Đakonsko ređenje
Đakonska služba, kao služba svetoga reda, u počecima Crkve bila je stalna služba, kao što je to i danas slučaj na Istoku, gdje u bogoslužju đakon ima istaknutu ulogu. Na Zapadu je đakonat, osim u kraćem vremenskom razdoblju, vrlo brzo postao tek prijelazni stupanj do svećeništva. Poslije Drugog vatikanskog sabora obnovljen je stalni đakonat, ali očito nije zaživio na onaj način kako se to u početku moglo činiti. Da bismo mogli bolje razmotriti značenje đakonata u današnjim okolnostima, pogledat ćemo – na osnovu liturgijskih tekstova đakonskog ređenja – kako je tekao njegov razvoj do danas, te koje se mogućnosti danas otvaraju.
1. Razvoj đakonske službe
Prvi spomen đakonske službe nalazimo u poznatom tekstu iz Djela apostolskih:
Dj 6,1-6: U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.“ Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.
Zanimljiv je ovaj tijek događaja. Apostoli predlažu da se postave đakoni, a narod prihvaća. Zatim, narod bira sedmoricu, postavlja ih pred apostole, a apostoli polažu na njih ruke. Poštuje se uloga naroda – koji je Crkva – i uloga apostola kao glavara. Međutim, iz samog teksta ne možemo zaključiti, radi li se ovdje o đakonskoj službi u našem smislu, odnosno je li u pitanju sakramentalni obred ili obično uvođenje u službu. Većina autora smatra da je u pitanju ovo drugo. O tome svjedoči i liturgijska predaja: sve do 1969. kod đakonskog ređenja nije se spominjao navedeni tekst (Dj 6,1-6). Nadalje, zapaža se određena nelogičnost u govoru Djela apostolskih o đakonima. Naime, iako su oni bili postavljeni za službu kod stolova (karitas), Djela apostolska nešto kasnije prikazuju kako jedan od njih, Stjepan, naviješta Evanđelje, te kako Filip đakon naviješta evanđelje i krštava. Tako od samih početaka – kao što je to i danas – ostaje pitanje, je li đakonska služba u prvom redu karitativna ili liturgijska. Vidjet ćemo da su te dileme i danas prisutne. Evo kako kasniji izvori predstavljaju đakonsku službu.
Didahé (konac 1. st.) govori o različitim službama u Crkvi: apostoli i proroci, biskupi i đakoni, kao stalni službenici koje Crkva izabire.[1]
Izaberite sebi biskupe (nadglednike – episkopoi) i đakone (poslužitelje – diakonoi) dostojne Gospodina, muževe krotke i ne pohlepne za novcem, istinoljubive i prokušane; i onim vam vrše proročku i učiteljsku službu.[2]
Važno nam svjedočanstvo o đakonima daje i Poslanica Korinćanima Klementa I. (koncem 1. st.):
Propovijedali su (apostoli) po selima i gradovima i njihove prvine, ispitavši ih Duhom, postavljali za biskupe i đakone onih koji će povjerovati. (42,1-2.4) (Apostoli su) postavili ranije spomenute (biskupe i đakone) i potom utvrdili popis da, ako oni umru, drugi prokušani muževi preuzmu službu.[3]
U Apostolskoj predaji (početkom 3. st.) stoji da se đakoni „ne rede za svećeništvo, nego za službu biskupu, da čine ono što im on zapovjedi.“[4] Ne spominje se njihova moguća briga za siromahe, nego služba oltaru. Ignacije Antiohijski, na početku 2. st.., za đakone veli da su „poslužitelji otajstava Isusa Krista. Ta oni nisu poslužitelji jela i pića, nego službenici Božje Crkve“.[5] Papa Kornelije, sredinom 3. st., svjedoči kako u Rimu ima jedan biskup (tj. papa), 46 prezbitera, 7 đakona, 7 subđakona, 42 akolita, 52 lektora, te određeni broj egzorcista.
