Posebna umjerenost
Svaka krjepost označuje neku mjeru. Tako je duhovna jakost krjepost, a njezin minus, bojažljivost, i njezin plus, nebojažljiva smionost jesu pretjeranosti, grijesi. Opstoje područja na kojima je posebno teška, ali i posebno potrebita i časna umjerenost, a to su područje nagona za samoodržanjem, gdje je potrebita umjerenost u hrani i piću te područje nagona za održanje vrste na kojemu je potrebita umjerenost u spolnim doživljajima.
Integralna koncepcija
126. Možemo reći da jedino kršćanstvo može integralno shvatiti svu problematiku krjeposti umjerenosti u odnosu prema nagonima koje ona regulira. Nagoni i krjeposti koje njima ravnaju pripadaju u plan stvaralaštva koje u evoluciji svijeta traje. Samoodržanjem pojedinca i održanjem vrste odvija se plan Providnosti. Hrana, piće i spolni odnosi time spadaju pod kontrolu razuma i vjere, jer razum i vjera su kao pomagači u primjeni vječnoga zakona. Zašto razne teorije izvan vjere ne uspijevaju dati dovoljan razlog niti naći ispravne lijekove za reguliranje nagona? Jer ne priznaju očitu činjenicu, opću neravnotežu, poremećaj reda između tijela i duše, nižih i viših moći u čovjeku, drugim riječima: ne priznaju iskonski grijeh. Poganski humanisti modernoga vremena čeznu za „oslobođenjem“ čovjeka, a pri tome misle na oslobođenje od zakona morala. Kršćanstvo također govori o oslobođenju i to ne samo u nadnaravnom smislu, nego i u naravnom, jer zbog opće neravnoteže osjeća da „sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama“ (Rimljanima 8, 22). Taj nesklad najbolnije osjeća čovjek u kojemu se bore zakon grijeha i zakon Božji (Rimljanima 7, 14–23).
Konačno, kršćanstvo pruža čovjeku sakramente, osobito sakrament ženidbe, u kojem dokazuje kako se seksualno može uzdignuti, podrediti višoj ljubavi, integrirati u sakramentno, milosno. Razni stupnjevi ljubavi, različiti spolovi integriraju se u jedno, djeluju harmonično u duhu općega sklada svemira, na sve veću slavu Božju, u duhu čovjekova dostojanstva.
Još jedna zamjerka kršćanstvu
127. Neprijatelji kršćanstva ne prestaju ponavljati da kršćanstvo dezertira život, jer da se odriče njegovih čari, užitaka, naslada. Ta primjedba sa strane neprijatelja kršćanstva proizlazi iz neobuzdane trke za užitcima, iz pomame za iživljavanjem. Današnja je činjenica da moralno rasuđivanje propada: „Pošto je nestalo poštovanja prema cilju života, nestalo ga je i prema njegovu izvoru; ljudi uživaju kao što i ubijaju, prema svojim nagonima ili nastranostima“ (Henri Daniel-Rops). Čovječanstvo doživljava „poživinčeni sud o svijetu“ (isti). Posve logično tvrdi Pijo XII, da su nekada dogmatski i politički motivi čovjeka udaljivali od vjere, a danas ga udaljuju hedonistički motivi. S vjerom se kida prečesto stoga jer se iz neobuzdane seksualnosti sklapa nedozvoljen brak. Isto tako se lako prekine s vjerom, da se iz motiva sjetilnosti ili udobnosti poluči bolje namještenje ili viša karijera. Hedonizam ili mit naslada uistinu drma životom.
Kršćanski integralizam kliče: „Vama pripada sve… sve je vaše“ (Prva Korinćanima 3, 22). Onima koji su u Kristu Isusu, „više nema nikakve osude“ (Rimljanima 5, 1). Ali taj integralizam poštuje podređenost vrjednota; osuđuje život prema tjelesnim prohtjevima, zastupa život prema duhovnim zahtjevima (Rimljanima 8, 5–8). To znači da razum odobrava užitke ukoliko su spojeni s naređenim dužnostima, npr. s uzimanjem hrane, pića, realizacijom spolne moći u zakonitom braku u vidu rađanja i odgajanja djece. Time je kršćanstvo doista integralno humanističko, jer stoji na braniku onoga specifično ljudskoga faktora: razuma.
Osim toga kršćanstvo zna da nijesu za svakoga isti užitci, jer poseban položaj pojedinaca određuje mjeru za jednoga, koja je za drugoga prekomjerna. Ženidbeni stalež može doživljavati spolne užitke, a ti užitci izvan ženidbe nijesu dopušteni. I opet odskače mudrost života: užitci su sredstva, oni su kao čari razasute po stvorovima ili raznim djelatnostima, da ljudima olakote obavljanje tih čina ili djelatnosti. Tko bi sredstvo uzeo kao cilj, poremetio bi red, ogriješio bi se o zakone razuma, sagriješio bi.
