Dokumentarna hipoteza [video]

Uvod

Poznata poslovica kaže: „U laži su kratke noge“. To bi značilo, ako lažeš, nećeš daleko dogurati. Mudrost ove istine u praksi je demonstrirao mladi prorok Daniel. Ukratko ću podsjetiti (Dn 13). Ljepoliku Suzanu dva su starca lažno optužila za preljub. Narod im je povjerovao jer su starci tvrdili da su svojim očima svjedočili preljubu, ali Daniel je odlučio ta dva starca odvojeno ispitati. Tijekom ispitivanja svaki od njih priča svoju verziju priče. Jedan tvrdi da je preljub počinjen pod trišljom, a drugi da je preljub počinjen pod jasikom. Budući da Suzana nije mogla istovremeno biti i pod trišljom i pod jasikom jer se radi o dva različita stabla, Daniel ispravno zaključuje i cijelom narodu dokazuje da ovi starci lažu te da je Suzana nevina.

Slično Danielu postupaju bibličari, arheolozi i povjesničari kad proučavaju nastanak Petoknjižja.[1] Isprva se čini da Petoknjižje donosi jednu urednu, koherentnu i zaokruženu priču – od Stvaranja, preko praotaca pa sve do Mojsija i objave Zakona. Međutim, krenu li se knjige Petoknjižja pažljivije čitati i uspoređivati, ubrzo postaje jasno da tu postoji nekoliko verzija istih događaja – dapače da su neki u međusobnoj kontradikciji koliko trišlja i jasik.

Pokažimo to na par primjera.

Nespojive verzije istih događaja ili osoba

U Knjizi Postanka susrećemo se s poznatom pričom o prodaji Josipa. Međutim, u jednoj verziji čitamo da je Potifar kupio Josipa od Midjanaca (Post 37,36), a u drugoj da je Potifar kupio Josipa od Jišmaelaca (Post 39,1).

Post 37,36	A Midjanci ga prodaju u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku straže.
Post 39,1	Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže.

Budući da se Midjanci od Jišmaelaca razlikuju koliko i trišlja od jasika, očito je da ovdje imamo dvije različite i nespojive verzije događaja. Kao što Suzana nije mogla istovremeno biti pod trišljom i jasikom, tako ni Josip nije mogao Potifaru istovremeno biti prodan od Midjanaca i Jišmaelaca.

Ovo, naravno, nije jedina poteškoća na koju nalazimo u Knjizi Postanka. Dodajmo još jednu poznatu priču, onu o Noi i parovima životinja. U jednoj verziji čitamo da je Noa, poslušavši Boga, na korablju poveo po jedan par životinja (Post 7,8-9), a u drugoj verziji čitamo da je Noa, poslušavši Boga, na korablju poveo po sedam parova životinja (Post 7,2-3).

Post 7,2-3	Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji.
Post 7,8-9	Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi.

Budući da jedan par i sedam parova nikako nije isti zbroj, očito je da i ovdje imamo dvije različite i nespojive verzije događaja. Primijetite i to da ovdje neće puno pomoći razlikovanje čistih i nečistih životinja jer u 8. retku jasno stoji: „Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste (…)“, valja uzeti po dvoje, dok je prethodno pisalo po sedam parova.

Uzmemo li sve u obzir, nameće se zaključak ili barem pomisao da Knjiga Postanka nije djelo jednog autora, već barem dvojice od kojih jedan donosi priču s Midjancima, a drugi priču s Jišmaelcima – jedan donosi priču o jednom paru životinja, a drugi o sedam parova životinja.

No, spomenuh ranije da se ovakve poteškoće protežu na čitavo Petoknjižje pa stoga nije na odmet navesti još jedan jednostavan primjer. U Knjizi Izlaska jedna verzija događaja tvrdi da se Siporin otac, dakle Mojsijev tast, zvao Reuel (Izl 2,18) nasuprot čemu druga verzija događaja tvrdi da se Mojsijev tast zvao Jitro (Izl 4,18).

Izl 2,18[2]	Kad su se vratile svome ocu Reuelu, on ih zapita: »Kako ste se danas tako brzo vratile?«
Izl 4,18	Zatim se Mojsije vrati svome tastu Jitru te mu reče: »Pusti me da se vratim braći u Egipat da vidim jesu li još na životu.« »Pođi u miru!« – reče Jitro Mojsiju.