Đakoni se najčešće predstavljaju kao služitelji u euharistijskom slavlju. Tako Justin, sredinom 2. st., svjedoči da poslije euharistijskog slavlja đakoni nose pričest onima koji nisu mogli doći.[6] Đakoni pripravljaju oltar, donose i raspoređuju euharistijske darove, poslužuju papu kod euharistijskog slavlja, dijele pričest i nose je odsutnima, čuvaju u sakrariju posvećene prilike te u slučaju potrebe krste i propovijedaju. U 5. stoljeću naglašena je uloga đakona u liturgijskoj glazbi: oni pripravljaju pjevače i pjevaju, do te mjere, da se kod kandidata za đakonat više gledalo na njihove glazbene kvalitete, nego na njihov moralni i vjerski život. Upravo zbog toga je papa Grgur Veliki 595. na rimskoj sinodi oduzeo đakonima pjevačku ulogu i predao je subđakonima i nižim klericima. U Rimu su đakoni uz liturgijsku službu sve više preuzimali administrativne i karitativne poslove u biskupovo ime. Na brizi su im bili siročad, siromasi, zatvorenici, umirući, a skrbili su i za pokop siromaha. Zato Apostolske konstitucije (4. st.) vele da je đakon „biskupovo oko i usta, njegov anđeo i prorok“.[7] Tako su u Rimu nastale 24 diaconiae, karitativne ustanove vezane u rimske titularne crkve. Njihov je broj kasnije bio smanjen na 18, a Siksto V. ih je 1587. sveo na 14 i povjerio kardinalima-đakonima. Uz veći broj đakona razvila se i služba arhiđakona, koji je bio neka vrsta generalnog vikara, nadređenog čak i svećenicima. On se također skrbio oko odgoja klerika. Nakon Tridentskog sabora bila je to samo kanonička titula.
Iako su rimski đakoni jedno vrijeme imali značajne administrativne i karitativne službe, ipak se kasnije njihova uloga svela samo na služenje oltaru. Tako se u posvetnoj molitvi ređenja đakona, zabilježenoj u najstarijim sakramentarima (7.-8. st.) tj. u Veronskom,[8] Gelazijevom[9] i Grgurovom,[10] đakonska služba uspoređuje s levitskom te povezuje isključivo s oltarom. Nadalje, đakonski se red posredno smatra prolaznim, jer se u istoj posvetnoj molitvi govori da kandidati trebaju iz nižega stupnja prijeći k višem i ta je formulacija bila u pontifikalima sve do 1968.
Zaključimo. Prema sakramentarima i pontifikalima đakonat je bio crkvena služba koja se dobivala sakramentalnim ređenjem uz polaganje ruku i zazivanjem Duha Svetoga. Drugo, đakonat je vezan uz biskupa i prezbitera. Nadalje, iako su rimski đakoni imali također administrativnu i karitativnu ulogu, njihova je služba kasnije bila isključivo liturgijska. Konačno, budući da je đakonska služba bila samo privremena – do svećeničkog ređenja – možemo govoriti o krizi đakonata, jer se on javlja tek kao prijelazni stupanj.[11] Dok na Istoku oduvijek postoji stalni đakonat, na Zapadu je on stoljećima bio samo prijelazni stupanj do svećeništva. Tridentski je sabor, istina, pokušao uvesti stalni đakonat, ali taj zaključak nikada nije bio proveden.
2. Ređenje đakona prema Tridentskom pontifikalu
Donosimo đakonsko ređenje prema posljednjem prijesaborskom izdanju, uz napomenu da se ovaj red nije mijenjao od svog prvog izdanja 1595.-1596.[12] Ređenje je u misi prije evanđelja. Biskup govori molitvu, a onda dolazi uobičajeni dijalog arhiđakona i biskupa glede dostojnosti onih koji imaju biti ređeni. Biskup zatim govori ređenicima o značenju i dostojanstvu đakonske službe te napominje da oni imaju posluživati kod oltara, krštavati i propovijedati. Njihovu službu on uspoređuje s levitskom: budući da je ova još časnija, zaključuje biskup, od njih se traži osobita moralna čestitost i čistoća. Nakon biskupova nagovora ređenici se prostru, a ostali kleče dok se mole Litanije svih svetih. Nakon litanija đakoni ustanu i ostanu klečati, a biskup moli za njih da budu dostojni svoje službe. Slijedi posvetna molitva koja je u potpunosti preuzeta iz Grgurovog sakramentara. U toj se molitvi govori da Bog dijeli raznolike službe, pa je tako u Starom zavjetu ustanovio levitsku službu. Na sličan način i đakoni služe u Crkvi, stoga oni trebaju biti besprijekorni. Kada je u pitanju dostojnost kandidata, biskup se poziva na Božju mudrost koja razabire i vidi ono što je čovjeku nedostupno. Na koncu biskup polaže ruku nad svakog pojedinog uz riječi: „Primi Duha Svetoga da budeš čvrst te da mogneš odoljeti đavlu.“ Onda biskup, ispruženih ruku nad sve ređenike, zaziva snagu Duha Svetoga da ređenici budu dostojni svoje službe te da njihov život bude vjernicima primjer. Nakon toga biskup uz pripadajuće riječi stavlja svakom ređeniku štolu na đakonski način i odijeva ih dalmatikom te im daje da dotaknu knjigu evanđelja. Obred završava dvjema molitvama. Onda jedan od novozaređenih navijesti evanđelje, nakon čega misa ide uobičajenim tijekom. Kao što je vidljivo, u molitvama se spominje samo služba kod oltara, ne spominje izbor prvih đakona prema Dj 16,1-6, a veoma je naglašena potreba da đakoni budu dostojni svoje službe.
