Dijana

Elvira se upravo spremala izaći. Najednom zazvoni telefon. „Napokon – pomislila je – sjetio se nazvati u pravi čas.“ Uvjerena da je to njezin Marko, podigne slušalicu i veselo uzvikne:

– Halo, Marko!

Začuje ženski glas:

– Govorim li s kćerkom doktora Bartoka?
– Da. Što biste željeli, gospođo?
– Razgovarati s gospodinom doktorom.
– Nije kod kuće. Otišao je posjetiti nekoga bolesnika.
– Što ću mu reći? Tko ga je zvao?
– Recite jednostavno da je zvala Dijana.
– Gdje da Vas nazove?
– U bolnicu Milosrdne braće.
– Pa tamo moj tata radi.
– Znam. Nisi li ti Elvira o kojoj mi je doktor tako lijepo pričao?
– Jesam, ali ja Vas ne poznajem, gospođo!
– Ne smeta! Je li mama kod kuće?
– Već je odrana u školi.
– Ah, da! Zaboravila sam da je Vaša mama profesorica povijesti umjetnosti. Srdačno je pozdravite!

Elvira spusti slušalicu. Ostade zbunjena. Kako to da joj tata nije nikada govorio o nekoj Dijani? A Marko nije zvao. I on studira tu nesretnu medicinu pak ga nikad ne može „uloviti“. Mama se tuži da tate nema doma ni po danu ni po noći. Uvijek nekakvi nenadani pozivi. Čak usred noći.

Kad se vratila, prva briga joj je bila zapitati majku je li zvao Marko. Nije zvao.

– Mama! Pozdravila te neka gospođa Dijana. Zna da predaješ povijest umjetnosti. A i mene poznaje. Kaže da joj je to tata rekao. Ima lijepo ime: Dijana.
– Ona je više puta zvala i tražila tatu – odgovori majka. Valjda je to neka bolničarka.
– Jest. Rekla mi je da radi u istoj bolnici gdje i tata.

Kad je tata stigao na ručak, Elvira mu reče:

– Zvala te je gospođa Dijana. Doktor mahne rukom i sjedne za stol.
– Što si joj pričao o meni i mami? – pitala je Elvira.
– Sve najljepše.
– Zašto nam je nisi predstavio? – upade gospođa. Toliko puta smo bile s tobom u bolnici, ali nju nismo upoznale.
– Upoznat ćete je jednoga dana. A sada moram nešto pojesti i opet u bolnicu. Da barem mogu malko prospavati!
– Ah, taj liječnički poziv! – uzdahne Elvira. Eto, Marko još nije diplomirao, a već nema vremena ni da me telefonski nazove.

Tati je bila neugodna Elvirina primjedba.

– Reci, Matildo – obrati se ženi – je li vam ikad išta nedostajalo?
– Jest.
– Što, molim lijepo?
– Ti – odvrati mu žena. Nije sve u novcu. Nema te u kući osim na ručku. Pojedeš i nestaneš. Elvira ima bogatoga tatu doktora, ali nema oca, a ja nemam muža.

Bacio je u stranu ubrus, digao se i izišao.

Kad je drugi dan opet nazvala zagonetna Dijana, gospođa Matilda odluči otići u bolnicu i upoznati je. Zapitala je telefonisticu na ulazu u bolnicu pozna li bolničarku imenom Dijana, a koja često naziva njezinu kuću.

– Odavle Vas, gospođo, nitko nije nazivao.
– Može li me netko upoznati s tom bolničarkom?
– Nazvat ću nadstojnicu. Pričekajte!

Nadstojnica je bila postarija časna sestra koja je poznavala Matildu. Kazala joj je da tu ne radi nikakva Dijana.

– Ali ona nas često telefonski naziva.
– Ne znam, gospođo! – odvrati sestra i htjede se udaljiti.

Matilda je povuče na stranu i tiho upita:

– Možda se radi o bolesnici koja treba pomoć mojega supruga, a meni ne će reći pravo ime. Znate li išta o njoj?
– Gospođo! Ja ne želim nadgledati Vašega supruga. On je dobar i savjestan liječnik.

Sestra se udalji naklonivši se. Matilda se htjede oprostiti od telefonistice, ali je ipak zapita:

– Bar vi vidite sve koji ulaze u bolnicu i izlaze iz nje. Ne dolazi li često neka žena tražiti pomoć mojega supruga?

Telefonistici je bilo neugodno. Skanjivala se da išta kaže.

– Gospođo! Uz velike sam napore i preporuke dobila ovo radno mjesto. Ne želim ga izgubiti. Imam bolesna muža i dvoje djece.

– Ne bojte se! Nikomu ne ću ništa kazati. Kunem Vam se!

– Ne znam ima li ikakve veze s Vašim suprugom – odvaži se telefonistica. Neka ugledna gospođa često dolazi sa svojom mršavom kćerkicom savjetovati se s gospodinom doktorom. On je vrlo dobar. Čak ih svojim autom odveze kući.

Vrativši se, Matilda nije mogla sakriti svoju uznemirenost.

– Što ti je, mama? – zapita Elvira.

– Ne postoji nikakva Dijana u bolnici – odvrati srdito. Ako još jednom nazove, reci joj da ti kaže svoje pravo ime!

– Jutros je ponovo zvala i pitala jesi li u školi. Dakako, tražila je tatu. Rekla sam joj da ga potraži u bolnici.

– Nije ga bilo ni kad sam ja bila tamo – reče Matilda.

– Bila si u bolnici? – začudi se Elvira.

– Jesam. Zato ti i kažem da ne postoji nijedna bolničarka koja bi se tako zvala. Ta Dijana želi stvoriti razdor u našoj obitelji.