Navest ćemo ukratko još samo neke primjere. Možemo govoriti o kontradikcijama odnosno diskontinuitetu. Tako u Knjizi Brojeva čitamo da Aron umire na gori Hor,[3] dok u Ponovljenom zakonu umire u Moseri.[4] U 18. poglavlju Ponovljenog zakona čitamo da će Bog podići proroka kao što je Mojsije,[5] dok u 34. poglavlju iste knjige čitamo da se više nije pojavio prorok kao što je Mojsije.[6]

Možemo govoriti o dvostrukim ili trostrukim pripovijestima. Da bi se smatrale književno problematičnim ponavljanjima, dvije pripovijesti ne smiju biti samo slične, nego moraju biti međusobno isključive: moraju opisivati događaje koji se ne bi mogli ponoviti više puta. Tako imamo dvostruko imenovanje istog grada. U Postanku je najprije grad Luz Jakov prozvao Betelom na putu prema ujaku Labanu,[7] a onda ga par poglavlja kasnije ponovno naziva Betelom na povratku iz Labanove kuće.[8] Zanimljivo je ovdje dodati da je već ranije Abraham bio u mjestu koje se zove Betel, prije nego što je Jakov uopće postojao.[9] U sva tri slučaja imamo podizanje kamena ili žrtvenika motiviranog objavom Boga. Ovdje možemo izdvojiti još jedan primjer: dvostruko imenovanje Jakova Izraelom. Prvo se imenovanje događa nakon hrvanja s Bogom,[10] a onda se Jakova ponovno imenuje par poglavlja kasnije u jednom sasvim drugom kontekstu.[11] Ova su imenovanja nespojiva ponavljanja jer se svaki puta događaj imenovanja opisuje kao da se događa prvi puta.

Mogli bismo nastaviti s nizanjem primjera, ali vjerujem da su za ilustraciju poante i oni dovoljni: Petoknjižje sadrži toliko različite verzije istih događaja koliko je različita trišlja od jasika.

Na stranu svi ovi primjeri, siguran sam da ste kod čitanja Petoknjižja i sami nailazili na priče koje kao da se ponavljaju ili pak na to da su neki dijelovi vrlo tečno pisani pa stoga lako čitani, dok su drugi dijelovi vrlo zbunjujući, monotoni, da se naracija često naprasno prekida, da se nekoherentno skače s teme na temu te da je Petoknjižje sveukupno ipak teško za čitanje. Stoga ste i sami možda nesvjesno i tek na razini intuicije slutili ono o čemu stručnjaci govore eksplicitno: Petoknjižje nije napisala jedna osoba.

Naravno, odmah se nameće pitanje: tko je i koliko je autora onda pisalo Petoknjižje?

Hipoteza o Mojsiju

Iako općepoznat, jasno je da odgovor na to pitanje nikako ne može biti: Mojsije. To, doduše, i nije neka novost jer se već u starini držalo da Mojsije nije mogao pisati o vlastitoj smrti (Pnz 34,5-6). Niti bi imalo smisla da je Mojsije za svoj grob mogao napisati da: „Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.“ Ne čini se smislenim niti da bi Mojsije za sebe napisao da je najskromniji čovjek na svijetu (Br 12,3 (naime, to ne bi napisao ukoliko je zaista najskromniji)).

Pnz 34,5-6	I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.
Br 12,3	Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji.

Unatoč tome, smatralo se da je Mojsije barem napisao većinu Petoknjižja ili na jedno mjesto sabrao do tada raspršene oralne tradicije ili pisane dokumente. Za takvo stajalište nikad nisu postojali snažni dokazi, ali je s vremenom postalo općeprihvaćenim razmišljanjem. Jedna velika poteškoća za ovakvo razmišljanje, uz već sve navedene primjere, nalazi se u Starom zavjetu, ali izvan Petoknjižja. Naime, često ćemo nailaziti na narativno nekoherentne situacije. To znači da ćemo se susretati s događajima ili razmišljanjima, koja se čine nesuvisla ukoliko je Mojsije prethodno sakupio građu koju zovemo Petoknjižje. Primjerice, u Drugoj knjizi o Kraljevima čitamo o pronalasku Knjige Zakona unutar Hrama, a čiji sadržaj šokira kralja Jošiju. Vrlo je sumnjivo koliko je takav razvoj događaja moguć ukoliko je izraelski narod prethodno primio Petoknjižje od Mojsija i vrlo je nejasno na koji se sadržaj točno misli: na Levitski zakonik, na Ponovljeni zakon ili na nešto treće.

2Kr 22,8-11

Veliki svećenik Hilkija reče tajniku Šafanu: »Našao sam knjigu Zakona u domu Jahvinu.« I Hilkija dade knjigu Šafanu, koji ju je pročitao. Tajnik Šafan dođe kralju te ga izvijesti: »Tvoje sluge«, reče on, »pokupile su novac koji se našao u Domu i predale su ga poslovođama postavljenim u domu Jahvinu.« Tada tajnik Šafan obavijesti kralja: »Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu.« I Šafan je poče čitati pred kraljem. Čuvši riječi knjige Zakona, kralj razdrije haljine svoje.

