezir vjere, nepravdu prema Bogu ili sablazan prema bližnjemu. Tko ne bi tako postupao, ne bi bio priznat od Krista pred Ocem nebeskim (Matej 10, 32). To priznavanje vjere jest znak kršćanske svijesti, kršćanskoga karaktera, dobar primjer, put „k spasenju“ (Rimljanima 10, 11). Obveza vrijedi za sva vremena i za sve narode.

b) Pravi kršćanin (u negativnom stajalištu) postupa tako da se čuva svih prigoda u kojima bi njegova vjera oslabila ili iščezla. On ne čita zabranjene knjige, tj. one koje mogu nanijeti štetu njegovoj vjeri ili moralu, osobito one koje je Crkva posebnim kaznama zabranila da se ne čitaju. Zar mnogi kršćani ne postupaju neoprezno te dovode svoju vjeru u pogibeljnu kušnju? Zar se mnogi nepripravno ne upuštaju u rasprave s nevjernicima?

c) Pravi kršćanin, vjernik, nastoji poznati svoju vjeru, zato čita knjige u kojima se kršćanska vjera i moral ispravno iznose, a prigodice rado sluša propovijedi, konferencije o vjersko-moralnim pitanjima. Rado pomaže vjersku literaturu, posuđuje knjige onima koji ih nemaju, da uvide pravo lice vjere, a ne da iz mutnih izvora piju neprijateljsko izlaganje ili falsificiranje vjerskih istina. Lažni proroci se pojavljuju u ovčjem ruhu (Matej 7, 15).

d) Kao čovjek, građanin, vjernik je tolerantan sa svima, solidaran, uvijek spreman bližnjemu djelotvorno pomoći. U vršenju svojih staleških dužnosti svima uzor, ali u vjerskim načelima beskompromisan, doktrinalno nepokolebljiv. Vjernik mora biti neprijatelj zablude i zla, ali ljubitelj lutalaca, grješnika.

e) Pravi vjernik često stvara čin vjere, osobito kad osjeti pogibli ili poteškoće protiv vjere. Na taj način isprepliće svoj život i svoj rad dahom vjere, on „živi od vjere“ (Galaćanima 3, 12). U velikim tragedijama osobnoga i javnoga života vjera ga jača, tješi, kazuje mu put rješenja, pa ponavlja sa svetim Pavlom: „Znamo da Bog čini, da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube“ (Rimljanima 8, 28).

f) Pravi vjernik živi u kontaktu s crkvenom hijerarhijom. Osjeća se članom svoje župe, crkvene zajednice. Ponosan je na jedinstvo, plodnost, raširenost Katoličke Crkve. Bez laži i pretvaranja, ali u duhu obiteljskoga solidarizma, on sluša crkveno učiteljstvo i brani svoju Crkvu. To mu nalaže i svijest pripadnosti vjeri svojih otaca.

Zaključak

Kategorički imperativ za pravoga vjernika jest ovaj:

„Vladajte se lijepo među poganima, da bi u dan pohođenja, u onome u čemu vas kleveću kao zločince, promatrajući to pomno, slavili Boga zbog vaših djela… Takva je volja Božja da, čineći dobro, ušutkate neosnovana govorkanja bezumnih ljudi“ (Prva Petrova 2, 12.15).

Kad narod reče: „Zaludu je vjerovati ako ne ćeš na Božju djelovati“ izriče duboku misao svetoga Jakova, da je vjera u samoj sebi mrtva ako se ne pokazuje na djelu (Jakovljeva 2, 17). Bez dobrih djela nema u vjeri njezinih bitnih komponenata, ona ne opstoji.

Nijekanje vjere

77. Ono se pokazuje u vrlo različitim oblicima. Bilo je i bit će onih koji „tvrde da poznaju Boga, a djelima ga niječu“ (Titu 1, 16). To se pak može reći i za svaku ideologiju, jer nosioci redovito nijesu savršeni uzori ideja koje zastupaju.

a) Formalisti stvaraju kontradikciju između vjere i života ili pak daju prvenstvo vanjštini na teret nutrine, pa u tom slučaju govorimo o „vjerskim licemjerima“.