Konačno, kršćanstvo i u pitanju užitaka zastupa takvu slobodu te ostavlja mogućnost da se neki odreknu i dopuštenih užitaka, npr. ženidbe, poradi kraljevstva nebeskoga. To se mnogima čini nemoguće, neshvatljivo, ali ponovit ćemo s Kristom: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Matej 19, 12).
Bilješka
Uoči za praksu ovu gradaciju: hrana koja ti prija, prouzrokuje u tebi dopušten sjetilni užitak. Riješio si neko teško pitanje, i osjetio si duševni užitak, Jonstatiraš širenje kraljevstva Božjega na zemlji, to u tebi stvara duhovni užitak. Nakon dugo vremena sastao si se s prijateljem, i to je uzrok nekoga sastavljenoga ili mješovitoga užitka. Bez tvoje krivnje u tebi je nastalo neko fiziološko uzbuđenje, pri čemu si osjetio i neki fiziološki užitak, kao plod fiziološke emocije. Hotično si se seksualno ili venerički ekscitirao, tj. prouzrokovao si sâm ili pristao na venerični užitak prouzrokovan uzbuđenjem spolnih organa, što je u vezi s funkcioniranjem spolnoga nagona. Dopustivost ovih užitaka prosudi prema br. 18, 37–38, 45 c i 126.
Uzdržljivost u hrani
128. Ona prije svega zahtijeva da čovjek ne prijeđe granice razuma, da ne postane žrtvom proždrljivosti, o kojoj pod br. 45 e. Mjeru pri uzimanju hrane čovjek može odrediti bilo u medicinske svrhe bilo u religiozne, tj. neki se uzdržavaju u uzimanju hrane po nalogu liječnika, neki pak time čine pokoru. U ovom posljednjem slučaju govorimo o pravoj krjeposti uzdržljivosti u hrani.
Bilješka
Crkva je proglasila zakon posta i nemrsa. Svrha je toga zakona mnogostruka. Svakako, Crkva ima pravo i dužnost vjernike voditi prema duhovnom savršenstvu, a vjernici postom i nemrsom dokazuju da pripadaju zajedničkoj organizaciji – da se znaju svladavati – da im je stalo do prvenstva duha nad tijelom – da posluh Crkvi smatraju svojom svetom dužnošću. Zakon posta uključuje to da se u određeni dan vjernik smije samo jedan put normalno najesti, ne isključujući da jutrom i navečer nešto pojede prema običajima mjesta. Taj zakon obavezuje sve koji su navršili dvadeset i prvu godinu, a nijesu počeli šezdesetu.
Naređen je i nemrs, koji traži da se u određene dane ne smije jesti meso od ptica i toplokrvnih životinja niti ižimka od mesa, tj. juhe – čorbe. Zakon nemrsa obvezuje sve vjernike koji su navršili sedmu godinu života. I ovaj se zakon smatra teškim kao i zakon posta: a) jer je od velike važnosti za duhovni život vjernika; b) nekada je Crkva strogo kažnjavala prekršitelje toga zakona; c) i danas Crkva naučava da teško griješi tko sruši taj zakon (kanon 1251. § 2.).[1]
Prema današnjem zakonodavstvu dani su nemrsa: svi petci, a dani posta i nemrsa zajedno: Pepelnica, Veliki petak, Velika subota (do podne), uoči Imakulate, Badnjak ili dan prije.
Kako je rečeno u br. 65, ni ovi zakoni ne obvezuju one kojima prilike ne dopuštaju da poste ili da se ne mrse, a da time ne pretrpe znatne neugodnosti ili štete. Općenito govoreći, od posta i nemrsa oslobađaju znatna teškoća fizičke ili moralne naravi, težak rad, ljubav prema bližnjemu i dispenza.
Proždrljivost
Proždrljivost, rekli smo, protivi se krjeposti uzdržavanja u uzimanju hrane. Proždrljivost se može očitovati na više načina. Zar mnogi ne prelaze mjeru razuma u pretjeranim troškovima za skupocjenim jelima? Koliko ljudi griješe u prekomjernom uzimanju hrane? Očito je da bi teško sagriješio i tko bi pretjeranim uzimanjem hrane ili proždrljivošću naškodio zdravlju, postao nesposobnim za vršenje svojih dužnosti, rasipao imanje, ne vraćao dugove. Neznatne pretjeranosti ne predstavljaju težak grijeh.
Uzdržljivost u piću
129. Trijeznost, umjerenost u uzimanju pića jest krjepost, jer i ona stavlja mjeru na važnom i teškom području ljudske djelatnosti. Prelazi mjeru tko pije toliko da gubi razum; time sablažnjava druge, možda čini bližnjemu štetu, nanosi komu uvrjedu. Pijanstvo pak nastaje bilo pićem vina, bilo likera, bilo drugih opojnih sredstava, kao što je udisanje etera i slično.
