Utorak, 26 listopada

Franjo


Početkom listopada spominjemo se svetoga Franje, koji je živio kao najveći siromah. Pa ipak, bez pretjerivanja možemo reći da je on najveseliji svetac! Njegova radost i njegova ushićenost životom ponajbolje se očituje u njegovoj Pjesmi stvorova. On radosno zahvaljuje Bogu za sunce jer je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, za mjesec i zvijezde, jer ih je Bog sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Veli dalje: Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna, draga i čista. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi… To je bio sveti Franjo. Srce mu je bilo puno radosti i zahvalnosti. Zašto? Franjo je imao oko i srce za svu ljepotu, zemaljsku i nebesku.

Upravo se tu možemo naći. Zašto smo toliko puta tjeskobni, nemirni, melankolični, zašto mislimo da smo nesretni, neshvaćeni? Jednostavno zato što očima ne vidimo, srcem ne ćutimo, zato što zatvaramo svoje oči i srce za svu ljepotu koja nas – unatoč nevoljama – okružuje. Evo. Bog nam je dao prekrasnu domovinu. Imamo ravnice, brda, imamo more imamo naše rijeke i jezera. Imamo mir, imamo obitelj i rodbinu, imamo prijatelje i kumove. Ne oskudijevamo ni u čemu što bi nam život ugrožavalo. A iznad svega – nadam se! – imamo vjeru da, poput svetoga Franje, možemo zahvaljivati Bogu za zemaljske i za nebeske darove. Na koncu svoje pjesme Franjo kaže: Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi Tvoje i podnose rado bijede života; blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Upravo radi vjere u vječnost s Bogom možemo se radovati ljepoti koja nas okružuje, ali i podnositi nevolje koje nas pogađaju. Ne treba žudjeti za nekim izmaštanim željama iz propagandnih poruka. Treba se radovati onome što nam Bog pruža sada i u vječnosti. Baš kao što reče jedna pjesma: Ja sam rojen da mi bude lipo.