Katolički brak

Netko se htio našaliti s nekom katoličkom djevojkom: „Vrijeme je braka koji vrijedi do groba, prošlo. Ako hoćeš doista imati muža koji će te ljubiti do groba, onda moraš uzeti za muža jedino kojega staretinara, jer takav će te voljeti i kada ostariš.“ – „Ne, meni je dosta da moj muž bude pravi katolik, jer taj mora voljeti svoju ženu i dok je mlada i kad ostari“, odgovori ponosna katolička djevojka.

„Zašto moraš apelirati na katolika kao na pravoga muža? Zar nema i nekatolika, koji su bolji muževi nego katolici? Zašto se i katolici rastavljaju ili zlostavljaju svoje žene? Za pravoga muža i pravu ženu dovoljno je biti dobar čovjek, odnosno dobra žena. Nije potrebno miješati vjeru s brakom, jer brak je dobar ili ne, neovisno o vjeri“. – Takva razlaganja čuju se mnogo puta, pa mnogi mladi vjernici pitaju gdje je istina.

Caru carevo

Krist nas je naučio da damo caru carevo (Matej 22, 21). Ako državna vlast određuje u pogledu vjenčanja da samo oni koji su uvedeni u maticu vjenčanih, imaju sva prava pred građanskim zakonom, taj zakon treba opsluživati. I vjernici su sinovi svoga naroda, podanici vlasti. Zakone koji ne sadržavaju ništa zla, treba cijeniti i njih se držati.

Doista, čovječja volja prvi je izvor dobra ili zla braka. Tko ne će da ispuni bračno obećanje, tko pogazi zadanu vjeru, bio on vjernik ili ne, snosi krivnju za bračnu katastrofu. Takvih brakolomaca ima između onih koji se zovu katolici i između onih koji ne vjeruju. Zloća je zajednička svima.

Ima ljudi koji ne vjeruju u ništa, a ipak su pošteni ljudi, koji mnogo drže do zadane riječi, do svoga ponosa, do ljudskih obzira. Prije će se sunce maknuti sa svoga mjesta, nego li onaj sa staze poštenja, govorili su o jednom poganinu. Netko se takav rađa, netko odgaja, ili bolje djelomično rađa, djelomično odgaja.

Za nevjernika je zapis u maticu vjenčanih kod civilne vlasti dovoljan. Crkva mu priznaje to vjenčanje. Pretpostavimo da se nevjernik civilno vjenča pa napusti svoju ženu te prijeđe na katoličku vjeru. Ovo se vjenčanje smatra valjanim i nerazrješivim tako da mu Crkva ne bi dozvolila drugu ženidbu. Za nevjernika su propisi naravi i civilne vlasti vrhovna instanca. Brak je pak po svojoj naravi nešto sveto. Vjernost i nerazrješivost slijede svaki pravo sklopljeni brak, svaki valjani životni ugovor.

Bogu Božje

Brak je po svojoj naravi svet. Po svojoj naravi on spada pod duhovnu vlast. Onaj koji vjeruje u Boga, obavezuje se da će pred ovlaštenikom Božjim sklopiti brak, da Bog zapečati zadanu riječ. Za vjernika, dakle, nije dosta sklopiti brak po običaju nevjernika. Treba nešto više.

„Idite i naučavajte sve narode“ (Matej 28, 19). To je ovlaštenje i zapovijed : „Štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima“ (Matej 18, 18). Crkva tim riječima prima od Boga pravo i dužnost da se najvažniji ugovor pred njom sklopi. Vjernici preko nje primaju pravo na širenje ljudskoga roda. Ona je baštinica onoga štapa kojim se vode ovce. Ona prisustvuje, svjedoči, prima i blagoslivlja obećanje i zakletvu kojom se bračni drugovi vezuju do groba.