Katolički moral osuđuje pijanstvo, jer pijanice ne će baštiniti kraljevstva Božjega (Prva Korinćanima 6, 10). – Zar nam razum ne govori dovoljno da je za čovjeka težak nered lišiti sebe razuma, svoga specifikuma, svoje časti i dostojanstva? Da i ne govorimo o teškim posljedicama pijanstva bilo za pijanicu bilo za društvo. Zar nije za čovjeka nečasno postati sličan nerazumnim životinjama? Štogod pijanica učini u stanju pijanstva, ubraja mu se, i za to postaje odgovornim prema tome koliko je predvidio ili morao predvidjeti ono što u pijanstvu obično čini. Radi se u većini slučajeva o uzročnoj odgovornosti (br. 11, 18–19).
Razumljivo da katolički moral osuđuje alkoholizam ili naviku konzumiranja alkoholnih pića. Alkoholičar je strastven čovjek, a strasti su atentat na slobodu i na dostojanstvo čovjeka. O kobnim posljedicama alkoholizma svakoga uči dnevno iskustvo, jer alkoholičara i pijanica ima dosta. Tjelesne i duševne bolesti, degeneracije, društveni neredi kao posljedice alkoholizma osuđuju ga i predočuju kao uvrjedu Božju, jer to su posljedice povrede razuma, zakona Božjega, a vrijeđaju i pravilne odnose među ljudima.
Bilješka
Narkotična sredstva kao opijum, morfij, kokain i druga mogu poslužiti u terapeutske, medicinske svrhe. Bilo da se ta sredstva upotrijebe kao piće, bilo u obliku potkožnih injekcija, bilo inhalacijom i slično, ali s dovoljna razloga, pa makar i uz gubitak razuma, ne zaslužuju moralnu diskvalifikaciju, dapače, koji put su potrebna, npr. da se smanje bolovi. Uvijek je dopušteno olakšati boli, nikada nije dopušteno drugoga usmrtiti niti ubrzati smrt.
Uzdržljivost u spolnom nagonu – spolna čistoća
130. Posebna i vrlo teška krjepost koja spolnu sposobnost stavlja u granice razuma i vjere. Spolni nagon je faktor evolucije, očuvanja ljudskoga roda, stoga je od osobite važnosti da njegovo funkcioniranje ne uvede nered u temelje života na zemlji. Gospodar života i smrti Bog nije mogao pustiti, a da izričito ne očituje svoju volju da čovjek krjepošću ispravno orijentira svoju stvaralačku snagu.
Ova je krjepost u pravom smislu muževna krjepost, odlika jakoga duha. Ona je plod nastojanja, samosvladavanja i dar milosti Božje. Ni na jednom drugom području razum nije u tolikoj pogibli, nigdje se tako nisko ne spušta kao na terenu spolnosti. Ona je doista „lijepa“ krjepost, znak superiornosti, veličine, herojstva. „Djevice“ predstavljaju posebnu četu među blaženicima (Otkrivenje 14, 4), barem kako mnogi tumače taj tekst Apokalipse. Nikakvo čudo da se svijet divi uzvišenim likovima Suzane, Judite i drugih.
I ta je krjepost osobita odlika kršćanstva. Krist je prvi srušio svu dekadentnu staru kulturu koja se podavala jelu – piću – Veneri, te je lansirao u svijet poziv na spolnu čistoću, na umjerenost, a to je značilo prevrat u dotadašnjim shvaćanjima (Matej 5, 27).
„Blago onima koji su čista srca!“ (Matej 5, 8).
Kršćanstvo ne samo osuđuje zloupotrebu spolnoga nagona, nego kao krjepost ističe i stidljivost, koja zazire od niskosti što se pokazuje u zloupotrebi spolnoga nagona, a zanosi se ljepotom spolne čistoće. Ta stidljivost je strukturalni zakon ljudske duše. Nalazi se kod svih ljudi, svih civilizacija, iako u raznim oblicima. Svrha joj je ista: kočiti ili ograđivati spolni nagon. Dok se spolna čistoća odnosi više na spolni akt, stidljivost se odnosi na sve uzroke i na sve znakove venerične naslade, kao što su pogledi, poljupci, dodiri, odijevanje. Koliko naime svi ti postupci mogu biti uzrokom teških seksualnih emocija, toliko su i vrijedni osude, prema br. 18, 37 itd.
Još više. Za kršćanina je stalež djevičanstva savršeniji od ženidbenoga staleža. Tko odluči da će u spolno nepovrijeđenom stanju tijela i duše služiti Bogu, lati se tako reći anđeoskoga posla u ljudskom životu. Taj dokazuje da su za njega vrjednote duha iznad svih vrjednota tijela. Ako uzmemo u obzir nauku Svetoga Pisma (Matej 19, 10; Prva Korinćanima 7, 38), lako ćemo uvidjeti da je opravdano Crkva proglasila dogmom da je djevičanstvo uzvišenije nego li ženidbeni stalež. A tko može izbrojiti usluge, učinjene vjeri, kulturi i civilizaciji, od duša posvećenih Bogu u staležu djevičanstva?