3. Ređenja đakona prema vrijedećem pontifikalu
Prije nego što predstavimo obred đakonskog ređenja u vrijedećem pontifikalu, evo što o (trajnom) đakonatu vele neki važniji dokumenti. Drugi vatikanski sabor ovako određuje ulogu đakona (LG 29):
Služba je đakona, kako mu odredi kompetentna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa. Budući da su posvećeni dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja (…) Budući da se te službe, koje su veoma potrebne za život Crkve, prema propisima koji danas vrijede u latinskoj Crkvi mogu u mnogim krajevima teško vršiti, đakonat će se moći u budućnosti obnoviti kao posebni i trajni hijerarhijski stupanj. Da li je i gdje je zgodno za dušobrižništvo uvesti takve đakone, imaju odlučiti različite kompetentne teritorijalne biskupske konferencije uz odobrenje samog pape. Uz pristanak rimskog biskupa moći će se taj đakonat podijeliti ljudima zrelije dobi iako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje ipak mora ostati na snazi zakon celibata.[13]
Tako je motuproprijem Pavla VI. Sacrum diaconatus ordinem uveden stalni đakonat.[14] Nakon toga su se stvarale „đakonske zajednice“ koje su pripravljale đakonsko ređenje pod vodstvom jednog biskupovog povjerenika. Određeno je također da se oženjeni đakon ne može ponovno oženiti, ako mu umre žena.
Đakonska služba obilježava se vršenjem trostruke dužnosti koja je vlastita ređeničkoj službi, prema posebnoj perspektivi služenja. U vezi s dužnošću poučavanja (munus docendi), đakon je pozvan da čita Sveto pismo, da poučava i potiče narod. To je izraženo predajom knjige Evanđelja, koja je predviđena u obredu samog ređenja. Dužnost posvećivanja (munus sanctificandi) izražava se u molitvi, u svečanom podjeljivanju krštenja, u čuvanju i podjeljivanju Euharistije, u pribivanju ženidbi i njezinu blagoslivljanju, u vođenju sprovoda i pokopa i u dijeljenju blagoslovina. To pokazuje kako đakonska služba ima svoje polazište i ishodište u Euharistiji, i ne može se iscrpsti običnim socijalnim služenjem. Na kraju, dužnost upravljanja (munus regendi) vrši se posvetom djelima ljubavi i pomaganja, animiranjem zajednice ili dijelova crkvenog života, posebno što se tiče karitasa. To je najtipičnija đakonska služba.[15]
Dva su poslijesaborska pontifikala koja, uz biskupsko i prezbitersko, donose red đakonskog ređenja: 1968.[16] i 1990.[17] Ovi se pontifikali razlikuje u nekim pojedinostima koja ćemo u tekstu istaknuti. Slijed đakonskog ređenja danas uglavnom nam je poznat. Kao i biskupsko i svećeničko, tako se i đakonsko ređenje treba slaviti u misi iza evanđelja. Ustrojstvo je slično.
Kandidati bivaju predstavljeni, a na biskupov upit o njihovoj prikladnosti, jamči se suglasnost odgovornih osoba i kršćanskog puka. Onda biskup potvrdi izbor.
