Srijeda, 18 svibnja

Isus između mudraca i Heroda – razmišljanje uz svetkovinu Bogojavljenja

Bogojavljenje


Svetkovina Bogojavljenja bila je jedna od najznačajnijih u kršćanskoj starini, napose zbog bogatstva sadržaja koji je bio u nju utkan. Nosila je iznimno snažnu poruku tako da je u liturgiji prve Crkve bila slavljena prije nego se počelo slaviti Gospodinovo rođenje. A ovom svetkovinom slavio se zanimljiv događaj, koji nam je evanđelist Matej ostavio opisan u svome Evanđelju, a upravo smo ga pročitali. U dolasku trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu Crkva je promatrala mnogo više od slučajnosti ili pak od samo pojedinačne prisutnosti ove trojice u Betlehemu. Ovaj događaj je bio do te mjere znakovit da su prvi kršćanski naraštaji u njemu iščitavali znakovitu poruku svim ljudima. Njihov dolazak u Betlehem bio je svjedočanstvo da su tek rođenoga Krista Gospodina mogli i predstavnici poganskih naroda doživjeti kao svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, a ne samo naroda Izraelova. Traženje i poklon mudraca Gospodinu privuklo je tako pozornost od samoga početka, te je potvrđivalo da oni koji iskreno traže, mogu, s pomoću Božjom, u Kristu Gospodinu prepoznati Božjeg Sina. Premda još nije počeo očitovati svoje božanstvo, onima koji dobro promatraju, bilo je dovoljno vidjeti ga kao Betlehemsko Dijete, te spoznati da je u njemu prisutna božanska moć i uzvišenost. Time se očitovalo Gospodinovo univerzalno poslanje kao kralja svega svijeta i spasitelja svih ljudi koji svojim sjajem prosvjetljuje svakoga čovjeka privodeći ga Božjoj istini i spasenju, i to je bilo očito ne samo nakon javnog djelovanja i slavnog uskrsnuća, nego i u Dječaku u kolijevci.

No ovaj događaj je imao vrlo neobičan tijek i zanimljiv rasplet koji se doživljava napose u njihovu susretu, a potom i kontrastu s Herodom. Oni su se najprije došli raspitati u Jeruzalem o novorođenome kralju, da bi potom proslijedili svoj put dalje prema Betlehemu slijedeći naznake svetopisamskih tekstova i zvijezdu koja ih je vodila. No u Jeruzalemu su upoznali jednog u nizu od tolikih nevjernih kraljeva i drskih lokalnih moćnika, koji se i sam raspituje, kad je čuo od njih novost o rođenju kralja židovskoga. Ali za razliku od njih, njegove namjere nisu čiste, jer se on tom informacijom osjeća ugroženim, te stoga pokušava lukavstvom prikupiti što je moguće više informacija o novorođenčetu kako bi se obračunao s njime, kao što se obračunavao s članovima svoje obitelji za koje se bojao da ga ne ugroze na prijestolju.

I oni su bili kraljevi poput njega, ali se u svojoj službi nisu bahatili glumeći bogove na zemlji, nego su iskreno tražili Boga, želeći ga upoznati. Nisu bili samoživi i samodostatni, nego su imali potrebu svoju egzistenciju podložiti pred Božje prijestolje. Dok se oni nazivaju mudrima jer svoj razum polažu Božjoj istini, dotle je Herod čovjek izopačena i pomračena uma. Dok se oni prosvjetljuju Božjim svjetlom, dotle je on samozvani prosvjetitelj koji ne preže niti od izrugivanja i zloporabe Božje istine. Dok se oni iskreno nadahnjuju na Božjoj riječi, Herod prima ‘nadahnuće’ samo kako bi činio zlo. Dok su oni traženjem i hodom do Boga pokazivali koliko je velik čovjek, dotle je on sebi gradio lažno prijestolje popločano ljudskim tjelesima. Dok su oni vjerovali kako se svaki trud u izgradnji čovještva isplati, pa i njihov napor i dolazak iz daleke zemlje, kako bi upoznali Boga koji je sišao na zemlju, dotle je on uzdizao do neba zemaljske interese. Dok su oni poštivali život, dotle njemu nije bio problem niti ubijati djecu svoga naroda.

Herodovo lukavstvo kojim se predstavlja mudracima slika je lukavstva moćnika ovoga svijeta koji traže pošto poto zavesti naivne i neupućene ljude pred njima glumeći veliku humanost, čovjekoljublje, pa čak, ako je potrebno, i bogoljublje, samo da bi došao do korisnih informacija i smislio najpodliji put da napakosti čovjeku i njegovu stvarnom dobru. Takvo lukavstvo je na djelu i u ovo naše vrijeme i u ovom našem društvu. Moćnik koji ne mari za Boga doista nema stvarnih ljudskih vrijednosti, pa je stoga spreman nemilosrdno pogaziti, bez imalo stida i skrupula, toliko nevinih i nezaštićenih života. Na žalost ondašnji naroda nije imao mogućnosti birati kojega će mu moćnika staviti na čelo rimski vlastodršci, ali onima koji mogu birati tragedija je to veća što sami sudjeluju u izboru onih koji uništavaju dušu vlastitog naroda i tolike nevine živote kvare svojom prljavštinom i ispražnjavaju ih od svake vrijednosti i ideala. Na žalost, tek kad se dogodi zlo i zločin, tek kad zaplaču majke i kad nastradaju nevini, tek onda narod dolazi k sebi i spoznaje što se dogodilo.

I kao što su kraljevi  bili svjedoci poganske civilizacije koja se, tražeći Boga, približavala Kristu Gospodinu, dok je Herod bio predstavnik one civilizacije otpada od vjere koja se poganizirala, tako se događa i danas u takozvanom kršćanskome svijetu koji se vraća svome poganstvu. Mudraci su bili predstavnici civilizacije i kulture života koja je tražila uzdignuti ljudski život do Boga, a Herod civilizacije i kulture smrti koja je rušila ljudski život na razinu životinjstva i u ponor smrti. Dok su oni bili ljudi poštivanja Božjih vrijednosti, on je bio predstavnik bezboštva kojem je jedini interes bio novac, vlast i moć. Dok pred nama stoje izazovi našeg vremena i trenutka, bilo bi dobro da poput mudraca pođemo za zvijezdom put duhovnog Betlehema, te da nakon toga širimo Božje svjetlo svojom zemljom, koja zbog kojekakvih Heroda, licemjernih čovjekoljubaca, tone lagano u mrak bezboštva i zabluda. Poklonimo se poput njih Kristu Gospodinu, jer on je cilj našega traženja, on je mir naših nemira, on je kruna naše ljudskosti.