Spolni nagon nije neodoljiv
131. Govorimo, dakako, o normalnim tipovima. Ako se radi o patološkim tipovima, vrijede načela iznesena u br. 16. Bez sumnje, spolni je nagon svojom silovitošću odmah do nagona za samoodržanjem, ali zato je pobjeda nad tim nagonom osobit naslov plemstva duha. Pročitaj kod svetoga Pavla u Poslanici Rimljanima 7, 7–25 raspravu o odnosu Zakona i grijeha, tu dramu unutarnjega čovjeka, pa ćeš osjetiti puls pravoga čovjeka, ali i poziv pravoga kršćanina. Panseksualizam je vrlo crna nota na čelu današnjice, a dokazuje da je današnjemu mentalitetu tuđe samosvladavanje. Kršćanstvo stoji na stanovištu da je bolje na ovom području biti strog nego popustljiv, jer je pad u provaliju lakši, a mnogo pogibeljniji, nego li na području drugih nagona. Lakomislenost se mnogima osvetila.
Bilješka
Teorija psihoanalize, predložena od židovskoga liječnika Sigismunda Freuda, preuređena od Karla Adlera, Karla Gustava Junga i drugih daje toliku prednost spolnomu nagonu da sav čovječji duševni, donekle i duhovni život svodi na „libido“, na seksualnu požudu. Ni duševni život djeteta ne predstavlja drugo do li razne oblike spolne požude ili spolnoga iživljavanja. Očito psihoanaliza, promatrana u toj svojoj osnovnoj tezi, spada u materijalizam, i to onaj panseksualističkoga smjera.
Psihoanaliza se može promatrati i kao umijeće kojim se služe neki psihoanalitičari da otkriju stanje svijesti, da uđu u trag raznim bolestima ili nastranostima psihe. Takva metoda za dijagnosticiranje bolesti ispituje pacijenta tako da veliku pažnju posvećuje asocijativnom procesu, abnormalnim pojavama i snima. Pacijent mora sve pričati, dosljedno, evocirati, donekle i provocirati seksualne i druge doživljaje. – Posve je razumljivo da s te strane promatrana psihoanaliza ide za tim da pacijenta otrgne ispod odgovornosti i samoodređenja, da svede sav duševni i duhovni život na fiziološko zbivanje. Lako se na taj način pogaze čovječja prava na osobne tajne, a isto tako se lako pacijent stavi u pogibelj grijeha barem u mislima, željama.
Bez sumnje, psihoanaliza spada u one pokušaje modernih koji žele malo dublje prodrijeti u labirint podsvijesti. S te strane je treba pohvaliti. Osim toga je istina da kod nekih tipova potiskivanje spolnoga nagona potisne sa sobom neke druge djelatnosti, ove se povlače u sebe, što može negativno djelovati na pojedinca. „Bolje je ženiti se nego izgarati od strasti“ (Prva Korinćanima 7, 9). „Ako narav potjeraš, vratit će se u trku“ (Horacije). Ne može se zanijekati da bi se psihoanalitička metoda, kao dijagnostička metoda, mogla pročistiti od negativnih strana, barem donekle, ali je duga, teška i puna odgovornosti.
Očito je da psihoanaliza pretjeruje, promatra život unilateralno, naglašava samo jedno. Tko ne osjeća neki revolt kad čuje da su nevini pokreti djeteta samo dokazi seksualnoga djetinjskoga iživljavanja? Ne znači li to svoditi psihički život na stupanj životinja? Dogodi se da psihoanalitičari savjetuju pacijentima i hotično spolno zadovoljavanje, što očito prelazi u zastranjenje razuma i srca. Vrijeđaju osnovno načelo: cilj ne opravdava sredstva!
Šteti li spolna suzdržljivost zdravlju?
132. Normalnim tipovima ne, a oni koji su bolesni ili koji su spolnim navikama navukli na sebe opterećenje, stvorili razne komplekse i slično, neka ne govore da je spolna suzdržljivost štetna po zdravlje, nego neka reknu da je njihova nesuzdržljivost uzrokom njihovih kompleksa i njihovih oboljenja.
Zdravomu čovjeku spolna suzdržljivost ne škodi. Činjenica je da suzdržljivci na području spolnoga nagona duže žive i dokazuju veliku stvaralačku snagu. – Uostalom, sama se priroda pobrinula da suvišne snage, stvorene od unutarnjega izlučivanja spolnih žlijezda, apsorbira ili ih sama izbaci. – Ženidbeni stalež pruža svakomu čovjeku mogućnost da u granicama razuma dade oduška i tim prohtjevima tijela. „Ako se ne mogu uzdržati, neka se žene i udavaju“ (Prva Korinćanima 7, 9). Neka pri tom paze da ni u braku nije dopuštena zloupotreba spolnoga nagona.
