Gdje je Bog kada šuti?

Mnogi od nas u teškim situacijama postavljaju isto pitanje: zašto Bog šuti? Upravo u trenutcima kada bismo najviše željeli Božju prisutnost, kada nas pritišće nepravda, bol ili strah, čini nam se da Bog šuti. To je trenutak u kojem vjera biva kušana i u kojem se pokazuje koliko je doista živa i autentična. Vjera se ne očituje samo onda kada nam ide dobro, nego ponajviše u onim vremenima kad nastupa šutnja.

Vapaj proroka Habakuka i naš vapaj

Prorok Habakuk stoji pred tim iskustvom. Povijesni kontekst nije beznačajan jer 597. godine prije Krista babilonska vojska prvi put osvaja Jeruzalem. Grad je poražen, narod obeshrabren. Habakuk je prorok koji se ne miri s tim stanjem. On ne zatvara oči pred nepravdom, pljačkom i nasiljem. I ono što je još hrabrije – sve to iznosi pred Boga. Ne skriva svoje pitanje: Dokle ću zapomagati, Gospodine, a da ti ne čuješ? (Hab 1,2). Njegov vapaj odzvanja i u našim srcima.

Jer i mi dobro znamo takve trenutke. Kada nas pogodi bolest, nepravda, izdaja ili kada gledamo zlo koje se čini nedužnima, naše se srce pita: Gdje je Bog? Zašto ne odgovara? Zašto dopušta da patnja traje? To su pitanja koja nitko od nas ne može izbjeći. Ona nisu znak slabosti, nego ljudskosti. Što Bog zapravo traži u takvim trenutcima? Amen! Kakav amen? Bog govori Habakuku: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere (Hab 2,4). Bog traži: vjeru! Kada pogledamo izvorni tekst primjećujemo koincidenciju riječi jer se za riječ „vjera“ upotrebljava hebrejska riječ „’emunah“ – ona dolazi od riječi „(a)’man“ – to je taj „Amen“ koji Bog od nas traži. On uključuje našu postojanost, stabilnost, vjernost…

Isus i učenici: snaga gorušičina zrna

Učenici, svjesni koliko im vjera treba, mole Isusa: Umnoži nam vjeru! (Lk 17,5) Jer znaju da bez nje nema puta s Gospodinom. Vjera je temelj svega: ona je ona snaga koja drži čovjeka kada logika pada i kada ljudske sigurnosti nestaju.

Ali Isus odgovara iznenađujuće. Ne kaže im da trebaju veliku vjeru, nego da je dovoljna i ona najmanja, poput zrna gorušičina. To je zrno gotovo nevidljivo, ali u sebi nosi snagu života. Isus time želi reći: nije presudna veličina, nego autentičnost. Ako je vjera istinska, makar malena, može činiti nemoguće – recite ovom dudovu stablu: iščupaj se i presadi u more, i poslušat će vas (17,6). I ono bi vas poslušalo.

Koliko je to važno i za nas! Mi često mislimo da nam treba „velika vjera“, da moramo osjećati snagu ili sigurnost. No Bog traži jednostavno srce koje mu vjeruje. Autentična vjera ne uklanja uvijek sve poteškoće, ali daje snagu da ih nosimo. I upravo tada, u Božjoj šutnji, pokazuje se njezina snaga.

Vjera kao dar i svakodnevni put

Sveti Pavao podsjeća mladog Timoteja: Raspiruj milosni dar koji je u tebi po polaganju mojih ruku (2 Tim 1,6). Očito se misli na Timotejevo ređenje. Vjera je dar, a dar se može zapustiti ili njegovati. Kao što oganj treba gorivo da se ne utrne, tako i vjera traži našu molitvu, sakramente, zajedništvo, ljubav. Ako je zanemarimo, oslabi; ako je hranimo, raste.

Upravo ovdje dolazimo do najvažnije točke. Vjera nije bijeg od života, nije iluzija kojom se tješimo kada nemamo odgovora. Vjera je oslonac na Boga koji je vjeran. U trenutcima kada nam se čini da On šuti, vjera nas uči čekati, vjerovati da njegova šutnja nije odsutnost nego prostor u kojem dozrijeva novi život. Kao što sjeme najprije mora umrijeti u zemlji da bi donijelo plod, tako i naša vjera u Božjoj šutnji dozrijeva u strpljivosti i povjerenju.

Na kraju, ostaje pitanje: kako se ta vjera očituje u našem svakodnevnom životu? Ona se ne mjeri velikim riječima, nego malenim, ali vjernim djelima ljubavi. Vjera se pokazuje kad unatoč sumnji ostanemo u molitvi. Kad unatoč nepravdi i dalje činimo dobro. Tada se zrno gorušičino otkriva kao snaga koja „premješta“ planine (usp. Mt 17,20).

Zato, neka nas ove riječi ohrabre. Neka nas podsjeti da se ne trebamo bojati ni svojih pitanja ni Božje šutnje. Bog traži samo jedno: naš „amen“, naše pristajanje i povjerenje. Ako to imamo, onda i u najtežim trenucima možemo biti sigurni – On je vjeran, i njegova će se riječ ispuniti.

Don Ivan Aničić