Osim toga, ponašanja raznih kraljeva, narodnih pojedinaca ili pak čitavog naroda potpuno je neshvatljivo ukoliko je Petoknjižje već postojalo. Naime, likovi se ponašaju kao da nikada nisu čuli za Mojsija ili Petoknjižje što je s obzirom na značaj lika i djela Mojsija naprosto nevjerojatno. Primjerice, Davida će se prekoravati zbog nemorala s Bat-Šebom, ali prijekor se niti u jednom trenutku neće oslanjati na Mojsija i njegov Zakon.

Sličan problem stvara narativ koji čitamo u Knjizi Nehemijinoj. Tamo se ponovno stvara dojam da se narod po prvi puta upoznaje sa sadržajem Mojsijeva Zakona, dapače da prvi puta čuje za neke poznate blagdane. Uz to na brojnim drugim mjestima naracija je vrlo neobična, ukoliko je Mojsije glavni autor Petoknjižja. Stoga se već od starine javljaju hipoteze da su uz Mojsija, za Petoknjižje odgovorni i drugi autori poput Jošue, Ezre, Jeremije ili pak svećenici kroz stoljeća Izraelske povijesti. Problem je postao toliko očit da je Crkva s vremenom napustila stajalište o Mojsiju kao jedinom mogućem autoru.[12]

No, ako Mojsije nije autor, kako je onda nastalo Petoknjižje? Od 19. stoljeća dominantnom postaje i do danas najpoznatijom ostaje: dokumentarna hipoteza za čiju promociju najviše možemo zahvaliti Juliusu Wellhausenu i Wilhelmu Martinu Leberechtu de Wetteu.

Evo o čemu je riječ.

Dokumentarna hipoteza

Dokumentarna hipoteza kao rješenje narativnih problema koje smo do sad navodili predlaže sljedeće: Petoknjižje je nastalo tako što su se u jednu cjelinu spojila četiri različita dokumenta. Drugim riječima, postojala su četiri zasebna dokumenta koja su uz minimalne intervencije spojena u cjelinu koju zovemo Petoknjižje.

Objasnimo to na ranije spomenutom primjeru, ali sada u puno detaljnijem obliku. U tablici najprije donosim tekst o prodaji Josipa.

Tekst kakav se nalazi u Bibliji^[13]

Post 37,18-36 i 39,1

37¹⁸Oni ga opaze izdaleka; prije nego im se približio, počnu se dogovarati da ga ubiju. ¹⁹I jedan drugom reče: »Eno stiže onaj sanjar! ²⁰Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju! Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!«

²¹Ali kad je to čuo Ruben, pokuša ga izbaviti iz njihovih šaka. I reče: »Nemojmo oduzimati njegova života! ²²Ne prolijevajte krvi« – dalje je govorio Ruben. »Bacite ga u čatrnju u pustari; ali ne dižite na nj ruke!« Htio ga je tako izbaviti iz njihovih šaka i odvesti ocu. ²³Ali kad je Josip stigao braći, oni s Josipa svuku njegovu haljinu, haljinu kićenu što je bila na njemu; ²⁴pograbe ga i bace u čatrnju. Čatrnja je bila prazna; nije bilo u njoj vode. ²⁵Potom sjednu da ručaju.

Kako podignu svoje oči, opaze povorku Jišmaelaca gdje dolazi iz Gileada. Deve su im nosile mirodije, balzam i mirisavu smolu da ih preprodaju u Egipat. ²⁶Tada reče Juda svojoj braći: »Što ćemo postići ako ubijemo svog brata a krv njegovu sakrijemo? ²⁷Hajde da ga prodamo Jišmaelcima; ali ne dižimo na nj ruke. Ta on je naš brat, naše meso.« Braća ga poslušaju.

²⁸Uto naiđu ljudi, midjanski trgovci. Izvukoše Josipa iz čatrnje i prodaju ga za dvadeset srebrnika Jišmaelcima, a oni Josipa dovedu u Egipat.