U predloženom nagovoru („ovim ili sličnim riječima“) biskup o đakonima između ostalog kaže: „Okrijepljen darom Duha Svetoga pomagat će biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi stavljajući se na uslugu svima.“
Đakoni određeni za beženstvo na biskupov upit odgovaraju da ga slobodno prihvaćaju.[18] Ti đakoni također obećavaju da će obdržavati bogoslužje časova (stalnim se đakonima tek stavlja kao „vrlo prikladno“ moliti barem dio Časoslova). Na biskupove daljnje upite ređenici izražavaju spremnost staviti se u službu Crkve u svoj poniznosti, te da će vjerno čuvati i naviještati poklad vjere. Kao i kod svećeničkog ređenja đakoni kleknu pred biskupa, polože svoje ruke u njegove ruke i obećaju njemu (ili svom biskupu) poštovanje i poslušnost.
Dok se mole litanije svih svetih, svi kleče, a ređenici su prostrti.
Slijedi polaganje ruku u tišini i nakon toga posvetna molitva[19] koja je u nešto izmijenjenom obliku preuzeta iz Grgurovog sakramentara i kasnijih pontifikala (izmjene donosimo u bilješkama):
Budi nam na pomoći, molimo te, svemogući Bože, davaoče milosti[20], djelitelju redova i rasporeditelju službi. Ti, uvijek isti, sve obnavljaš i svojim vječnim promislom sve određuješ riječju, snagom i mudrošću svojom – Isusom Kristom, Sinom svojim, našim Gospodinom, te u svako doba podjeljuješ što je potrebno.
Crkvi svojoj, koja je Tijelo Kristovo, bogata raznolikošću milosti, skladna u različitosti svojih članova, sjedinjena divnim ustrojstvom po Duhu Svetom[21] ti, Gospodine, daješ da se širi i razvija kako bi se povećao novi hram. I kao što si već od početka izabrao Levijeve sinove da vrše službu u prvom šatoru,[22] odredio si da u svetoj službi imenu tvome služe tri stupnja službenika.
Tako su u na početku tvoje Crkve apostoli tvoga Sina izabrali sedam muževa na dobru glasu da im pomažu u svakidašnjoj službi, da bi se sami mogli sasvim posvetiti molitvi i propovijedanju riječi. Tim izabranim muževima apostoli su, molitvom i polaganjem ruku, povjerili da poslužuju kod stolova.[23]
Milostivo pogledaj, molimo te, Gospodine, i na ove sluge koje smjerno posvećujemo kao đakone za služenje tvojim svetim oltarima.[24]
Pošalji na njih, molimo te, Gospodine, Duha Svetoga. Neka ih dar tvoje sedmolike milosti ojača za vjerno vršenje njihove službe.[25]
Obilovala u njim svaka vrsta evanđeoskih[26] kreposti: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromašne,[27] skromnost u upravljanju te potpuna neporočnost i obdržavanje duhovne stege.
Sjale u njihovu životu tvoje zapovijedi, da primjer njihova ponašanja[28] navede puk da ih nasljeduje. Ostali jaki i nepokolebljivi u Kristu, poduprti dobrim svjedočanstvom savjesti,[29] te nasljedovali na zemlji Krista, tvoga Sina, koji nije došao da bude služen, nego da služi, i tako zavrijedili s njime kraljevati u nebu.
Kao što vidimo, početak đakonske službe vidi se u izboru prvih đakona. Kao đakonove kompetencije navodi se služba oltaru, briga za potrebite, upravljanje u zajednici te općenito služenje. Kao i u starim izvorima ističe se kako je važno da đakon prednjači primjerom kršćanskog života.
Nakon posvetne molitve prezbiteri ili đakoni pomažu novozaređenima da se obuku u đakonsku odjeću, a onda svaki pojedini novozređeni đakon pristupi biskupu koji mu uruči evanđelistar uz riječi: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj: Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, živjeti što učiš.“ Na koncu novozaređeni đakon izmijeni s biskupom i s drugim đakonima poljubac mira.
4. Zaključne opaske
Zaključno se nameću barem tri pitanja: je li đakonska služba prvenstveno liturgijska ili bi ona – i izvan liturgije – trebala imati određenu težinu i značenje u zajednici Crkve? Posvetna molitva govori i o jednom i o drugom vidu. Kako god odgovorili na ova dva pitanja, ostaje treće: koja bi trebala biti uloga trajnih đakona u Crkvi? Liturgijske knjige i crkveni dokumenti načelno govore o smislu i važnosti đakonske službe i u liturgiji i u zajednici, međutim, osim teoloških rasprava, u praksi – na razini opće Crkve – ne vidimo neke jasne crkvene smjernice, kako bi se u Crkvi trebala očitovati đakonska služba.