Sveti Pavao govori o vjernicima, koji djelima niječu svoju vjeru, da su „odurna, buntovna i ni za kakvo dobro djelo sposobna stvorenja“ (Titu 1, 16), to su u stvari kao nevjernici. – Oni pak, koji vjeru svode samo ili poglavito na vanjštinu, neka imaju pred očima da se Krist borio protiv legalizma te da je središte Božjega kulta prenio na nutrinu. Ne parade, ne riječi, ne vanjski oblici, nego „duh i istina“ (Ivan 4, 23), jer uzaludan je kult usnama, ako je srce daleko (Matej 15, 8). Riječima se ne ulazi u nebo, nego djelima (Matej 7, 21). Formalizam rastače vjernike, odbija od vjere nevjernike. Vjera je život, a ne kostur.

b) Oni koji sumnjaju, tj. obustavljaju pristanak uz neku vjersku dogmu, također su kao nevjernici, jer pozitivno pristaju uz druge razloge, npr. uz one koje im njihov razum predočuje.

Dobro treba razlikovati: poteškoće ili znanstvene sumnje, i njih treba rješavati učenjem i konzultiranjem; neznatne sumnje koje je najbolje prezreti; pozitivne sumnje pak odstraniti pobuđivanjem čina vjere; hipotetske ili metodske sumnje koje proizlaze iz želje za što dubljim proučavanjem vjere, a bez najmanje sumnje u istinitost dogma, marljivo rješavaj.

Bez sumnje kršćaninu se pojavljuju poteškoće u vjeri i u obliku nekih „napasti“, tj. dovode ga u kušnju da se možda pokaže slabim u vjeri. To neka iskoristi kao prigodu da činom vjere zasluži te da se učvrsti u vjeri (Prva Korinćanima 10, 13). Kao pouku o potrebi vjere i o njezinoj čvrstoći pročitaj Evanđelje sv. Ivana 20, 24–30, pa i ti reci s nevjernih! Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“ Sumnje ili kolebljivost u vjeri su kao paraliza duha, kočnice, verige što sapinju život vjere. Nijesu li te sumnje uzrokom tolike anemije u vjerskom životu vjernika?

c) Nevjernici, koji nijesu nikada čuli propovijedanje vjere, nijesu ni odgovorni za svoju nevjeru. Oni koji ne vjeruju, jer ne mare doznati istinu o vjeri, još više oni koji su aktivni ili borbeni nevjernici, preziru Boga, odbacuju ugled Božji, zanemaruju sredstva vječne sreće.

Za neodgovorne nevjernike molimo svjetlo (Luka 1, 79), a o grješnim ili nevjernicima rekao je Krist da su već osuđeni (Marko 16, 16; Ivan 3, 18). O nikomu se ne smije očajavati doklegod je živ, jer nitko ne zna tajne putove milosti Božje, koja može i na zadnjem času dirnuti srce nevjernika. Nevjernici, iako ne vjeruju u osobnoga Boga, mogu dokazati znatan stupanj nekoga naravnoga morala, poštenja, solidarizma, dapače mogu dati primjer herojstva na naravnom području.

Komu nije poznat najradikalniji protest protiv Boga što ga uopće pozna literatura? To je Ivana Karamazova „Legenda o Velikom inkvizitoru“. Iako nadvisuje Prometeja, Fausta, Katna i druge, ipak je Finale te pjesme trijumf vjere, klečanje pred Kristom. To je posve logično, jer „bez vjere se ne živi“, rekao je Tolstoj. Tko ne prihvaća vjeru, prihvaća praznovjerje, tj. „kad otjeraš bogove, dolaze sablasti“ (Emanuel Geibel).

Neopisivi su pozitivni plodovi vjere i Boga za ljudsko društvo. „Napuštanje svake vjere vodi k napuštanju čovječanskih dužnosti“ (Jean-Jacques Rousseau). Velik je umnik Goethe, a on je napisao:

„Jedini i najdublji problem povijesti svijeta i čovječanstva, problem kojemu su svi drugi podređeni, jest borba između vjere i nevjere… Svaka je epoha, u kojoj cvate vjera, puna utjehe, sjaji, plodna je za suvremenike i za pokoljenja.“

d) Heretik (krivovjernik) je onaj koji je doista kršten, ali sada svjesno i voljno odstupa od koje vjerske istine. Razumije se da takav odbija vjeru uopće, jer zabacuje motiv vjerovanja: ugled Božji, koji u svakoj vjerskoj istini obvezuje. Hereza je rušenje vjere, širenje nevjere i sablazni. Posve je shvatljivo da Crkva, kao organizacija, ima pravo izdajnicima svoje vjere odrediti neke pravno-duhovne kazne (formalni heretici padaju u izopćenje, lišavaju se crkvenih časti, služba, dohodaka itd.).