Sumnja je ipak ostala u Matildinoj duši. Čemu njezin suprug vozi tu tajanstvenu Dijanu? Kamo je vozi? Nije li njezin dolazak u bolnicu samo izgovor da se sastanu? Tko je zapravo ta žena? Čije je to dijete? Supruga nije htjela pitati, a ni Elviri ne bi bilo drago slušati njezine sumnje, jer ona je mezimče svoga tate.

Odlučila je o svemu razgovarati sa svojim bratom, koji je bio na visokom položaju u ministarstvu unutarnjih poslova. Ovaj ju je mirno saslušao i obećao da će svomu vozaču povjeriti da prati doktorov auto. To je sve što joj je mogao obećati, iako mu to nije bilo po volji. On nikoga u životu nije uhodio. Učinit će ovu iznimku da se Matilda smiri.

Prolazili su dani. Tajanstvena se Dijana nije više javljala. Valjda ju je njezin suprug opomenuo da ne uznemiruje ni nju ni Elviru. Bračni se život nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Matilda je opazila da njezin suprug postaje sve nemirniji, napose u noći. Vrtio se u postelji i sanjao čudne sne govoreći njoj neshvatljive riječi: „Mama, ne ostavljaj me! Pobjegnimo iz logora! Mama, slatka moja mama, nemoj umrijeti!“

Probudila ga je. Bio je sav u znoju.

– Ti imaš groznicu. Svašta buncaš u snu.

– Imao sam naporan dan. Oprosti! – reče i opet zaspe.

Ali te su se noćne more nastavljale. Jedne je noći počeo čak i vikati: „Ja sam katolik, katolik!“

Opet ga je prodrmala i smirila. Što da radi? Mora riješiti tu zagonetku. Poznavala je njegova oca i sestru. Iskreno ih je voljela, a i oni nju. Ispričala im je suprugove noćne more i povike.

Stari se Bartok uhvati za bradu i počne je tješiti:

– Ne uznemiruj se, kćeri! To su ostaci uspomena koje se ne mogu olako izbrisati. Mi smo židovska obitelj. Trebalo je bježati iz jedne srednjoeuropske zemlje ili biti osuđen na plinsku komoru. Ali, kako pobjeći? Mogao si dobiti putnicu, samo ako si katolik. Našli smo jednoga dobroga seoskoga župnika koji nam se smilovao i izdao pismenu, službenu izjavu da smo katolici. Prešli smo tri granice u velikom strahu. Našega smo sina naučili da kaže: „Ja sam katolik“, ako bi ga itko pitao za njegovu vjeroispovijest. Moja supruga nije mogla preživjeti logorski život u Francuskoj, i tamo je umrla. Nikakvo čudo da se momu sinu pojavljuju u snu ti teški trenutci. On je bio veoma privržen svojoj majci.

– Onda moj suprug nije kršten? – zapitala je sa zebnjom.

– Zar nije dovoljna službena izjava seoskoga župnika da smo mi katolici? Idemo u crkvu, dajemo milostinju kao i svi ostali vjernici – govorio je s uvjerenjem stari gospodin.

Matilda iziđe potištena i uznemirena. Morat će se posavjetovati sa svojim duhovnikom. Odlučila je šutjeti i ne uznemirivati ni supruga ni kćerku. Valjda se sve još može srediti, pogotovo jer je njezin suprug postao prema njoj vrlo ljubazan.

Poslije nekoliko dana pojavi se Matildin brat.

– Imaš li vijesti o Dijani? – zapita ga znatiželjno.

– Kakva Dijana! Ona se zove Ingrid Blumenfeld. Stanuje u najotmjenijem dijelu grada. Rastavljena je. Ima dvije kćeri: starijoj alimentaciju plaća otac, a mlađoj ne znam tko. Ta je djevojčica bolesna. Tvoj suprug često zalazi u Ingridinu kuću. Valjda zbog te bolesne djevojčice. Sve je to provjerio moj vozač koji je inače privatni detektiv.

– Brate, što da činim? Toliko sam pretrpjela ovih dana da ću poludjeti.

Ispriča mu svoj susret sa starim Bartokom. Brat je nježno zagrli i savjetova da se preseli neko vrijeme majci. Poslušala ga je.

Elvira se začudila da mame nema kod kuće. Našla je ceduljicu: „Otišla sam k svojoj majci, tvojoj baki. Ne vraćam se više!“

Elvira ne počeka ni časak. Zgrabi torbicu i uputi se bakinoj kući.

Mama je ležala na postelji i plakala. Djed i baka su je uzalud tješili.

– Zaboga, mama, zašto si pobjegla? Zar si se posvadila s tatom?

– Srce moje, ja se više ne vraćam k tati.

– Zašto, zašto, mama? počela je jecati Elvira.

– Tata nas je prevario. Dijana se zove Ingrid. S njom ima i dijete. Ako želiš ostati s njime, možeš.

– Nikako, mama! Nitko nas ne će rastaviti. Djede! Mogu li ostati s mamom?

Djed je zagrli govoreći: „Ja nemam druge unuke, osim tebe. Ostani i ne brini se za svoju budućnost!“

Tražit ću rastavu – vikala je Matilda.

– Ne žuri, mamice! Smiri se! Brak je svetinja. Sakrament, mama! Mi smo katolici.

– Ali nije on – ogorčeno izusti Matilda.

Elvira nije toga časa shvatila značenje majčinih riječi. Da je razvedri, reče:

– Mama, zaboravila si nešto, ti, profesorica povijesti umjetnosti.

– Što?

– Da je Dijana božica lova.

Matilda se tužno osmjehne.             

Rajmund Kupareo

Danica 1990: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1989., str. 113–116.