Ovo nas dovodi, do zaključka da postoje razni stupnjevi spolne čistoće. U mladosti postoji kategorički imperativ: „abstine!“, tj. suzdrži se od spolnih doživljaja. – U braku spolna čistoća traži da se spolni nagon zadovolji kako traži dostojanstvo čovjeka, u vidu rađanja i odgajanja djece. – Udovci i udovice moraju se također uzdržavati kao i mladići – djevojčice, naime do ženidbe, odnosno udaje.
Neke zamjerke katoličkomu seksualnomu moralu
133. Ima ih previše, ali ćemo se osvrnuti samo na neke. Sve se svode na to da se u njima nastoji naći neko samoopravdanje. „Evo zašto ljudi poriču Boga – jer je rekao: Ne sagriješi bludno!“ (Émile Zola). Život svetoga Augustina prije obraćenja, priznanje mnogih poslije obraćenja svjedoče nam uvijek isto: čovjek izgubi Vjeru kad ga svlada Venera.
a) Neki katoličkomu moralu zamjeraju da je to moral „smokvina lista“, kojim katolici pokrivaju zbiljsko stanje čovječje naravi te seksualno pitanje ovijaju u nepotrebnu tajanstvenost.
Priznaje se da se u nekim asketsko-mističkim knjigama to pitanje pretjerano mistificira, ali moramo uzeti u obzir poseban pravac takve literature, jer ona ide uvijek za onim što je čišće, Bogu bliže, savršenije. – Osim toga, činjenica je da se pitanje seksualnosti ne rješava prvotno detaljnim opisivanjem svih komponenata toga fenomena, nego samosvladavanjem. Zar nije očito da osobito pubescenti žele znati seksualna pitanja ponajviše zato da se, prividno barem opravdano, spolno ižive, da okuse slast „zabranjena voća“?
b) Jeste li kada čuli kako neprijatelji vjere predbacuju katoličkomu moralu da je protiv naravi? Ako ste čuli, to pripišite zbrci pojmova, jer katolički moral traži da i spolni nagon doista odgovori svojoj zadaći u skladu s bitnom komponentom ljudske naravi: razumom, a za kršćanina i vjerom. Što je naravnije i prirodnije za čovjeka, razumno biće, nego slijediti razum? Psu je naravan i prirodan bijes ili srditost, lisici lukavost i slično, a čovjeku je naravno i prirodno slijediti glas razuma te svladavati niske prohtjeve tijela.
Katolički moral ne podcjenjuje spolni nagon – on zna za njegovu razornu snagu, za njegovu stvarnu moć. – Ne proklinje spolni nagon, jer je taj nagon djelo ruku Božjih, sredstvo evolucije čovječanstva, faktor upravljanja svijetom. – Ne igra se tim nagonom, jer zna da je u njemu snaga, bujica, vatra, požar, eksplozivni element koji pojedince i narode baca u ruševine.
c) Ima ih koji katolički seksualni moral proglašuju zastarjelim, staromodnim, prikladnim samo za one ženske osobe koje nemaju mogućnosti da se udaju, jer ih je priroda, recimo, učinila ružnima.
Na ovo odgovaramo: između dobra i zla bitna je demarkacijska crta, stoga iznad vremena i prostora tvrdimo da je grijeh uvijek grijeh, krjepost uvijek krjepost, kako smo rekli u br. 21–25. Zastupati ideje koje degradiraju čovjeka, poistovjećuju ga sa životinjom, znači ići natrag, zastupati ideje protiv kulture i civilizacije, optirati za prevlast nastranih nagona.
Nažalost, moderno doba grlato viče da je ženi dalo njezina prava, ali to isto doba ne srami se zastupati teoriju „dvostrukoga morala“. Po tom „moralu“ muškarac ima tobože neka prava koja žena nema. Na temelju te uzurpacije prava neki mladići pogaze čast i poštenje djevojčica, a ove postanu igračkom muškaračke pohote, ropkinjom njegovih strasti, da ih, zasićen, odbaci od sebe kao iznošenu haljinu, istrošen alat. Znači li to zastupati „napredne“ ideje? Jao tako emancipiranim ženskim osobama! Katolički moral tvrdi da muška i ženska osoba posjeduju jednaka, posve jednaka prava; jednako su odgovorne pred Bogom, pred savješću, pred naravi, pred budućnošću za sve pojave spolnoga života.