²⁹Kad se Ruben vratio k čatrnji i vidio da Josipa nema u čatrnji, razdere svoju odjeću. ³⁰A kad se vratio svojoj braći, povika: »Dječaka nema! Kamo ću ja sad?«

³¹A oni uzmu Josipovu haljinu, zakolju jedno kozle i haljinu zamoče u krv. ³²Kićenu haljinu otpreme ocu i poruče: »Ovo smo našli; gledaj je li ovo haljina tvoga sina ili nije.« ³³Prepozna je on pa reče: »Haljina je moga sina! Divlja ga je zvijer rastrgla! Na komade je Josip rastrgan!« ³⁴I razdere Jakov svoje haljine, stavi pokorničku kostrijet oko bokova i dugo vremena oplakivaše svoga sina. ³⁵Svi su ga njegovi sinovi i sve njegove kćeri nastojali utješiti, ali se on ne mogaše utješiti. Govorio je: »Ne, sići ću k svome sinu u Šeol tugujući!« Tako ga je oplakivao njegov otac.

³⁶A Midjanci ga prodaju u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku straže.

39¹Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže.

Ovo je poznata biblijska priča o prodaji Josipa. Međutim, postoje određene narativne poteškoće u načinu na koji je priča ispričana.

Kao prvo, braća se dogovaraju da ubiju Josipa, no Ruben brani Josipa te im sugerira da ne dižu na njega ruke. Par redaka kasnije, Juda brani Josipa te sugerira da se na njega ne dižu ruke. Očito ovdje imamo ponavljanje iste ideje, istog plana i istih riječi, ali bez ikakve jasne veze između ta dva ponavljanja. Nema nikakve indikacije da je Juda svjestan da je par redaka ranije to isto predložio Ruben, a niti itko od braće postupa na način koji bi sugerirao da su braća svjesna da je Ruben taj plan već ranije predložio.

Kao drugo, inicijalni je plan braće bio prvo ubiti Josipa, a onda njegov leš baciti u čatrnju s namjerom da ocu kažu da ga je proždrla zvijer. Ruben se tome protivi pa je Josip u čatrnju bačen živ, a namjera je Rubena bila izbaviti Josipa od braće. To bi sugeriralo da će Ruben paziti jednim okom na braću, a drugim na Josipa. Međutim, kasnije čitamo da se Ruben prvo vraća k čatrnji te nalazi da Josipa nema, a onda se vraća braći i njima donosi vijest da: „dječaka nema“. To je vrlo neobičan razvoj događaja jer se Ruben očito nije odvajao od braće pa ja sasvim nejasno kako je to on iznenađen što dječaka nema. Gdje je bio Ruben kad se događala prodaja? Zar je zaboravio na svoj plan da izbavi Josipa od šaka njegove braće pa je dopustio da se odvoji i od braće i od Josipa? Ako je bio s braćom odakle čuđenje što dječaka nema? Ako nije bio s braćom, kako je točno on to planirao spasiti Josipa od njihovih šaka (odnosno gdje je bio Ruben)?

Kao treće, imamo od ranije spomenutu problematiku Jišmaelaca i Midjanaca. No, na trenutak zanemarimo njihove nazive jer je ta kontradikcija očita i nema je smisla ponavljati. Primijetite radije narativno ponavljanje da braća prvo: „opaze povorku Jišmaelaca“, a onda kasnije opet stoji: „uto naiđu ljudi, midjanski trgovci“. Kakvog narativnog smisla ima govoriti da se nešto „opazilo“, a onda kasnije da je to isto „naišlo“. Zamislite priču u kojoj stoji da je policija opazila lopova, a onda nam se kasnije kaže da je lopov naišao. Kao da nam se „lopov“ dva puta predstavlja kao novi lik u narativu, dva puta nam ga pisac uvodi u priču.

[Osim ako želite reći da su braća htjela Josipa prodati Jišmaelcima, ali su se onda pojavili Midjanci koji su izvukli Josipa iz čatrnje i umjesto braće ga prodali Jišmaelcima, dok su braća, Ruben i Juda to sve mirno promatrali i ostali bez ikakve koristi (iako je „postizanje“ određene dobiti bio jedini razlog zašto ga nisu ubili) te onda još lagali ocu.]

Zavrzlama ima još dosta, ali su vrlo tehničke i za poantu suvišne.

Što god mislili, gore su nabrojane određene poteškoće koje se odnose na Rubena, Judu, Midjance, Jišmaelce, motivaciju, narativnu logiku, uvođenje likova u priču te ponašanje likova. Mislili vi da je sve ovo napisao Mojsije ili netko drugi, poteškoće su tu i njih valja riješiti.

Evo kako zavrzlame rješava dokumentarna hipoteza. Pretpostavimo da ovdje imamo dvije zasebne priče koje su spojene u jednu cjelinu. Kako bi to izgledalo, donosi sljedeća tablica.