Započnimo od đakonove liturgijske službe. Ona je danas na neki način kompromitirana, pogotovo imamo li u vidu trajne đakone. Po sebi, đakon je onaj koji asistira prezbiteru i biskupu kod euharistije, on naviješta evanđelje, propovijeda, dijeli euharistiju, krštava, prisustvuje vjenčanju i blagoslivlja ženidbu, predvodi slavlje blagoslovina (npr. sprovod). Međutim, gotovo sve od ovoga, u nekim slučajevima, mogu voditi i nezaređeni službenici. Na misi asistiraju i „veliki“ ministranti, koji u odjeći nalik albi često stoje tik uz svećenika. Izvanredni djelitelji dijele pričest. Nadalje, u misijama nezaređeni službenik po posebnom biskupovu odobrenju prisustvuju vjenčanju, krštava, vodi sprovode, predslavi blagoslove, a izvan euharistije u službi riječi može tumačiti Božju riječ.[30] Praktički, jedino što prema važećim propisima ostaje pridržano đakonu jest naviještanje evanđelja i držanje homilije na misi.
Što se tiče đakona koji su kandidati za svećeništvo, sadašnja praksa izgleda sasvim prikladna: oni – u sklopu kompetencije vlastitog svetog reda – sudjeluju u bogoslužju Crkve u pastoralnoj službi te se ujedno pripravljaju za buduću prezbitersku službu.
Đakonska (trajna) služba izvan liturgije danas nije zaživjela. Ima nekih razmišljanja da bi neke crkvene službe mogle biti povezane sa svetim redom đakonata, odnosno trajnim đakonatom. To bi moga biti neka služba u biskupskoj kancelariji, ili bi to moglo biti vođenje nekih biskupijskih ustanova kao što je karitas, crkvene odgojne i školske ustanove, o čemu govori posvetna molitva. U svakom slučaju, ostaje da se vidi u kojem će smjeru ići odredbe i smjernice na razini opće Crkve kada je u pitanju (trajna) služba đakona u Crkvi.
[1] Za povijesni pregled usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti. Sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 296.-402.; F. BROVELLI, Ordine e ministri, u: A. J. CHUPUNGCO (ur.) Anamnesis. 3/1 La liturgia, i sacramenti: teologica e storia delle celebrazioni, str. 245-300, ovdje: 261-265. 283-287.
[2] Didahé, 15,1 u: Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Poslanica Korinćanima, Barnabina poslanica (prir. B. JOZIĆ), Verbum, Split, 2010., str. 25-28.
[3] Klement RIMSKI, Pismo Korinćanima,42,1-2.4, (pr. M. MANDAC), Split 2007., str. 323-235.237.
[4] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 8, Edizioni Paoline, Roma 1979., str. 68. Rimsko-germanski pontifikal iz 10. st. također veli: da se đakoni „ne rede za svećeništvo, nego za služenje“. Vidi: C. VOGEL – R. ELZE (prir.) Le Pontifical Romano-germanique du dixième siècle. Le texte, I, XVI, 9, Città del Vaticano, Biblioteca apostolica vaticana, 1963. (= PRG), str. 24.
[5] IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Pismo Tralijanima, 2, u: Apostolski oci I., Verbum, Split, 2010., str. 60.
[6] Prva Apologija, 67, u: Časoslov, 2, str. 511.
[7] Constitutiones apostolorum, II, 28, u: F. X. FUNK (prir), Didascalia et Constitutiones apostolorum, I., Paderborn 1905, str. 108. Vidi također: M. RIGHETTI, Nav. dj., str. 399.
[8] L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria, Roma, 1978., br. 951.
[9] L. C. MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981., br. 152-154.
[10] J. DESHUSSES, (prir.), Le sacramentaire Grégorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplément d’Aniane, Fribourg, 1979., br. 32. Iz ovoga sakramentara posvetna je molitva preuzeta u Rimsko-germanski potifikal iz 10. st. pa onda u sve kasnije Pontifikale. Usp. PRG, str. 25-26. Inače, posvetna je molitva gotovo identična u sva ti sakramentara.
[11] Na primjer, sve do 1968. u Đakovu je subđakonsko ređenje bilo redovito na Bijelu nedjelju, a đakonsko na Spasovo ili u nedjelju iza Spasova. To znači da je đakon mogao vršiti svoju službu samo od Spasova do Petrova, kada je bio zaređen za svećenika. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijski život svećeničkih kandidata u đakovačkom Sjemeništu (1907.-1987.), u: Diacovensia 14(2006)2(18), 533-630., ovdje: 579.582
[12] Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 37.-45.
