Nedjelja, 28 veljače

Izložen sotonskoj kušnji – razmišljanje uz 1. korizmenu nedjelju (B)


Čitanja: Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15


Misna čitanja prve korizmene nedjelje donose nam kratki osvrt sv. Marka o početku Isusova javnog djelovanja nakon krštenja na Jordanu. Jedan od važnijih događaja koje je Evanđelist htio istaknuti svakako je bio Isusov boravak u pustinji gdje je doživio i jake sotonske kušnje, te zato zapisa: “Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.”

Ova rečenica, to jest ovaj događaj bi se mogao tumačiti na različite načine. S jedne strane se stječe dojam da je bilo neophodno da Isus ide u pustinju kako bi ga Sotona kušao, to jest dolazimo na pomisao da ga Sotona ne bi kušao da nije išao u pustinju. Stoga se s druge strane, kad se sjetimo da je Isus nama uzor prema kojemu trebamo živjeti, pitamo se o smislu i potrebi da se i sami poput njega izlažemo sotonskoj kušnji. Svjesni da mi nismo jako poput njega, lako možemo zaključiti da bi za nas možda bilo bolje ne ići u pustinju i ne izlagati se Sotoni da nas kuša, već ostati tamo gdje jesmo i živjeti običnim životom u koji se Sotona ne dira. Doista, valja postaviti pitanje, što je u tome potrebno, neophodno i pametno napraviti. Treba li vraga vući za rep i iskušavati, ako mu nismo dorasli, ili je bolje zavući se negdje u mišju rupu gdje se neće niti sjetiti tražiti nas? Je li moguće vjerovati u Boga i ne izlagati život kušnji, te tako provesti cijeli svoj vijek bez sotonskih uznemiravanja?

Kad pogledamo život suvremenoga čovjeka, onda nam se on u prvi mah čini kao život suprotan životu pustinje, vrlo napredan i razvijen, te u njemu ne uočavamo gotovo nikakvo sotonsko djelovanje. On se prikazuje kao dokaz da je moguće živjeti običan, redoviti ljudski život i da u njemu ne bude izazova takve vrste kao što je doživio Isus u pustinji. Tako se suvremeni život pokazuje kao život koji je nadišao kušnje time što se čovjeka usmjerilo da se bavi samim sobom i da razvija svoje društvo, da stječe i gradi, a da Boga i Sotonu pusti po strani, jer će nepotrebno sebi na glavu navući probleme. Danas se čini poželjnije isključiti iz vlastitih opcija takve opcije koje nudi Bog, a u kojima je nužno prisutan i vrag koji se trudi onemogućiti ih, a opredijeliti se isključivo za onu zemaljsku i ljudsku. I kao da možemo vidjeti dobre plodove i rezultate ovakvog pokušaja da čovjek krene k uklanjanju pustinje iz života, jer u pustinji se događa spomenuti sukob. Pretvarajući društvo u urbano, razvijeno i napredno, čovjek kao da uklanja uopće mogućnost i pretpostavku riskantnih pustinjskih kušnji. Jer bolje je živjeti mirnim životom, nego životom koji je izložen kušnjama koje potom mogu završiti i vrlo pogubno. Danas se čovjeku nudi opcija u kojoj ga se uvjerava da je bolje živjeti i bez Boga, nego riskirati sotonska uznemiravanja, koja su povezana sa životom po Bogu.

Takva pretpostavka, međutim, i nije baš ispravna. Kolikogod život bez kušnje djelovao vrlo poželjan, on je nerealno očekivanje za vjerničku dušu. Kolikogod je lijepo i idilično zamišljati život bez ikakvog sotonskog uznemiravanja, doista bismo se morali zamisliti nad vlastitim životom ako nas Sotona ne bi ničim kušao. To bi značilo da smo se previše zabili u svoje zemaljske i ljudske okvire, te da smo do te mjere odustali od Boga, da ni Sotoni nismo više zanimljivi za kušnju, jer već živimo onako kako je on htio. Živeći mlako i kao da Boga nema, već smo podlegli sotonskoj kušnji, te mi više ne ugrožavamo njegovo djelovanje u društvu, a on nas potom ne dira već nas ostavlja u takvom mlakom življenju da se još dodatno uljuljamo misleći da je doista moguće živjeti bez kušnje.

Isus, naprotiv, kad je pošao u pustinju, pa i bez toga, bio je ugroza Sotono. Zato mu se Sotona približava i želi ga onemogućiti i spriječiti njegovo spasenjsko djelovanje. Isus tako svjedoči da nema života bez kušnje. Onaj tko nema kušnje samo misli da nam. A u biti je već pao na ispitu kad je počeo živjeti mlakim i bezličnim životom. Onaj tko živi bez osjećaja za Boga, Sotoni je nezanimljiv i neizazovan za daljnju kušnju, dok onaj tko se trudi do kraja životom svjedočiti, uvijek mora biti spreman na kušnju jer kao takav smeta Sotoni. Jednako tako, tko živi u grijehu ili ne vidi i ne prizna grijeha, nikada neće biti kušan na način na koji je bio kušan Isus, jer Sotona jedino želi da on ostane u uljuljanom stanju, te ga dodatno ne uznemirava da se ne bi probudio iz svoje uljuljanosti.

Isusov život i primjer prigoda je da spoznamo važnost kušnji u vlastitom životu. Njegove su nam kušnje utjeha u našima, a i pomoć protiv napasnika koji nas ne pušta na miru kad smo Gospodinu vjerni i kad žarko živimo svoje vjerničko poslanje. I dok nam biva jasno da nema nijednog života u koji se Sotona ne miješa, s druge strane je isto tako jasno da nema nijednog života koji Gospodinu nije dragocjen do mjere da se sam spustio među nas kako bi nam pomogao oduprijeti se. Slijedimo svoga Gospodina koji se izložio sotonskoj kušnji kako bi skršio moć Sotone, te nam olakšao život i pobjedu nad istim starim neprijateljem.