Tekst kakav se nalazi u Bibliji

Post 37,18-36 i 39,1

²⁸Uto naiđu ljudi, midjanski trgovci. Izvukoše Josipa iz čatrnje i prodaju ga za dvadeset srebrnika Jišmaelcima, a oni Josipa dovedu u Egipat.

²⁹Kad se Ruben vratio k čatrnji i vidio da Josipa nema u čatrnji, razdere svoju odjeću. ³⁰A kad se vratio svojoj braći, povika: »Dječaka nema! Kamo ću ja sad?«

³⁶A Midjanci ga prodaju u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku straže.

39¹Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže.

Priča A je napisana plavom, a priča B crvenom bojom. Obje se priče nalaze u Bibliji, ovo u tablici je doslovni copy/paste, samo razdvojen na dvije cjeline. Pročitajte svaku i pratite koliko je svaka za sebe koherentna. Evo kako to izgleda odvojeno.

37¹⁸Oni ga opaze izdaleka; prije nego im se približio, počnu se dogovarati da ga ubiju.

²⁴pograbe ga i bace u čatrnju. Čatrnja je bila prazna; nije bilo u njoj vode. ²⁵Potom sjednu da ručaju.

²⁸Uto naiđu ljudi, midjanski trgovci. Izvukoše Josipa iz čatrnje

²⁹Kad se Ruben vratio k čatrnji i vidio da Josipa nema u čatrnji, razdere svoju odjeću. ³⁰A kad se vratio svojoj braći, povika: »Dječaka nema! Kamo ću ja sad?«

³⁶A Midjanci ga prodaju u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku straže.

¹⁹I jedan drugom reče: »Eno stiže onaj sanjar! ²⁰Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju! Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!«

²³Ali kad je Josip stigao braći, oni s Josipa svuku njegovu haljinu, haljinu kićenu što je bila na njemu;

i prodaju ga za dvadeset srebrnika Jišmaelcima, a oni Josipa dovedu u Egipat.

39¹Josipa dovedoše u Egipat. Tu ga od Jišmaelaca koji su ga onamo doveli kupi Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov i zapovjednik njegove tjelesne straže.

Primijetite da su obje priče smislene i koherentne (to će posebice doći do izražaja ukoliko na trenutak zanemarimo veznike kao što su „ali“ ili „a“ jer su specifikum i svojevrsni dodatak hrvatskih prevoditelja jednako kao i točke i zarezi kojih naprosto nema u najstarijim primjercima Petoknjižja). Nemaju nikakvih narativnih poteškoća. Pritom podsjećam, mi smo biblijski tekst presjekli na pola i dobili dvije potpuno zaokružene i razumljive priče. To se ne čini vjerojatno, ukoliko je priča koju smo presijecali jedna zaokružena cjelina. No, ovako podijeljene priče nemaju gotovo nikakvih narativnih poteškoća koje sam ranije istaknuo.

U jednoj Josipa nastoji spasiti Ruben, a u drugoj Juda. U jednoj je Josip otet od strane Midjanaca, a u drugoj je prodan Jišmaelcima. U jednoj midjanski trgovci izvlače Josipa dok braća ručaju pa kasnije Ruben otkriva da je čatrnja prazna i to javlja braći (ovdje je ponašanje Rubena sasvim koherentno cijelo vrijeme), a u drugoj Juda s braćom Josipa prodaje Jišmaelcima (Ruben se uopće ne pojavljuje kao lik). Nemamo nikakvih ponavljanja, nikakvih kontradikcija, nikakvih narativnih skokova i nikakvih napuštenih narativnih tema.

Sve ovo, u kontekstu dokumentarne hipoteze, struku navodi na zaključak da je biblijski tekst o prodaji Josipa nastao spajanjem dva nezavisna dokumenta u jednu cjelinu. Drugim riječima, postao je dokument koji je donosio priču A i dokument koji je donosio priču B, a treća je osoba (koju struka naziva „redaktor“) te dvije priče spojila u jednu cjelinu i ta je cjelina (taj spoj priče A i priče B) došao do nas u biblijskom tekstu.

Ne ulazeći sad u daljnje primjere i detaljne analize jer ovom videu neće biti kraja, poanta dokumentarne hipoteze je slijedeća: postojala su 4 zasebna dokumenta koja je redaktor spojio u jednu cjelinu koju danas zovemo Petoknjižje. Ta četiri dokumenta mi nemamo, ali se kroz praćenje narativnih tema, logičke strukture teksta i ostalih indikatora s velikom sigurnošću može zaključiti kako su izgledala ta četiri dokumenta. Primjerice, gdje se god još spominje da je Josip prodan Jišmaelcima zaključuje se da je to dio dokumenta B,[14] a gdje se god spominje da je Josip otet od strane Midjanca, zaključuje se da je to dio dokumenta A.[15]

Naravno, tim su dokumentima ili izvorima ipak dodijeljeni nešto kreativniji naslovi, a to su: Jahvist sa kraticom J, Elohist sa kraticom E, Svećenik sa kraticom P (jer se svećenik na njemačkom kaže „Priester“) i Deuteronomist sa kraticom D (jer je taj dokument ostao gotovo identičan Ponovljenom zakonu, a koji na grčkom nosi naslov Deuteronómion).