Gdje je kavalirstvo, gdje osjećaj plemenitosti, gdje odgovorno muško vodstvo kod onih muškaraca koji opravdavaju da se ženske osobe prostituiraju? Bi li oni rado gledali svoje sestre da nastupaju kao prostitutke? Ne osjećaju samilosti prema tim stvorovima, tim žrtvama pohote ili neimaštine, koje će život baciti u zakutak kao prljav predmet? Nije li možda muškarac izvabio žensku iz svetišta njezina obiteljskoga života zato da mu postane igračkom, ropkinjom, posve ovisnom služavkom? Katolički moral uzdiže i bračne drugove i spolni nagon, jer bračne drugove smatra svećenicima pri sklapanju braka, a spolni nagon podređuje duhu i milosti, teocentrično ga orijentira, nekako ga pobožanstvenjuje, jer ga stavlja u službu milosti.
d) Je li doista katolički seksualni moral prestrog? Recimo još jednom: bolje je biti strog na pogibeljnom, skliskom terenu, nego biti lakomislen ili popustljiv. – Ako rečeš da je taj katolički moral prestrog, jer ne dopušta rastavu od žene koja je već izgubila „čar“, znaj da i naravni moralni zakon zastupa nerazrješivost ženidbe, neovisno o mladosti ili starosti ženidbenih drugova. – Ako ti je strogo živjeti bez ženidbe ili udaje, ženi se ili se udaj, jer to ti je dopušteno, a stalež je djevičanstva samo plod savjeta, koji ne moraš slijediti. – Rečeš li da ti je krjepost spolne čistoće vrlo teška, sjeti se da ti je onda teško i biti čovjekom, odnosno da se koji put ostvari ona poznata istina kako se čovjek može sniziti i do ispod životinje, ali da životinja u zlu ne može dosegnuti čovjeka. U tom smislu katolički moral ponosno ističe da je strog, jer je čisto čovječanski, pravo humanistički.
e) Čuje se i ova primjedba: katolički moral zapostavlja seksualni odgoj. Stavlja granice upućivanju u seksualne probleme. Potrebno je, govore ti teoretičari, da se pred mladosti govori posve otvoreno, da nestane tajanstvenosti, da se stvarnost uvidi kakva ona doista i jest.
Odgovaramo
1) Već smo spomenuli da mladić i djevojčica nijesu zainteresirani za seksualna pitanja kao i za matematička pitanja, jer je spolni nagon ukorijenjen u dnu čovječjega bića: ta snaga prožima čitava čovjeka; radijus je njezina djelovanja svestran, zato je osobito potrebita snaga volje koja će toj bujici staviti granice.
2) Istina je da ni dob ni spol ne stavljaju po sebi granice tom nagonu, ali je poznato da se seksualno pitanje osobito nameće u doba puberteta. Tko će pubescentu dati smirenosti, iskustva, snage da suvereno zagleda u lice tom pitanju? Zato katolički moral više insistira na vježbanju u krjepostima, na samosvladavanju nego na poučavanju o pitanju.
3) Zabluda je iluminizma ili prosvjetiteljstva da je u odgoju važnije znanje nego li jakost i odgoj volje, naprotiv, katolička moralka usredotočuje pažnju na odgoj volje, jer volja je pokretač ljudske djelatnosti, ona je odgovorni faktor svega svjesna zbivanja u čovjeku.
4) Katolički moral najprije upućuje na ljepotu spolne čistoće, koja čovjeka nekako podiže do anđela, daje mu unutarnju slobodu duha, za nebo mu sprema posebnu aureolu ili vijenac.
5) Prethodno i zajedničko upućivanje muških i ženskih osoba u spolna pitanja, i to u doba puberteta, ne odgovara zdravoj pedagogiji, jer blizina drugoga spola, po zakonu atrakcije, postaje poticajem za raspirivanje toga nagona.
6) Osjetiti spolnu nasladu samo jedan put već je poticaj da se i ponovno kuša plod „zabranjena stabla“, jer popuštanjem nagonu taj se više raspiruje.
Jest, upućivanje u spolna pitanja mora biti prirodno, spontano, ali uvijek čedno, ozbiljno. Potrebno je da na vrijeme otac uputi sina, a majka kćer u glavne pojedinosti toga pitanja. To upućivanje mora biti primjereno dobi, spolu i svim drugim okolnostima, jer mora biti krjeposno. Nije ispovijed mjesto na kojemu se prvotno taj seksualni odgoj pruža, niti na svećenika prvotno spada odgajanicima dati taj odgoj. Svećenik će radije uputiti na to da odgajanik bude poučen od starijih osoba istoga spola (ako nema roditelja) za koje zna da su po znanju i po krjeposnom životu sposobne individualno dati potrebita objašnjenja u vezi sa spolnim pitanjima.
f) Slično se predbacuje katoličkomu moralu da u odgoju i u životu zastupa potpunu separaciju između muškaraca i žena, naprotiv, vele ti mislioci, potrebito je razvijati drugarstvo, da nestane tajanstvenosti.
