Ljudska moć i nemoć – razmišljanje uz 5. vazmenu nedjelju (B)
U današnjem Evanđelju (Iv 15,1-8) među riječima Isusove pouke, upravljene slikom trsa i loze, imamo i jednu neobičnu rečenicu s kojom se mnogi ne bi složili. A Gospodin doista, nakon što iznese sliku o trsu i lozi, reče: Uistinu, bez mene ne možeš učiniti ništa . Mogli bismo reći da je to vrlo odvažna rečenica koju eventualno konkretan život pobija, o čemu svjedoče rezultati i našeg svijeta i vremena. Današnje društvo je vrlo razvijeno i ostvaruje mnoge tehnološke uspjehe i hvali se vlastitim napretkom. A taj napredak ne samo da ne ovisi o vjeri, već joj se i protivi. Čini se da što ljudi manje vjeruju, više izgrađuju društvo i ostvaruju napredak, jer se više angažiraju oko zemaljskih dobara i blagodati. Štoviše, čovjek našega vremena kao da baš zato nema vremena za duhovno, jer ga počesto smatra marginalnim i nevažnim u konkretnom životu. Ljudi se u današnje vrijeme vrlo često udaljuju od Boga i od njegova života te se odmiču u različitim oblicima agnosticizma i ateizma, kao da žele pokazati da je moguće biti nevjernik i tako živjeti, ali u isto vrijeme stvarati društvo i voditi društveni poredak prema napretku i razvoju.
No to je samo privid, jer tko bolje sagleda situaciju, shvatit će da se događa samo izvanjska dobrobit, ili napredak zemaljskog blagostanja, ali to je daleko od cjelovitog razvoja i od onog istinskog boljitka i napretka koji se ostvaruje razvojem duhovnog stanja i uvećanjem duhovnih dobara. Za zemaljske zasluge ljudi nam mogu izgraditi poneki kip ili napraviti sliku, imenovati neki trg ili ulicu u naše ime, ali nam ne mogu dati život vječni. Ono istinsko dobro nije vremenito, već vječno, nije zemaljsko, već nebesko, nije ljudsko, već božansko. A takvo dobro, kao i sva ona dobra i kreposti duše od kojih se stvarno živi, ne mogu se ostvariti bez Isusove prisutnosti i njegove pomoći. Upravo to su neprolazne i vječne istine i dobra. Ako ne žive stvarnim božanskim životom, ne samo pojedinci, već i cijeli narodi propadaju, i s time dolazi brisanje pamćenja jer dolazi do brisanja iz knjige života. Zato se tu pokazuje ljudska nemoć, jer propada sve ono zemaljsko na što su ljudi računali. A opet, ljudi ne uče iz povijesti, premda je zovu učiteljicom života. Jer ni tada se ne opredjeljuju za ona duhovna i neprolazna dobra koja nam daje Gospodin. Tako se pokazuje da je još manje učenika Učitelja koji ih može poučiti pravim životom po kojem će ih onda i povijest poučiti pravim vrijednostima. Kada bi njega slušali, mogli bi i iz onoga što im povijest poručuje shvatiti koliko je važan i snažan život koji bi trebali poštivati i ljubiti.
Sve drugo su samo prazne riječi a ne stvaranje solidnog i trajnog stava i vrjednota. A nisu dovoljna samo materijalna djela, jer takva su kao prazne riječi, već se traže djela neprolaznoga duha. Ali ne ona na materijalistički način, već se traže djela neprolaznoga duha koja se jedino trebaju smatrati pravim djelima. Tu se pokazuje ljudska nemoć da vlastitom životu dadne nepropadljivost i tako sanjanu besmrtnost. Najviše što može, tješi se da će živjeti u mislima drugih ljudi ili u svojim izvanjskim djelima, ali je takva utjeha slaba u odnosu na utjehu koju nam daje Gospodin kada nam daruje sok svoga života, kao što trs daje lozama da budu plodne i da svoju plodnost daruju kao blagoslov drugima.
S druge pak strane pokazuje se ljudska moć od trenutka kada čovjek sluša svoga Gospodina i kada je u potpunom zajedništvu s njim. To je zajedništvo duha i života u kojemu se prima sam božanski život te vrijeme i besmrtnost i neraspadljivost koje su istinski darovi koje čovjek ne može sam sebi dati, niti ih može steći u našem ljudskom i zemaljskom svijetu. To je milosni dar koji je dan čovjeku kao takvom, što mu omogućuje živjeti ne samo u sjećanju ljudi, u povijesnim bilješkama, već se čovjeku daje moć da sam od sebe živi besmrtnost. I običan čovjek, koji u očima ljudi nije napravio ništa velikoga, ako se ucijepio u Krista, snagom svoje vjere prima neizmjerni i neumrli život koji Gospodin daruje. Upravo oni najbolje razumiju kada on kaže da bez njega ne mogu učiniti ništa, jer oni osjećaju snagu besmrtnosti koja struji u njihovim žilama od uskrsloga Gospodina.
U ovom kontekstu i nama je shvatiti da bez Isusa ne možemo učiniti ništa, kao što s njime možemo učiniti sve, a napose svome životu dati neizmjerne konture vječnosti. Držimo se njega i ostanimo u njemu da bismo donijeli prave plodove i da bismo činili čudesna i milosna djela darivanja života svima onima kojima je potreban njegov božanski život. Budimo ucijepljeni u njega i njegovu ljubav kao pravi njegovi učenici da možemo ovdje na zemlji donijeti mnogo plodova božanskog života i mnoge obradovati njegovim darovima po kojima nam daruje spasenje.