Na dnu hereze krije se ponajčešće egoizam, odnosno oholost. Oholost je psihološki izvor hereze. Povijest heretika to najočitije svjedoči. Zato je i grijeh hereze donekle teži od grijeha nevjere, jer „teže griješi onaj koji ne ispunja, što je obećao, nego onaj, što ne ispunja, jer ništa nije ni obećao“ (sv. Toma). Težina se grijeha hereze odmjeruje u riječima sv. Ivana: „Tko ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga“ (Druga Ivanova 9). Heretik je, dakle, kao bezbožac.

e) Apostat je totalni otpadnik od vjere. On zabacuje sve vjerske istine. Apostazija je teža od hereze. Nije potrebno da apostat pristane uz neku drugu vjeru, dovoljno je da se upiše u ateiste, nacionaliste, čiste materijaliste, time se automatski potpuno odrekao vjere.

f) Shizma (raskol). To je odstup od vjerske zajednice, od jedinstva Crkve, njezine vrhovne glave ili Pape. Ne slijedi da shizmatik otpadne od vjere kao heretik, ali se može dogoditi da shizma bude teža i od nevjere „ili zbog većega prijezira ili zbog veće pogibli koju uključuje ili iz sličnih razloga“ (sv. Toma). U svakom slučaju u shizmi se nalazi neposluh prema auktoritetu Crkve i prema njezinim zakonima.

g) I psovka je kao usmeno nijekanje vjere. Psovač pridijeva Bogu vlastitosti koje ga pogrđuju. Psuje i onaj koji stvorenje smatra svojim najvišim bićem, bogom, ili se podsmijeva Bogu. Razumljivo da svaka, pa i najmanja, svjesno-voljna psovka griješi protiv vjere, protiv bogoštovlja i protiv dužne ljubavi prema Bogu.

O psovaču iz navike rekli smo prigodno u br. 19. U prosuđivanju da li je neki izraz psovka ili ne, treba se osvrtati i na okolinu, na prisutne, na shvaćanje onih koji slušaju. Osim toga treba računati, što je općenito rečeno, na uvjete, ljudskoga čina, o kojima pod br. 11. Težina psovke je veća, ako je pomiješana i s mržnjom na Boga i s nevjerom.

Nije dovoljno očekivati od Boga da nas oslobodi od mrske psovke, jer čovjek je glavni krivac da se to zlo među ljudima nalazi i širi. Svi su faktori, kojima je na srcu dobro društvene zajednice, pozvani, da liječe tu ranu u narodu, koja i pred Bogom i pred ostalim, mnogim kulturnim narodima baca vrlo tamno svjetlo na kulturu naših naroda.

Da li vjerovati znači biti netolerantan?

78. Prvi paragraf u ustavu vjere jest taj da vjera mora biti plodonosna, da se mora pokazivati na djelu, da bude združena s djelotvornom ljubavlju prema bližnjemu. Nema veće tolerancije nego li je ljubav prema bližnjemu pa i neprijatelju. Zašto se vjeri predbacuje da je ekskluzivistička, netolerantna? Odgovaramo:

Svaka je ideologija i teorija netolerantna, ne stvara kompromis s protivnom ideologijom, a vjernik je svjestan da je sv. Petar odgovorio Kristu za sve: „Komu ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Ivan 7, 69). Kršćanska vjera nije ljudska izmišljotina, nego sredstvo spasenja od Boga dano ljudima.

Istina je da su u prošlosti neki vjerski pisci zastupali mišljenje da treba „stati daleko“ od nevjernika,, ali je činjenica da su se danas narodi i vjere u civilnim odnosima izmiješali, te da jedna vjera općenito nema nekoga monopola na civilni život. Posve je logično da na tu činjenicu treba računati te se prema njoj ravnati.

Načelno je uvijek Crkva zastupala mišljenje da se nevjernici ne smiju silom vući k vjeri, jer Crkva nema vlasti nad nekrštenima (Prva Korinćanima 5, 12), a civilna vlast nije kompetentna u duhovnim stvarima. Kad je pak vjerski i civilni život u nekim državama bio pomiješan u jedno, događalo se da je prema tvrdim apostatima (dakle pripadnicima vjere koji su izdavali vjeru), a koji su istovremeno bili i društveni štetočine ili subverzivni elementi, Crkva strože postupala. To je Crkvi bilo u nekim slučajevima kao sredstvo samoobrane, da se ne ruši njezino jedinstvo i njezina egzistencija.

Bez sumnje, ono načelo cuius regio, illius religio, tj. vjera nekoga naroda ili države uživa monopol, u prošlosti je urodio nekim gorkim plodovima, ali svakako manjim nego li to Crkvi predbacuju protivnici koji su uopće, a prema njoj napose, mnogo intolerantniji. Svakako su te zloupotrebe mnogo manje nego li se prikazuju od protivnika vjere, a neopisivo manje nego li su zloupotrebe protivnika vjere.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 70–76.