Smrtna kazna načelno je dopuštena
Franjine prosudbe u srijedu 11. listopada 2017. u vezi s posvemašnjim nijekanjem opravdanosti smrtne kazne u suprotnosti su s onim što je Crkva oduvijek naučavala. I to ne slučajno.
U svojem obraćanju prošle srijede sudionicima sastanka koji je priredilo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije papa Franjo o smrtnoj je kazni rekao:
„Ova problematika ne može se svesti na puko podsjećanje na povijesno učenje bez isticanja ne samo napretka u nauci koji su postigli posljednji pape, nego i promijenjene svijesti kršćanskoga puka, koji odbacuje stajalište pristajanja prema kazni koja teško vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Mora se snažno potvrditi kako je smrtna kazna nečovječna mjera koja ponižava osobno dostojanstvo, kako god se izvršavala. Ona je sama po sebi protivna Evanđelju jer je to hotimična odluka o zaustavljanju ljudskoga života koji je uvijek svet u očima Stvoritelja i čiji je samo Bog, u konačnici, pravi sudac i jamac. Nitko, „čak ni ubojica, nikada ne gubi svoje osobno dostojanstvo“ (Pismo predsjedniku Međunarodne komisije protiv smrtne kazne, 20. ožujka 2015.) […] Nitko, dakle, ne može biti lišen ne samo života, nego i same mogućnosti moralnoga i egzistencijalnoga otkupljenja koje koristi zajednici. […] Nažalost, čak se i u Papinskoj državi pribjegavalo tomu krajnjemu i nečovječnomu pravnomu lijeku, zanemarujući prvenstvo milosrđa nad pravednošću. Preuzimamo odgovornost za prošlost i priznajemo da su ta sredstva nametao više legalistički nego kršćanski nazor. Briga za očuvanje cjelovitosti moći i materijalnoga bogatstva dovela je do precjenjivanja vrijednosti zakona, sprječavajući dublje razumijevanje Evanđelja. Međutim, ostati neutralan danas pred novim zahtjevima za potvrđivanjem osobnoga dostojanstva učinio bi nas još krivljima. Ovdje se ne suočavamo ni s kakvim proturječjem s učenjem iz prošlosti, jer je obrana dostojanstva ljudskoga života od prvoga trenutka začeća do prirodne smrti u učenju Crkve uvijek nalazila svoj dosljedan i autoritativan glas. […] Stoga je potrebno ponoviti da je bez obzira na težinu počinjenoga zločina smrtna kazna nedopustiva jer napada nepovrjedivost i dostojanstvo osobe.“
Ukratko, papa Franjo nam govori da su posljednji pape već počeli naučavati drukčiju nauku o smrtnoj kazni od tradicionalne, da smrtna kazna vrijeđa neotuđivo dobro života, da ne dopušta moralno iskupljenje, da je protivna osobnomu dostojanstvu, duhu Evanđelja i stoga katoličkoj vjeri.
Nijedan od tih sudova ne čini se prihvatljivim. Prvo, da bi se procijenila dobrota nekoga djelovanja, mora se pozvati na njegov ćudoredni predmet, odnosno na neposrednu svrhu koja se želi postići: ćudoredni predmet izricanja smrtne kazne jest dobar jer „brani zajednicu“: tvarno djelo „ubijanja“ s ćudoredne točke gledanja mora se shvatiti kao obrana zajedničkoga dobra, a ne kao „ubojstvo“ ili „osveta“. Samo je izravno i hotimično ubijanje nedužnih uvijek zlo: to je ono uči Učiteljstvo. Smrtna kazna, stoga, pronalazi svoju ćudorednu dopuštenost u činjenici da svi imamo ćudorednu dužnost braniti svoj život prije nego život napadača:
„plus tenetur homo vitae suae providere quam vitae alienae“ –
„čovjek je više dužan brinuti se za svoj život, nego za život drugoga“ (Toma Akvinski, Summa theologiae, II–II, 64. pitanje, 7. članak, odgovor).
Kao što privatna osoba može zakonito ubiti napadača u samoobrani ako ne postoje druga rješenja za zaštitu vlastitoga života ili života drugih, tako i pravni sustav – u predviđanju gotovo sigurnoga ponavljanja zločina ili zločina jednake težine – može pribjeći smrtnoj kazni ako je to jedini način zaštite sigurnosti građana. Toma Akvinski piše:
„Et propter hoc videmus quod si saluti totius corporis humani expediat praecisio alicuius membri, puta cum est putridum et corruptivum aliorum, laudabiliter et salubriter abscinditur. Quaelibet autem persona singularis comparatur ad totam communitatem sicut pars ad totum. Et ideo si aliquis homo sit periculosus communitati et corruptivus ipsius propter aliquod peccatum, laudabiliter et salubriter occiditur, ut bonum commune conservetur, modicum enim fermentum totam massam corrumpit, ut dicitur I ad Cor. V.“ –
„I zbog toga vidimo da ako je odsijecanje uda korisno za zdravlje cijeloga ljudskoga tijela, primjerice kada je truo i kvari druge, pohvalno je i zdravo odsijecanje. A svaka pak pojedina osoba uspoređuje se s cijelom zajednicom kao dio cjeline. I stoga, ako je netko opasan za zajednicu i kvari je zbog nekoga grijeha, hvalevrijedno i spasonosno ga se ubija kako bi se očuvalo zajedničko dobro, jer malo kvasca kvari cijelo tijesto, kao što je rečeno u Prvoj Korinćanima 5, 6 ‘malo kvasca sve tijesto ukvasa’“ (Summa theologiae, II–II, 64. pitanje, 2. članak, odgovor).