Govoriti o svakom pojedinačnom dokument, ovdje bi zauzelo previše prostora i vremena. Stoga ću samo napomenuti da svaki dokument ima svoj početak i kraj te jasnu poantu slično kao kod gore razdvojenih priča o prodaji Josipa.

Ovdje je važno naglasiti sljedeće: ne postoji neka ključna riječ, pojam ili ime temeljem kojeg se određuje kojem dokumentu pripada određeni biblijski tekst. Razni apologetski influenceri pogrešno tumače da se ime za Boga „Elohim“ nalazi isključivo u dokumentu E ili da se tetragram JHVH pojavljuje isključivo u jahvističkom dokumentu. To je pogrešno i tako se dokumenti ne identificiraju. Za identifikaciju dokumenta ključna je narativna koherentnost. Priča ili ima ili nema narativnog smisla – to je ključ. Ako dolazi do narativnog loma ili kontradikcija, to je ključan indikator da je posrijedi spajanje od strane redaktora. Ako nema tih narativnih lomova, sasvim je moguće da se u dokument E naiđe na tetragram JHVH i obratno, da se u dokument J naiđe na Elohim ili pak da se u tom dokumentu naiđe na ime ili ideju koja se često pojavljuje u dokument P.

Konačno, valja nešto reći o redaktoru, tj. osobi koja je ta 4 dokumenta spojila u jednu cjelinu. Za dokumentarnu hipotezu dovoljan je jedan redaktor koji je uz minimalne umetke na najbolji mogući način spojio 4 dokumenta u ovo što danas zovemo Petoknjižje. Kako je to točno radio, možemo vidjeti na primjeru prodaje Josipa. Tamo vidimo da su dvije priče međusobno isprepletene bez ikakvih velikih umetaka od strane redaktora. Ipak, postoje slučajevi gdje je njegova ruka očitija. Motiv tog redaktora vjerojatno je bio da nijednu važnu tradiciju ne ostavi po strani. Naprotiv, uključio je čak i materijale koji se međusobno razlikuju ili su u napetosti. Primjerice, u Petoknjižju su sačuvana sva tri velika zakonska kodeksa, iako se u ponečemu ne podudaraju. Redaktor je svjesno zadržao i takve očite proturječnosti među zakonima, jer je svaki od tih drevnih kodeksa imao golem ugled i svetost, zbog čega ih se nije usuđivao izostaviti. Činjenica da konačni tekst sadrži i zakone i pripovijesti koji dotiču iste teme na različite načine pokazuje da cilj spajanja nije bio stvoriti potpuno usklađen prikaz, nego očuvati cjelokupnu baštinu različitih tradicija.

Stav Crkve

Što na sve ovo kaže Učiteljstvo Crkve?

Ovdje prvo valja naglasiti da se Učiteljstvo tim pitanjem nije bavilo sve do nedavno, tj. sve do početka 20. stoljeća. Do tada se jednostavno pretpostavljalo i držalo samorazumljivim da je Mojsije autor cijelog ili većine Petoknjižja.

Početkom 20. st. Crkva se po prvi puta odlučuje otvoreno suočiti sa sve većim napretkom biblijskih znanosti i načelno zauzima vrlo otvoren stav prema dokumentarnoj hipotezi. Primjerice, godine 1906. Biblijsko povjerenstvo odbija ideju da Mojsije nije autor Petoknjižja, ali dopušta da su drugi pisci umetali određene retke nakon Mojsija i dopušta da se je Mojsije koristio neke druge izvore uključujući i pisane. Na pitanje: „Može li se dozvoliti (…), da je Mojsije za sastavljanje svoga djela koristio izvore, to jest pisane dokumente ili usmenu predaju (…)?“, komisija daje odgovor: „Potvrdno.“[16] Četrdesetak godina (1948. g.) kasnije u pismu kardinalu Suhardu, tajnik Biblijskog povjerenstva piše da: „Danas nema više nikoga tko bi stavljao u sumnju postojanje tih izvora (…)“.[17]