Odgovor je lak. U vjerskoj literaturi, pa i u Svetom Pismu, nalazimo dosta oštro označenu među u odnosima između muškaraca i žena, što moramo pripisati donekle židovskom mentalitetu i običajima onoga vremena. – Osim toga moramo znati da se oštri izrazi svetoga Pavla moraju shvatiti u duhu istine o hijerarhijskom uređenju obiteljskoga života, u kojemu je muž kao glava, prvi (Prva Timoteju 8, 15). – Nadalje, po već spomenutom zakonu atrakcije između spolova nije lako ostvariti drugarstvo a da se ne prijeđe u sferu nedopuštenosti, odnosno grijeha. Najbolje je drugarstvo života, a to je ženidba. – Konačno, svaki će psiholog priznati da ono „vječno žensko“ privlači svojom tajanstvenošću, a kada nestane te tajanstvenosti, nestane i dinamike, poleta. Zašto se danas do samih zaruka manje drži? Jer se dogodi da je veo tajanstvenosti već podignut, pa sam obred vjenčanja ne donosi ništa novo. Zato su ženidbene veze slabije, manje trajne.
Danas se katolički moralisti slažu u tome da pedagogija krjeposti umjerenosti ne smije samo zabranjivati, zastupati teoriju „mrtvljenja“ ili „ubijanja“ čuvstava i osjećaja, nego da mora naučiti i odgojiti tako da čovjek može udovoljiti zakonitim težnjama za nekim užitcima, jer neprirodno reprimiranje ili potiskivanje može uroditi gorkim plodom neravnoteže, pojavom raznih anomalija.
Nema pravilnoga razvoja ako se neke od tih težnja na zadovolje. Posve su opravdane šetnje, sport, drugovanje s prijateljima, dopuštene zabave, obiteljski život, život zakonitih osjećaja, patriotizam itd. Umjerenost kao pozitivna krjepost mora odgajati senzibilitet, udovoljavati mu u granicama razuma. Nije li činjenica – da tko uguši sjetilnu ljubav, doživi neku deformaciju osjećajnoga života? Je li istina da se ova deformacija opaža „kod starih djevojaka, a proizlazi od toga što se njihov život odvio bez ljubavi?“ (Jacques Leclercq).
Diferencijacija
134. Ne zastupamo, dakle, potpunu separaciju spolova, kako bi htjeli neprijatelji vjere, o kojima u prošlom broju, ali upozoravamo da je potrebit naročiti oprez. Neka nam posluži jedan primjer. Nekada se isticao jedan detalj iz života svetoga Alojzija kao divan primjer čistoće, naime, da ni vlastitu majku nije htio gledati u oči. Danas „auktori šute i nastoje ga opravdati, tumačeći taj eksces kao reakciju na razvratnost Dvora na kojemu je uzrastao“ (Jacques Leclercq). To je pretjeranost kojoj se kod svetca divimo, ali je ne možemo uzeti kao uzor za nasljedovanje. Katolički moral poštuje svetost zakonitih osjećaja.
Sjetimo se drugoga, autentičnije kršćanskoga slučaja. Sveta Kate iz Sijene, u dobi oko 20 – 25 godine, obilazi Italijom sa skupinom vjernika isto tako mlade dobi, gleda ih u oči, govori im spontano. Otkud ta razlika? Danas se ta diferencijacija stavlja među neke „probleme“, dok su stari spontano slijedili dobre strane naravi i nijesu trebali izričitih teorija. Krist u razgovoru sa Samarijankom (Ivan 4, 1–30) ukida zakon diferencijacije, po kojemu židovski učitelj nije smio javno govoriti sa ženom. „Nema više ni muška ni ženska, jer ste vi svi jedan u Kristu Isusu“ (Galaćanima 3, 28). Sve razlike moraju iščeznuti pred jedinstvom u duhu, u milosti, u Kristu.
Zaključak je očit: potrebno je i u odgoju, napose u seksualnom odgoju, diferencirati spolove. Ne smije se ipak promicati separacija, potpuna izolacija, jer između muškarca i žene ostvaruje se ono upotpunjavanje, koje, u granicama razuma, može uroditi dobrim plodovima za oboje.“ „Nema moralne ni materijalne bijede koju žena ne bi mogla ublažiti“ (Benjamin Disraeli). Ženske vrline po naravi upotpunjuju njihov manjak u muškaraca, a to su osobito samilost, osjećajnost, požrtvovnost, nježnost.
Granične krjeposti umjerenosti
135. Spomenuli smo da su najglavnija područja umjerenosti nagon za samoodržanje i spolni nagon. Gdjegod je pak potreba staviti granicu, obuzdati teženje prema nekom dobru, tu je potrebita uloga umjerenosti. To su doista manja, lakša područja, ali je potrebito da i na njima umjerenost uvede red.
Mjeru u borbi s nasrtajima požude stavlja krjepost otpora ili suzdržljivosti u vezi sa spolnim nagonom. Kod nekih je spolna pohota smanjena, kod drugih je pretjerano istaknuta; kod onoga je nikakva, kod ovoga pak ima i abnormalnih seksualnih pojava. U tom otporu može se prijeći u ekstrem, naime: otkazati borbu, pretjerano se boriti. Otkazati borbu znači postati žrtvom spolnoga nagona, nepametno se boriti znači pogoršati situaciju, npr. prevelikom pokorom oslabiti tijelo, da pohota lakše zavlada.