Pravi katolik postupa kao vjerni član svoje duhovne zajednice, svoje Crkve. Kakav bi to bio član zajednice, koji se ne bi držao osnovnih propisa te svoje zajednice? Kakav je to katolik, koji se ne ponosi da njegovo vjenčanje pred Crkvom automatski prima priznanje od stotine milijuna katolika razasutih po zemaljskoj kugli?

Crkvi njezino

Zaključak je jasan. – „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire“ (Luka 10, 16). Tko ne opslužuje spomenuti zakon da se kao katolik vjenča u crkvi, taj ne može pristupiti ni na druge sakramente. Ne smije se pričešćivati, niti može dobiti odrješenje na ispovijedi, dok ne regulira sklapanje braka prema propisima Crkve.

Ono što se vezuje po Katoličkoj Crkvi, po sebi je trajno. Katolička je Crkva deblo koje vjetrovi povijesti nijesu iščupali. To je hrid koju oluje progonstva kroz povijest nijesu oborile. Njoj je zajamčena pomoć s neba sve do konca svijeta, do zadnjega trenutka povijesti (Matej 28, 20). Tu trajnost, koja joj je zajamčena, prenosi ona i na brak i smatra ga trajnim, nerazrješivim.

Zato Crkva rado gleda na međusobne brakove svojih sinova i kćeri, ona najviše voli da njezini vjernici između sebe sklapaju brakove. Zašto? Evo odgovor u slici. Zamislite da je muž zasijao vrt nekim sjemenom. Jednu gredicu ostavi nezasijanom. Htio je iznenaditi svoju ženu, pa na tu gredicu posije salatu. Žena je isto tako htjela iznenaditi muža, pa posadi grah. Oboje počne rasti. Kada muž opazi da klije, što nije posijao, iščupa to kao travu nametnicu. Žena učini isto. Za ženu je salata korov, za muža je grah korov. Rezultat? Ne uzraste ni salata ni grah.

Slično se dogodi u životu, u radu, u odgoju djece onih bračnih drugova koji su suprotnih nazora, suprotne vjere, suprotnih životnih načela. Što je jednomu svetinja, drugomu je sporedna stvar; što je jednomu neznatno, drugi obratno u zvijezde kuje; čemu se jedan klanja, drugi prezire.

Djeca Crkve imaju sve uvjete da njihov život i rad prime onu trajnost, ono jedinstvo, mir i slogu, kakvu može dati samo Crkva, koja je jedna, sveta, katolička i apostolska. To je ona Crkva, koja na ovoj zemlji predstavlja svetost, trajnost, vječnost raja u koji ona vodi.

Vama što je vaše

Ja vam stavljam na srce ono što ste vi pokazali riječju i djelom. Vi ste pokazali, da ste katolici; zato ste došli da pred oltarom obavite sklapanje braka. Sjetite se što je jedan vjernik stavio kao natpis svojoj ženi na grob: „U vjeri živjeli – u vjeri se rastali – u vjeri ćemo se opet sastati“. – To je, eto, pobjeda vjere nad vremenom, nad prolaznošću, nad svim što je zemaljsko.

To je postupak pravoga katolika. Djevojka o kojoj sam vam rekao na početku, odgovorila je vrlo mudro. Pravi katolik voli svoju ženu, odnosno prava katolkinja voli svoga muža do groba. Tko izda bračnu vjernost, taj nije pravi katolik. Ako je nevjernik dosljedan, to je njegovo osobno pitanje, ali ako je katolik dosljedan, vjeran, to je osnovna oznaka njegove vjere, bitna vlastitost katoličkoga braka. Svaki katolik mora biti dosljedan do groba, a vjera će ga dopratiti i preko groba, do vrata vječnosti.

Dokažite do groba, da ste katolički bračni par. Dokažite da čuvate vjeru svojih pradjedova. Širite kraljevstvo Božje na zemlji, kraljevstvo istine, krjeposti, kraljevstvo vjernika. U sjeni vjere neka vam na stazi života bude što manje trnja, što više ruža. Svemogući, koji je započeo, neka i dovrši!

Sretni bili!

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 18–21.