[13] Drugi vatikanski koncil. Dokumenti. VII. izdanje. Popravljeno i dopunjeno, KS, Zagreb, 2008.
[14] Usp. PAVAO VI, Apostolsko pismo Sacrum diaconatus odinem, 18. lipnja 1967. u: AAS 59 (1967) str. 697-704.
[15] KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ, Temeljni propisi za formaciju trajnih đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., br. 9.
[16] Pontificale Romanum ex decreto Sacrosancti Oecumenici Cincilii Vaticani I instauratum, auctoritate Pauli Pp. VI promulgatum. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi. Editio typica, Libreria editrice Vaticana, 1968 (= PR 1968). Hrvatski prijevod ovog izdanja uslijedio je tek puno kasnije: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog, a proglašen vlašću pape Pavla VI. Službe u Crkvi, ređenja, posvete, zavjetovanja. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Svetoga zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988. (= RP 1988).
[17] De Ordinatione Episcopi, Presbyterorum et Diaconorum. Editio typica altera. Typis Polyglottis Vaticanis, 1990. (= PR 1990). Hrvatsko se izdanje pojavilo deset godina kasnije: Rimski pontifikal prerađen odlukom svetog sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II. Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. (= RP 2000).
[18] Od ovog izdanja iz 1990. to vrijedi i za redovnike koji se već položili redovničke zavjete koji uključuju i celibat.
[19] Posvetnu molitvu navodimo prema: RP 2000, br. 207, str. 115-116. Usp. PR 1990, br. 207, str. 212-122.
[20] Umjesto „davaoče časti“ – kako stoji u sakramentarima i pontifikalima, uključujući i PR 1968. i RP 1988. – važeći pontifikal kaže „davaoče milosti“. Svaka služba, pa i ona svetoga reda ne bi trebala biti u prvom redu čast, nego upravo služba za koju je potrebna Božja milost.
[21] U prethodnom pontifikalu, kao i svim ranijim izvorima na ovom se mjestu ne spominje Duh Sveti. Priređivači važećeg misala htjeli su naglasiti ulogu Duha Svetoga po kojem se sve u Crkvi uređuje.
[22] U prethodnom je Pontifikalu stajalo: „službu u svetom šatoru i zauvijek posjeduju dio koji im je pripao: baština vječnog blagoslova“, dok važeći pontifikal samo veli: „službu u prvom šatoru“, čime se, s jedne strane, naglašava da je služba „prvog šatora“ prošla te, s druge strane, htjelo se ispustiti starozavjetna tipologija, prema kojoj je Levijevu plemenu samo Gospodin bio baština.
[23] Ovaj odlomak koji govori o izboru prvih đakona prema Dj 6,1-6 novosastavljen je i ne nalazi se u starim sakramentarima.
[24] Na ovom se mjestu ispušta odlomak iz starih sakramentara kojem biskup priznaje ograničenost ljudskoga suda, pa moli Boga da snagom Duha Svetoga prosudi dostojnost kandidata.
[25] Ovaj se odlomak smatra bitnim.
[26] Pridjev „evanđeoskih“ ubačen je u važeće izdanje. Nije ga bilo u prethodnom.
[27] Izraz „zauzimanje za bolesne i siromašne“, ne nalazi se u starim sakramentarima.
[28] U svim prethodnim pontifikalima (kao i onom iz 1968./1988.) ovdje stoji: „primjer njihove čistoće“, dok vrijedeći pontifikal stavlja: „primjer njihova ponašanja“ (latinski: „conversationis exemlo – primjer njihova obraćenja“!), što se, vjerojatno, činilo prikladnijim obzirom da se ista posvetna molitva govori i kod ređenja oženjenog kandidata.
[29] Odlomak koji slijedi, novosastavljen je. U starim sakramentarima ova molitva završava riječima: „de inferiori gradu per gratiam tuam capere potiora mereatur“, što upućuje na to da se đakonat smatra tek prijeleznim stupnjem.
[30] Pri tome propisi vele da je đakonov blagoslov indikativan („Blagoslovio vas…), pri čemu on čini znak križa kao i svećenik, dok će laik reći samo: „Blagoslovio nas…“ pri čemu će se prekrižiti zajedno s ostalima.
