Ponedjeljak, 24 siječnja

Između proroka i političara – razmišljanje uz 17. nedjelju kroz godinu (B)

Umnažanje kruha


Od samih početaka ljudskog života čovjeka i čovječanstvo muči problem kruha, o čemu nam svjedoči prva stranica Svetoga pisma i Božja kazna izrečena čovjeku nakon grijeha: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš. Od tada je započela grčevita borba za kruh i za preživljavanje, koja je s jedne strane bila borba sa zemljom, koja je bila prokleta zbog čovjeka, a s druge strane je nastala nesmiljena borba za preživljavanje među ljudima. Čovjek je tražio kako što lakše i u što većim količinama sebi priskrbiti kruha, poradi čega je spreman olako odbaciti druge vrijednosti. Upravo to se zbilo u događaju koji nam opisa sveti Ivan, a čitali smo u današnjem evanđeoskom odlomku. Dok je Isus bio na gori sa svojim učenicima, za njima je došlo silno mnoštvo, jer su gledali ozdravljenja i slušali njegove pouke. A kako ih je taj događaj zatekao, ponestalo je hrane i Gospodin Isus se osjetio odgovornim i ponukanim nahraniti izgladnjele ljude.

Kako na tom mjestu nije bilo moguće kupiti kruha, Isus je uzeo pet kruhova i dvije ribice koje su našli kod jednog dječaka, te ih je čudesno umnožio nahranivši time sve okupljene. Taj događaj kod njih izaziva neposrednu reakciju. Umnažanje kruha im je bilo znak da je Isus Prorok koji ima doći na svijet, kako je bilo najavljeno u Starom zavjetu, kojega su tako željno očekivali. Nakon ovog je uslijedio drugi zaključak, a taj je da bi ga trebalo postaviti za kralja, jer bi bio kadar riješiti sve životne poteškoće dajući im kruha u izobilju. Tako su napravili vrlo neobičnu operaciju: pretvoriti Proroka u kralja, a mi bismo današnjim rječnikom rekli u državnika i političara. Vrlo lako su zanemarili njegovu poruku u korist svojih životnih potreba. Bez problema su svom zaključku dali vrlo konkretnu primjenu nastojeći unovčiti njegovu moć, čime su samo dali do znanja da im je primarnije ono zemaljsko od nebeskoga.

Odraz takvog mentaliteta postoji i u današnjem svijetu u kojem ljudi s više žara razgovaraju o zemaljskim stvarima nego o proročkoj riječi i proročkim znakovima koje nam je Bog ostavio i ostavlja preko svojih Proroka i svjedoka, a napose po svome Sinu. I danas radije razgovaramo o ljudskim problemima koji se tiču kruha, nego da se zasićujemo vizijom života koja bi bila kadra izmijeniti naše živote upućujući ih put neba. I u nama je snažnija potreba zasititi se kruhom, nego pročitati učinjeni proročki znak. Zato i današnji čovjek stoji razdijeljen između proroka i političara, te bi se čak moglo reći da se radije opredijelio slijediti političare, kao što su pokušali i židovi koji su bili svjedoci umnažanja kruha. I danas bi većina ljudi htjela unovčiti proroke, ne shvaćajući da u tom trenutku, kad bi podlegli toj napasti, ne bi više bili proroci.

Tako vidimo da u svakodnevnom životu malo koga zanima proročka riječ Crkve o socijalnom nauku, ali se zato mase povlače za raznim lažnim karizmatskim političarima kojima su usta puna govora o blagostanju, a ruke i džepovi grabeža. Dok slatkorječivo obećaju i govore o napretku, vješto skrivaju vlastite laži i obmane. Ljudski proroci suvremenog doba zavaravaju čovjeka obećanjima o rješenju problema kruha u svijetu, no to se ne događa, usprkos tolikoj moći, obilju i mogućnostima, upravo jer su izdali proročku Božju riječ, a htjeli bi čovjeku priskrbiti kruh bez Boga. Premda je to mogao, Isus sebi nije htio da oni koji ga slušaju i slijede kao političkog ideologa, niti radi zemaljskih ideala, nego je htio da ga slušaju kao proroka i primjenjuju u život ono čemu ih je učio.

Gospodin Isus stoga nije htio da se dogodi još jedna obmana, a ona bi se dogodila da je dopustio da njegovo djelovanje od proročkog postane političko. Isus je htio posvjedočiti da samo prorok i proročka riječ mogu čovjeka nahraniti kruhom, jer ga uče kako ispravno živjeti. Sve dok čovječanstvo ne nauči kako živjeti ispravno, po Božju, nikad neće riješiti problem kruha, nego će uvijek iznova tražiti nove proroke koji će mu se nuditi kao spasitelji i odgovor na sve njegove probleme. Ići će za njima i slijepo će im vjerovati, takve će uzdizati za kraljeve i političke vođe, da bi potom uvijek iznova padao u razočaranja, jer mu nisu priskrbili ono što su obećali. Jer mu nisi dali siguran kruh, niti su učinili da ga dobije bez velikog rada i napora.

A Gospodin im je ostavio izvrstan znak pokazujući da kruha može biti za svakoga ako se vjeruje Bogu i ako mu se zahvaljuje dijeleći potom s drugima. Dok čovječanstvo ne nauči cijeniti i slušati Božji proročki govor na zemlji, trčati će uzaludno za kraljevima i političarima trošeći se za zemaljskim i upirući sve svoje nade u vremenitim očekivanjima. Dok god čovjek ne nauči dijeliti svoj kruh s potrebnima, nikada neće znati koliko ga u stvari ima, niti će ikada otkriti problem zašto ga nema. Gospodin Isus nas primjerom opisanog događaja i svojim riječima želi osnažiti da i sami razabiremo između proroka i zemaljskih vladara. Opredijelimo se živjeti prema kriterijima proročke riječi, a nadasve njega prihvaćati kao najizvrsnijeg tumača Božje istine koji i danas za nas razlama kruh svagdanji, ne prestajući nas upućivati na onaj vječni.