Franjin pončo i čovjekoslovni zaokret
Izlazak pape Franje bez bijele halje daje misliti o onom što mnogi nazivaju „posvjetovljenjem papinstva“. Crkva je oduvijek pokušavala skriti čovjeka ispod odjeće, zbog ozbiljna razloga: skriti čovjeka kako bi istaknula Boga. Sada se ide obrnutim putem.
Izlazak u javnost pape Franje u javnosti bez bijele halje, s nosnim cjevčicama, u crnim hlačama i potkošulji, zaogrnut dekicom sličnom ponču posljednji je slučaj onoga što mnogi nazivaju „posvjetovljenjem papinstva“. Čak i tijekom njegova boravka u bolnici Gemelli, vijesti su ustrajale na jednom: Papa je dao upute da liječnički bilteni moraju sadržavati prave podatke, kao i za svakoga drugoga pacijenta. Papa, na kraju, nije ništa drugo nego čovjek. Kardinali su, osvrćući se na taj boravak u bolnici, stalno isticali da je Franjo razotkrio svoju ljudskost i pokazao se kao jedan od nas, bez maskiranja. Gledajući unatrag kroz cijelo razdoblje otkako je on papa, svi se sjećamo mnogih drugih poruka ove vrste, poput osobna odlaska okulistu ili nošenja vlastite torbe na putovanju zrakoplovom. Općenitije, može se reći i da Franjo nikada nije ublažio svoj značaj i da je uvijek bio on sâm, to jest čovjek, ili bolje: taj čovjek. Idemo li prema papi koji više nije odjeven u bijelo, koji se vozi podzemnom željeznicom, koji možda više ne živi ne samo u Apostolskoj palači – to se već događa s Franjom – nego čak ni u Vatikanu ili Rimu? Pončo daje predviđati takav razvoj događaja.
Crkva je uvijek pokušavala skriti čovjeka ispod odjeće. Razlog je ozbiljan: pȗt se sastoji u skrivanju čovjeka radi isticanja Boga. Pojedinačnost pape mora se ostaviti po strani kako bi se dalo prostora Petrovoj ulozi. Franjo je i dalje Bergoglio, ali ono što on govori kao Papa nije Bergogliovo; to je Petrovo. Potrebna je „zaštita“ od strogo pojedinačnih vidova, čak i s vidljive točke gledišta kako ne bi prevladali ljudski vidovi, koje ne treba prezirati, nego ispravno postaviti u vidno polje. Papa koji je nepočešljan, loše odjeven ili zatečen u vrlo privatnim trenutcima koje god vrste oni bili, može potaknuti bliskost i osjećajnu privrženost, ali i pomutiti transcendentnu dimenziju svoga mjesta u Crkvi. Očito ovi primjećaji ne vrijede samo za Papu, nego prije svega za njega.
„Čovjekoslovni (antropološki) zaokret“ suvremene teologije sastoji se u tome da se više ne govori o Bogu, nego o čovjeku. Više nije riječ o tome da se u čovjeku vidi neko upućivanje na Boga, nego se u Bogu vidi uputnica na čovjeka. Papa ne djeluje kao Papa tako što svojoj ljudskosti nameće neku dimenziju, recimo „svetu“, nego naprotiv tako što uklanja svaki privid svetosti jer se Bog pokazuje u našoj čovječnosti. Bog djeluje rukama liječnika iz Gemellija, s ljudskom ljubavlju vjernika koji se zaustavljaju u bolničkom dvorištu kako bi pogledali prema prozoru Papine sobe; a molitva za papu često postaje molitva za Bergoglia.
Stefano Fontana