Upravo je dužnost štititi svojstvenu dragocjenost osoba zajednice, to jest njihovo dostojanstvo – rasuđivanje koje Franjo rabi za osudu smrtne kazne – ono što nju opravdava.
Smrtnu kaznu dodatno opravdava još jedna razlog. Svaka osoba ima pravo na temeljna prava, uključujući život. Međutim, ta prava možemo izgubiti zbog naših postupaka: razmislite o osobnoj slobodi nakon zločina. Kao da u nama postoji zid u koji su ugrađena temeljna prava. Iznimno zli postupci koje odlučimo počiniti imaju moć srušiti taj zid i tako uništiti prava ugrađena u njega. Oni koji ubijaju oduzimaju se svoga prava na život, a država ispravlja tu moralno stanje. Dakle, Pio XII.:
« Même quand il s’agit de l’exécution d’un condamné à mort, l’État ne dispose pas du droit de l’individu à la vie. Il est réservé alors au pouvoir public de priver le condamné du bien de la vie, en expiation de sa faute, après que, par son crime, il s’est déjà dépossédé de son droit à la vie. » –
„Čak i kada je riječ o pogubljenju osobe osuđene na smrt, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Tada je javnoj vlasti pridržano da osuđeniku oduzme dobro života, kao iskupljenje za njegovu krivnju, nakon što se svojim zločinom već lišio svoga prava na život“ (Govor sudionicima Prvoga kongresa histopatologije živčanog sustava, 13. rujna 1952., br. 28).
Zbog svojih postupaka snižavamo svoje ćudoredno dostojanstvo, a ne svoje naravno dostojanstvo koje je neokrnjeno (ubojica ostaje osoba). To je pomalo kao da se snižava na rang zvijeri, a zvijeri nemaju prava. Tako opet Akvinac:
„homo peccando ab ordine rationis recedit, et ideo decidit a dignitate humana […] et incidit quodammodo in servitutem bestiarum […]. Et ideo quamvis hominem in sua dignitate manentem occidere sit secundum se malum, tamen hominem peccatorem occidere potest esse bonum, sicut occidere bestiam“ –
„Griješeći čovjek odstupa od reda razuma i stoga otpada od ljudskoga dostojanstva […] degenerirajući na neki način u ropstvo zvijeri […]. Stoga, iako je ubiti čovjeka koji ostaje u svom dostojanstvu po sebi zlo, ipak ubiti čovjeka grješnika može biti dobro poput ubijanja zvijeri“ (Summa theologiae, II–II, 64. pitanje, 2. članak, odgovor na 3. razlog).
To je prvi razlog da se ustvrdi kako, suprotno onomu što je Franjo izjavio, smrtna kazna nije protivna ćudorednomu dostojanstvu osobe (štoviše, zatvaranje u zatvor također ukida neotuđivo dobro kao što je sloboda i stoga bi se izvrnuto moglo shvatiti kao da šteti zatvorenikovu dostojanstvu).
Da bi smrtna kazna stvarno izražavala ćudoredni predmet „obrane“ mora biti razmjerna toj svrsi. Što to znači? Prvo, mora postojati zbiljska društvena opasnost, shvaćena kao sigurnost ili visoka vjerojatnost da će počinitelj ponovo počiniti zločine protiv života ili sličnoga dobra. Sama mogućnost budućega napada ne opravdava obrambenu svrhu, niti opravdava smrtnu kaznu jer je počinitelj sada bezopasan (ta točka povezana je s tijekom preodgoja počinitelja, čim ćemo se pozabaviti kasnije). Drugo, extrema ratio [krajnje sredstvo]. Ako postoji drugi način obuzdavanja nasilnosti počinitelja, treba primijeniti to rješenje. U suprotnom smrtna kazna više ne bi izražavala svrhu „branjenja zajednice“, nego bi bila izraz „državnoga ubijanja“ ili „osvećivanja“: iz obrane bismo prešli u napad. Nadalje, različite kazne poput zatvora omogućile bi počinitelju više vremena da se popravi.
Tako Katekizam Katoličke Crkve:
„Tradicionalno crkveno učenje ne isključuje […] pribjegavanje smrtnoj kazni, kada je to jedini izvediv način da se život ljudskih bića djelotvorno obrani od nepravedna napadača. Ali ako su nekrvna sredstva dovoljna da se sigurnost osoba obrani i zaštiti od napadača, vlast će se ograničiti na ta sredstva, jer ona bolje odgovaraju stvarnim uvjetima zajedničkoga dobra i više su u skladu s dostojanstvom ljudske osobe. Danas, zapravo, zbog mogućnosti koje država ima na raspolaganju da se zlodjelo djelotvorno suzbije i da se počinitelj učini neškodljivim, a da mu se u konačnici ne oduzme mogućnost popravka, u naše su dane slučajevi, u kojima je bezuvjetno potrebno ubiti krivca ‘vrlo rijetki, ako ne praktički i nepostojeći’ (Evangelium vitae, br. 56)“ (br. 2267).
