Utorak, 11 svibnja

Nedjelja uskrsnuća Gospodinova – homilija


Uvod i pokajnički čin


Nakon duge korizme ponovno u Crkvi odjekuje radosni Aleluja što je pobjednički poklik kojim Crkva hvali i slavi Boga, jer je Gospodin Isus uskrsnuo. Dvostruka je naša radost: Krist je uskrsnuo, ali smo zajedno s njime i mi podignuti u nebeske visine, Kristovim uskrsnućem i mi postajemo dionici njegove Božanske naravi. Ova sveta misa izraz je naše hvale, naše radosti, ali je i proglas ovome svijetu: Krist je umro i uskrsnuo za svakoga čovjeka, svojim uskrsnućem prožeo je i preobrazio cijeli svijet i sav svemir: nikada više zlo ne može nadvladati ljubav i dobrotu, samo ako ljudi budu htjeli biti Kristovi suradnici i dionici njegove proslave.

  • Gospodine, ti si u Kristu sve stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim uskrsnućem i nebeskom proslavom uništio si svako zlo i svaki grijeh, a svakom si čovjeku otvorio vrata nebeske proslave. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas činiš vjerovjesnicima, navjestiteljima i svjedocima svoga uskrsnuća. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Pjevamo danas radosna srca Aleluja! jer je Gospodin uskrsnuo. To je vrhunac Kristova spasiteljskog djela za nas. Danas nam Petar u prvome čitanju objašnjava koja je dubina i koji je smisao Kristova spasenja za nas (Dj 10, 34a.37-43).


Isusa iz Nazareta Bog pomaza


Vi znate, veli Petar, kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim (…) te je prošao zemljom čineći dobro. (…) I njega smakoše, objesivši ga na stup… Petar, dakle, govor o Kristu kao Spasitelju započinje podsjećanjem na sve ono dobro koje je Isus učinio, te na činjenicu da je, unatoč tome, bio osuđen i razapet. Sve je to Isus učinio i podnio zato što je bio poslušan svome nebeskom Ocu i što je htio njegovu volju do konca ispuniti. Tako vrijednost njegove žrtve za nas nije prvenstveno u tome da je podnio strašnu smrt, nego u tome da se podložio volji svoga Oca. To je temelj Kristova djela spasenja.

U tome svjetlu onda trebamo gledati i svoj vlastiti život. Ta, mi smo Kristovi, Duh Isusa Krista počinuo je na nama. Prema tome, naše nevolje, naše kušnje, naše boli i bolesti mi ucjepljujemo u Kristovu patnju, naše podlaganje Božjoj volji postaje dijelom spasiteljskog čina Isusa Krista, mi postajemo sudionicima Kristova spasenja te u isto vrijeme dionicima njegove milosti. Kristovi smo suradnici, odnosno, kako to veli Pavao, Kristovi smo poslanici (2 Kor 5,20). Sada to znamo i razumijemo: Kristova muka i smrt nisu nesreća, one su dio našega spasenja. Prema tome, ni naše nevolje – gledano očima vjere – nisu nesreća. Sve nas to povezuje s Kristom. Kao što je Bog Otac Krista pomazao za Spasitelja, tako smo i mi po krštenju i po ostalim sakramentima pomazani da posve Bogu pripadamo. Zbog toga naše trpljenje nije nesreća, nego je dioništvo u Kristovim patnjama, da bismo bili i dionicima Kristove proslave.


Bog ga uskrisi treći dan


Upravo zato što je Isus bio vjeran i poslušan svome Ocu unatoč svim nevoljama, veli Petar, Bog ga uskrisi treći dan (…) On je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih. Naravno, Bog za svoga Sina nije dopustio da mu tijelo truleži ugleda (Dj 2,31). Krist je, podlažući se volji svojega Oca, podnio muku i smrt. U tome trenutku – na Veliki petak i na Veliku subotu – tek je površnom ljudskom oku izgledalo da je zlo nadvladalo ljubav, dobrotu i smjernost. Ali evo – po nedokučivom promislu Božjem – nakon muke i smrti dolazi uskrsnuće. Pri tome je važno uočiti sljedeće: ne radi se jednostavno o tome da je Isus umro, te da ga je Otac, kao svojega Sina, naravno, uskrisio od mrtvih. Naglasak je na tome da je Krist bio poslušan sve do smrti, smrti na Križu. Zato ga je Bog preuzvisio i uzdigao (usp. Fil 2,8-9). Dogodilo se ono što je za običnog, grešnog čovjeka nepojmljivo. Ono što je u očima ovoga svijeta maleno, odbačeno: kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni (Dj 4,11).

Evo radosti i nade u našem životu. Ne samo da podnoseći nevolje svoga života vršimo volju Božju, ne samo da time postajemo sudionici Kristove patnje i Kristova spasenja, nego postajemo dionicima i njegove proslave. Dionici smo Kristova uskrsnuća već ovdje na zemlji. Duh Božji, duh Isusa Krista počiva u nama, on nam daje da budemo udovi Kristova otajstvenoga Tijela, on nam daje da smo već sada dionici vječnog nebeskog Kraljevstva. Zato smo puni nade i radosti.


Mi smo svjedoci svega


Konačno danas Petar progovara: Mi smo svjedoci svega što učini. Apostoli su, naravno, bili očevici svih Kristovih djela. Bili su očevici Kristove muke i njegove smrti, ali su postali i svjedocima njegova uskrsnuća. To je bio osnovni sadržaj apostolskog naviještanja: Krist je uskrsnuo. Zašto je to toliko važno? Netko bi mogao reći: Dobro, Bog je vjernost svoga Sina nagradio uskrsnućem. Što mi od toga imamo? Međutim, upravo je u tome ljepota i nadspoznatljiva istina našega spasenja: Bog nas čini dionicima Kristova uskrsnuća i proslave.

Veli Petar: Mi smo tome svjedoci. To bismo i mi danas trebali posvjedočiti i svjedočiti svim ljudima dobre volje. Svjesni smo mi svih nevolja ovoga svijeta i ovoga života. Poznate su nam sve svjetske tragedije, ratovi, bolesti i nepravde. Itekako smo svjesni vlastitih nevolja i muka, pa i vlastitih slabosti. Međutim, mi jesmo i želimo biti svjedoci Božje pobjede i Božje ljubavi, unatoč svemu tome. Božji čovjek, duhovan čovjek vedro hodi ovom zemljom. Mi smo svjedoci Božje blizine, Božje ljubavi, Božjeg spasenja. Mi ovome svijetu svjedočimo da s Bogom život na zemlji ima smisla, svjedočimo da smo već sada dionici Božjega mira i nebeskih dobara, svjedoci smo toga da ćemo živjeti preobraženi s Kristom cijelu vječnost…

Kristovo uskrsnuće, Kristova proslava i naše je uzdignuće. Pozvani smo u istu slavu zajedno s njime. On je onaj dobri Pastir koji svoj život za nas polaže i koji nas vodi sa sobom, sve do vječnih pašnjaka. Sve što je Bog učinio njemu i na njemu i za nas je određeno. Njegova proslava – naša je slava, njegovo uskrsnuće i nas uzdiže iznad ove propadljive zemlje, po njemu, pravom Sinu Božjemu i mi postajemo istinski Božji sinovi i kćeri.