Nakon II. Vatikanskog sabora Papinska biblijska komisija u kontekstu ocjenjivanja povijesno kritičke metode, eksplicite spominje dokumentarnu hipotezu i ulogu redaktora: „Prema toj hipotezi, četiri dokumenta, u određenoj mjeri međusobno paralelna, bila su satkana u jednu cjelinu: Jahvist (J), Elohist (E), Deuteronomist (D), i svećenički pisac (P); tim posljednjim dokumentom koristio se završni redaktor za strukturiranje cjeline.“[18] Komisija ocjenu zaključuje riječima: „Tako je postalo moguće jasnije shvaćanje nakane pisaca i redaktora Biblije, kao i poruke koju su oni upućivali svojim prvim naslovnicima. Povijesno-kritička metoda zadobila je stoga prvorazrednu važnost.“[19]

Jedan od najnovijih dokumenata te Komisije ide korak dalje pa navodi da je Petoknjižje tijekom povijesti nastalo oblikovanjem: „(…)zbirki zapisanih predaja, koje progresivno stječu autoritet i bivaju priznate kao izričaj božanske objave (…).“[20] Komisija zatim dodaje da su nakon povratka iz Babilona, dakle 6. stoljeće prije Krista, odnosno pola tisućljeća nakon djelovanja Mojsija, pismoznanci: „sastavili nove psalme i dali su oblik mudrosnim knjigama. Sve su objedinili pod imenima: Mojsija, zakonodavca i najvećeg proroka, Davida, psalmista i Salomona mudraca.“[21] Dokument će ići toliko daleko da će u teološkoj analizi prva dva poglavlja Knjige postanka u potpuno prihvatiti podjelu na dva opisa stvaranja, sukladno podijeli koju predlaže dokumentarna hipoteza, dakle na isti način kako smo mi prepoznali dva izvora o priči o prodaji Josipa. Dapače, eksplicite će, u komentaru 15. poglavlja Postanka govoriti o pripovjedačima nakon sužanjstva, dakle jasno aludirajući na to da je barem to poglavlje nastalo stoljećima nakon Mojsija.[22] Komisija, govoreći o autorima pojedinih biblijskih knjiga, uključujući Mojsijevo autorstvo Petoknjižja, zaključuje da: „U našim danima, zbog konvergentnih istraživanja koja su provedena uz pomoć književnih i povijesnih metodologija, ne možemo zadržati isto gledište starih; egzegetska znanost doista je pokazala s uvjerljivim argumentima da različiti biblijski spisi nisu proizvod isključivo autora naznačenog u naslovu djela ili autora kojega je tradicija priznala kao takvog. Literarna povijest Biblije zahtijeva, naprotiv, mnoštvo zahvata i stoga suradnju različitih pisaca, uglavnom anonimnih, tijekom povijesti redakcije koja je bila dosta duga i također naporna.“[23]

Ukratko, Crkva katolicima itekako dopušta prihvaćanje dokumentarne hipoteze.

Na kraju, recimo i to da dokumentarna hipoteza nije jedina koja nastoji protumačiti nastanak Petoknjižja. Vrlo je popularna i tzv. suplementarna hipoteza, ali o njoj ćemo nešto više reći nekom drugom prilikom. Do tada, a na tu temu, preporučam ova dva videozapisa (Who Wrote the Bible? The Documentary Hypothesis[24] i Who Wrote the Torah? (Pentateuch)[25]).

Zaključak

Na kraju želim reći ovo. Dokumentarna hipoteza ne umanjuje vrijednost Svetog pisma – naprotiv, ona nam pokazuje koliko je duboka i živa vjera naroda koji je kroz stoljeća čuvao i prenosio Božju riječ. Biblija nije pala s neba kao gotov tekst, nego je rasla zajedno s Božjim narodom, prožeta njihovim iskustvom, borbama i nadom. Ako išta, to nam svjedoči da Bog ne nadahnjuje samo pojedinca, nego čitavu zajednicu koja traži, sluša i prenosi istinu. A to je poruka koja ne bi trebala unositi nemir, nego povjerenje – jer Božja riječ ostaje živa i vjerna, bez obzira na put kojim je došla do nas.

KORIŠTENA LITERATURA:

Heinrich Denzinger i Peter Hünermann (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu,
Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“, 2004.
- ili: https://biblija.ks.hr/
- ili: https://biblehub.com/
Papinska biblijska komisija, Nadahnuće i istina Svetog Pisma, 2016.
Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi,

PREPORUČENA LITERATURA:

Anto Popović, Torah – Pentateuh – Petoknjižje. Uvod u knjige Staroga zavjeta 1, 2012.
Joel S. Baden, The Composition of the Pentateuch: Renewing the Documentary Hypothesis, 2012.
John J. Collins, Introduction to the Hebrew Bible, 2025.