Potrebita nam je umjerenost u reagiranju na neugodne podražaje, tj. potrebita je krjepost umiljatosti, koja je posve različita od apatije ili indiferentnosti i neumjerenoga reagiranja srdžbe.
I blagost se mora čuvati okrutnosti i popustljivosti, jer okrutnost je životinjska ili demonska osobina, a popustljivost bi morala držati pred očima da „tko zlima prašta, dobrima škodi“.
Poniznost je također umjerenost između precjenjivanja i samopodcjenjivanja. Pretjerano ponizan kao da abdicira na svoju čast, na svoje sposobnosti kojima je čovjeka Bog obdario. Naprotiv, tko nije dovoljno ponizan, taj je više manje ohol.
Umjerena mora biti i težnja za znanjem, jer pretjeranost je znatiželja, defekt pak je u nezainteresiranosti da se dozna što se mora znati.
Konačno možemo govoriti o potrebi umjerenosti u nastupu, nošnji, gestikulaciji, u čemu nam služi čednost, koja mora odsijevati u težnji za zabavama, sportu, modi, govoru, nastupu. Pretjerano je odbijati svaku igru, ali je pretjerana i sportomanija. Pretjerana je promjenjiva moda, bezbrižna nošnja, ali je pretjerana i arhaičnost u nošnji. Pretjerano je odbijati sve zabave, pretjerano je također posjećivati svaku.
Postupan nastup umjerenosti
136. Ni u jednoj krjeposti, pa ni u umjerenosti nije moguće ostvariti odjednom savršenstvo. Zato učitelji duhovnoga života i ovdje razlikuju glavne etape kroz koje prolazi odgoj ili nastup umjerenosti.
Početnici u duhovnom životu zauzeti su time da ih užitci ili naslade ne povuku na grijeh. Oni se posvećuju otklanjanju teško grješnih naslada, a za manje grješne nijesu toliko zainteresirani.
Oni koji su već napredovali, dokazuju da su suvereni i na području dopuštenih naslada ili užitaka te ih upotrebljavaju kao sredstva za napredak u duhovnom životu, kao poticaje na viši stupanj savršenstva. Služe im da se vježbaju u raznim krjepostima, kao što je blagost, čednost i slično.
Savršeni pak i sami poduzimaju pokoru, mrtvljenja, da se upriliče Kristu, da postanu Bogu ugodna žrtva, dapače se nude da će nositi tuđe križeve. To je dar ljubavi koja se odriče svega da dobije Krista (Filipljanima 3, 8). Ako kršćanstvo govori o „mrtvljenju“, o samovoljnom „odricanju“ i slično, to je uvijek rezervirano elitnim dušama koje žive s Kristom, u Kristu, koje dokazuju da im je domovina na nebesima (Filipljanima 3, 20), a za koje je „uistinu život Krist, a smrt dobitak“ (Filipljanima 2, 21).
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 108–121.
[1] Kanon 1250. Zakonika kanonskoga prava iz 1917.: Zakon o nemrsu zabranjuje jesti meso i juhu od mesa, no ne zabranjuje jesti jaja, mliječna jela i bilo koje začine, pa bili oni i od životinjske masti.
Kanon 1251. § 1. Zakon o postu propisuje najesti se do sita samo jedanput na dan; ali ne zabranjuje nešto pojesti ujutro i uvečer, no ipak tako, da se u pogledu količine i kakvoće jela obdržava usvojeni mjesni običaj. § 2. Ni to nije zabranjeno, da se kod istoga obroka miješaju mesna jela i riblja; ni to, da se večernji obrok zamijeni s objedom.
Kanon 1252. § 1. Zakoni koji obvezuje samo na nemrs mora se obdržavati u sve petke. § 2. Zakon koji obvezuje na nemrs i post zajedno, mora se obdržavati na Čistu Srijedu, na petke i subote u Korizmi i Kvatre, na dane predvečerja pred Duhove, Veliku Gospu, Svih Svetih i Božića. § 3. Zakon koji obvezuje samo na post mora se obdržavati u sve ostale dane u Korizmi. § 4. U nedjelje ili zapovijedane blagdane ne obvezuje zakon o nemrsu, niti zakon o nemrsu i postu ili samom postu, osim na blagdan u Korizmi niti se obveza kod dana predvečerja prenosi naprijed; isto tako prestaje obveza od podneva na Veliku Subotu.
Kanon 1254. § 1. Zakon o nemrsu obvezuje sve one, koji su navršili sedmu godinu života. § 2. Zakon o postu veže sve one, koji su navršili dvadeset i prvu godinu života sve do započete šesdesete.