Zato su nedavni pape pozivali na ukidanje smrtne kazne na svjetskoj razini, ne zato što načelo obrane zajedničkoga dobra ostvarivo u takvoj kazni više ne vrijedi, nego zato što su utvrdili da trenutačno u zemljama diljem svijeta postoje druga sredstva – primjerice zatvaranje – koja su razmjernija obrambenoj svrsi.
Smrtna kazna stvara zatim pozitivne učinke koji su svojstveni svakoj drugoj sankciji. Ima ulogu odmazde:
„Kazna prije svega ima svrhu popraviti nered prouzročen zlodjelom“ (Katekizam Katoličke Crkve, broj 2266).
Drugim riječima, patnja počinitelja vraća lice pravde koje je on sam unakazio. To je naknada koja se prema pravičnoj pravednosti mora naknaditi istom vrijednošću kolika je bila nanesena šteta: oduzet život za darovan život. Iz toga proistječe mjerilo razmjernosti: mala ćudoredna šteta odgovara blagoj kazni; velika ćudoredna šteta odgovara kazni jednake težine (što može utjecati i na osobnu slobodu, ali ne isključuje dobro „života“). Pravednost je davanje svakomu onoga što mu pripada: zajednica ima pravo na patnju počinitelja.
Uloga odvraćanja: ne može se isključiti da zaprječavanje te kazne u zakoniku, prijećenje kaznom ako se djelo počini i njezina stvarna primjena ne će imati odvraćajući učinak na članove društva.
Odgojno-preodgojna uloga: kazna vraća počinitelju udio ljudskosti koji je izgubio. Moglo bi se prigovoriti: „Ali ako počinitelj umre, taj razlog više nema smisla.“ Kako bi se osiguralo da počinitelj prođe tijek preodgoja dobro je dopustiti određeno vremensko razdoblje između osude i pogubljenja koje će omogućiti počinitelju da se pokaje. Na taj bi se način zadovoljio Papin zahtjev za ćudorednim iskupljenjem. Ako se to dogodi, smrtna kazna više ne bi bila opravdana jer je došlo do pokajanja te je stoga kazna u tom smislu bila učinkovita. Nadalje, kao što je gore spomenuto, društvena opasnost bi nestala, a time bi i ujedno nedostajala svrha smrtne kazne (zaštita zajednice). Čak i ako bi se izvršenje slijedilo neposredno nakon presude, ništa ne sprječava počiniteljevo pokajanje i promjenu života. To je još jedan razlog da se ustvrdi kako smrtna kazna može pridonijeti vraćanju dostojanstva počinitelja i da u drugom smislu izražava krjepost pravednosti: počinitelju se duguje kazna jer mu pruža dragocjenu priliku da se ponovo očovječji. Ako ne dođe do promjene, kazna se i dalje mora nametnuti: ne će ispuniti svoju preodgojnu ulogu, ne zbog nedostatka u naravi kazne, nego zbog nedostatka počiniteljeve volje. Međutim, i dalje će zadržati svoje naplatnu i odvraćajuću ulogu, a očito i svoju obrambenu svrhu, s obzirom na gore navedene uvjete.
Prelazeći s razine ćudoredne filozofije na razinu ćudoredne teologije prisjećamo se zgode o dobrom razbojniku osuđenom na smrt. U određenom trenutku on priznaje da je njegova kazna pravedna: u tom trenutku njegovo pogubljenje više ne bi bilo opravdano jer je povratio izgubljeno ćudoredno dostojanstvo i više nije opasna osoba. Međutim, Isus dopušta tu nepravdu za veće dobro: smrt na križu poslužit će, na duhovnoj razini, kao korisna kazna za iskupljenje počinjenih grijeha i time za stjecanje zasluga za ulazak u Raj. Stoga smrtna kazna nije protivna duhu Evanđelja, pogotovo jer, ako bi bila valjana na ćudorednoj razini, kako bi mogla proturječiti katoličkoj vjeri?
Kao što smo vidjeli, ćudoredna dobrost (valjanost) smrtne kazne ukorijenjena je u načelu skupne obrane. Nijekanje ćudoredne valjanosti smrtne kazne stoga također vodi do nijekanja ustanove zakonite samoobrane – koja tvori prethodni temelj – i obrambenoga ratovanja (štoviše, primjena smrtne kazne pronalazi učinkovit izraz osobito u obrambenom ratovanju, napose u građanskim ratovima, gdje pogubljenje nepravedna napadača, vođe suprotstavljene strane, često okončava sukob i stoga je izraz pravedne obrane države). Rezultat bi bio manja zaštita života, a više jamstava za napade na njega.
Tommaso Scandroglio