[1] Knjige Petoknjižja su: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon

[2] Ovdje poradi konteksta koji jasnije ilustrira da se radi o istoj osobi dodajem i ostale retke: ¹⁶ Midjanski je svećenik imao sedam kćeri. Dođu one da zahvate vode i naliju pojila, da napoje stado svoga oca. ¹⁷ Ali dođu i pastiri te ih potjeraju. Mojsije ustane, obrani ih i stado im napoji. ¹⁸ Kad su se vratile svome ocu Reuelu, on ih zapita: »Kako ste se danas tako brzo vratile?« ¹⁹ One odgovore: »Neki Egipćanin obrani nas od pastirâ i još nam zahvati vode i stado nam napoji.« ²⁰ »Gdje je?« – zapita on svoje kćeri. »Zašto ste ostavile toga čovjeka? Pozovite ga na objed.« ²¹ Mojsije pristane da ostane kod toga čovjeka. On oženi Mojsija svojom kćeri Siporom. (Izl 2,16-21)

[3] Br 20,27-28: ²⁷ Mojsije učini kako naredi Jahve. Pred svom zajednicom popeše se na brdo Hor. ²⁸Mojsije svuče s Arona njegove haljine te ih obuče njegovu sinu Eleazaru. Ondje navrh brda umrije Aron.

[4] Pnz 10,6: ⁶ Od Beerota sinova Jaakanovih odoše Izraelci u Moseru. Ondje umrije Aron i ondje bî pokopan. Svećenikom mjesto njega postade njegov sin Eleazar.

[5] Pnz 18,17: ¹⁷ Nato mi reče Jahve: ‘Pravo su rekli. ¹⁸ Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta da im kaže sve što mu zapovjedim.

[6] Pnz 34,10: ¹⁰ Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice!

[7] Post 28,19: ¹⁹ Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.

[8] Post 35,15: ¹⁵ A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel.

[9] Post 12,8: ⁸ Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.

[10] Post 32,29: ²⁹ Onaj reče: »Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.«

[11] Post 35,9-10: ⁹ Bog se opet objavi Jakovu kad je stigao iz Padan Arama, te ga blagoslovi. ¹⁰ Bog mu reče: »Ime ti je Jakov, ali se odsad nećeš zvati Jakov, nego će Izrael biti tvoje ime.« Tako ga prozva Izraelom.

[12] Dapače, jedan od prvih kritičara hipoteze o Mojsiju bio je katolički svećenik Richard Simon još u 17. st. Najznačajniji pomak ovdje za katoličke bibličare učinio je papa Pio XII. dopustivši korištenje povijesno-kritičke metode te postavljanje hipoteza o autorstvu, datumu i porukama biblijskih knjiga uključujući i Petoknjižje.

[13] Primijetite da je 38. poglavlje preskočeno, a to je zato jer ono na trenutak prekida naraciju i donosi nevezanu priču o Judi i Tamari. Ovdje korišten prijevod English Standard Version jer je vjerniji hebrejskom, a moguće mu je pristupiti ovdje: https://biblehub.com/esv/genesis/37.htm

[14] Post 45: ⁴Onda će opet Josip svojoj braći: »Primaknite se k meni!« Kad su se primakli, nastavi: »Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. ⁵Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu.

[15] Post 40: ¹⁵Jer, zbilja, bio sam otet iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu.

[16] Heinrich Denzinger i Peter Hünermann (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, br. 3396.

[17] Isto, br. 3863.

[18] Tumačenje Biblije u Crkvi, 38. str.

[19] Isto, str. 40.

[20] Nadahnuće i istina Svetog Pisma, str. 101.

[21] Isto, str. 110.

[22] Isto, str. 198.

[23] Isto, str. 245.-246.

[24] https://youtu.be/tpUhXfSToFA?si=2RIeTBx9onLAu0M4

[25] https://youtu.be/NY-l0X7yGY0?si=HIFoMH3msq9OnUaP

dokumentarna hipoteza Petoknjižje

Dokumentarna hipoteza [video]

Uvod

Nespojive verzije istih događaja ili osoba

Hipoteza o Mojsiju

Dokumentarna hipoteza

Stav Crkve

Zaključak

Iz iste rubrike

Je li Drugi vatikanski tek pastoralni koncil? [video]

Isusovo rodoslovlje [video]

Jordan Kuničić, Smjer u život

Pilat, onaj detalj koji potvrđuje Evanđelja

Krist kao put k Bogu

Evangelizacija kulture

K Bogu vršenjem staleških dužnosti