Subota, 4 prosinca

Drugi vatikanski sabor [video]


Drugi vatikanski sabor bio je 21. ekumenski koncil Katoličke Crkve. Ekumenski su koncili, okupljanja biskupa cijeloga svijeta i pape, gdje se tumači ili definira crkvenu doktrinu i disciplinu.

Na Drugom vatikanskom saboru sudjelovao je rekordan broj biskupa, kardinala, poglavara ili jednostavno otaca, njih oko dvije i pol tisuće. Usporedbe radi na Prvom vatikanskom sudjelovalo je oko 750 otaca, na Drugom lateranskom 500, a na Tridentu niti 300 (255). Drugi vatikanski poseban je i po tome što je po prvi put sudjelovao značajan broj otaca izvan Europe: oko 400 iz Azije i Sjeverne Amerike, oko 350 iz Afrike i oko 600 iz Južne Amerike (Europa oko 1000). Sudjelovalo je 28 otaca iz tadašnje Jugoslavije. Također, značajnu su, ali ne presudnu, ulogu po prvi put imali i laici, a među promatračima su se našli i pravoslavci i protestanti. Ukratko, Drugi vatikanski je uistinu bio koncil koji je okupio čitavu Crkvu te se s pravom naziva ekumenskim.

Sabor je otvorio papa Ivan XXIII. (11. 10. 1962.), a zatvorio ga je papa Pavao VI. (8. 12. 1965.) Koncilski su se oci okupili na čak 4 zasjedanja u razdoblju od 1962.-1965. godine te su pritom izglasali 16 dokumenata. Među njima se svakako ističu 4 dogmatske konstitucije: Dei Verbum, Lumen Gentium, Sacrosanctum Concilium te Gaudium et Spes. Te su konstitucije ključ da bi se moglo razumjeti ostale dokumente Koncila.

Sabor nije sazvan da bi odgovorio na neku konkretnu herezu, šizmu ili veliku teološku debatu. Radije, radilo se o tome da je Crkva upadala u sve veću krizu svećenstva, liturgijske prakse, gubila je doticaj sa svijetom i modernim čovjekom te imala sve većih problema u nošenju sa suvremenim poganstvom.

Razloge sazivanja možda najbolje opisuju dva pojma: aggiornamento i ressourcement. Prema tima, zadatak je Koncila bio posadašnjiti nauk Crkve. To je konkretno značilo da se ono što su katolici oduvijek vjerovali mora izreći na nov način, formulirati tako da bude razumljivo suvremenim katolicima i svijetu.

Ne samo to, u dvije tisuće godina Crkva je razvijala nauk i Duh Sveti sve ju je više uvodio u istinu, ali je usput pokupila i nešto od svijeta ili pak nepotrebno inzistirala na nekim praksama. Da bi se od tih, recimo to tako, ljudskih tvorevina očistila, potreban je povratak izvorima, potrebno je ponovno u svjetlu novih spoznaja i darova čitati s izvora vjere, a to su prije svega Isusova muka, smrt i uskrsnuće, Sveto pismo te zatim Tradicija očuvana posebice u spisima crkvenih otaca i spisima prijašnjih Sabora. Zato dokumenti obiluju snažnom teološkom argumentacijom te zapanjujućim brojem referenci bilo na biblijske retke bilo na crkvene oce ili Sabore.

Sve je to za cilj imalo da čitav kršćanski nauk prihvatimo s novim elanom, da još jače odgovorimo na poziv svetosti. Promjene do kojih je došlo zbog rada Koncila temeljem spomenutih ciljeva najbolje se očituju u izdavanju novog Katekizma, novog Zakonika Kanonskog Prava, Novog Misala te snažnijem ekumenskim zaokretom, većem poticaju na egzegetski pristup Pismu i većem otvaranju Crkve prema laicima.

Dokumenti pa i sâm Koncil bili su izvrsno prihvaćeni što od koncilskih otaca, što od laika po čitavom svijetu. Ipak, držimo da je još uvijek prerano da bi se o istom davale neke konačne ocjene. Za sad se čini da je Koncil u mnogočemu bio itekako potreban i da je donio vrijedne dokumente za Crkvu te joj dao potreban smjer i vjetar u leđa.