33. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Ovih jesenskih dana i ovih posljednjih nedjelja kroz godinu Crkva nam stavlja pred oči one dijelove Svetoga pisma koji govore o smislu života, o konačnosti i promjenjivosti svega ovozemaljskoga i o potrebi da svoje oči usmjerimo prema pravim duhovnim vrijednostima. Danas nas na poseban način jedan anđeo potiče da Boga stavimo u središte svega i iznad svega. Nažalost, mi kao slabi ljudi upravo prvu Božju zapovijed tako lako i olako zanemarujemo pa se klanjamo koječemu i kojekomu što nije Bog. Zato ćemo na početku ovoga slavlja zazvati na nas Božje milosrđe da nas učini dostojnima ovih otajstava.
- Gospodine, ti si iznad svega, ti si Gospodar svega, ti si naš Stvoritelj i Bog. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, tebe je Otac prije svih vjekova odredio za našeg Spasitelja. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da tebe slušamo u svemu i tebe ljubimo i častimo iznad svega. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
U vrijeme „jednoumlja“ pokušavali su nas u školama uvjeriti kako je čovjek najmoćniji i najjači. Čovjek buši tunele, gradi brane na velikim rijekama, pliva na vodi i pod vodom, leti zrakom, leti svemirom… Učili su nas da je čovjek najjači, najpametniji te da mu se ništa ne može suprotstaviti (pogotovo ako se pokorava direktivama partije). Međutim, čovjek uvijek iznova doživljava kako je ograničen. Što više proučava svijet, to više spoznaje kako je gotovo neizmjeran, što dublje leti u svemir to bolje shvaća da su naša putovanja svemirom upravo smiješna prema doslovno neshvatljivoj veličini svemira. I, konačno, dolazi ono najvažnije. Čovjek nije pobijedio ni bolest ni smrt. Pa što je onda stvarno veliko, tko je onda stvarno velik? Puno, puno je toga što je veće i jače od čovjeka. Danas bismo se htjeli zaustaviti nad jednim tajanstvenim bićem o kojemu nas Sveto pismo tek škrto izvješćuje. Riječ je o Mihaelu kojega današnje prvo čitanje naziva velikim knezom (Dn 12, 1-3), a Novi ga zavjet naziva anđelom. Neobično je i tajanstveno samo njegovo ime. Mi-ha-el znači zapravo: „Tko je kao Bog“? Doista, ni more ni zvijezde ni svemir ne mogu Boga nadmašiti. A otkud prvaku anđeoskom to ime? Knjiga otkrivenja govori kako se anđeo Mihael sa svojom vojskom anđela suprotstavio zmaju i porazio ga, da više ne napastuje ljude. Ovdje ostaje puno prostora za pretpostavke. Iznijet ćemo ono što su crkveni pisci i teolozi naučavali da se dogodilo, odnosno da se stvarno moglo dogoditi. Vjerujemo da je upravo taj prikaz za nas poučan.
Pobuna anđela
Knjiga otkrivenja veli da su se neki anđeli pobunili. Zašto? Anđeli su silna duhovna bića koja su i jača i inteligentnija od čovjeka. Zašto bi se oni pobunili protiv Boga? Neki su teolozi u povijesti mislili da je to ovako bilo: Bog je anđelima dao do znanja da će se u ljudskoj povijesti utjeloviti Božji Sin kao čovjek, tako da mu se oni, anđeli trebaju pokloniti. Teologija smatra da su anđeli savršeniji i sposobniji od ljudi i onda su neki anđeli rekli: „Tome bijednom crvu da služimo? Nikad!“ Nisu se htjeli pokloniti Kristu, utjelovljenom Sinu Božjemu. I onda je ustao jedan anđeo i rekao „Mi ha el? – Tko je kao Bog? Tko bi to mogao Boga pitati o njegovim odlukama? Tko bi to bio iznad Boga da ga na odgovornost poziva? Božja je zadnja i njemu se uvijek treba pokoriti!“ I tako, po tome svome pitanju taj je anđeo, predvodnik onih koji Bogu ostadoše vjerni, i dobio ime Mihael. On je pokorio buntovne anđele koji su se onda prometnuli u vragove.
Tko je kao Bog?
„Tko je kao Bog?“ Ovo je pitanje uvijek prisutno među nama ljudima. Koliko god smo mi još slabija bića od anđela, mi zaboravljamo na anđelovo pitanje „Tko bi to mogao biti kao Bog?“ Zaboravljamo i na odgovor koji se nužno nameće: „Nitko“. Zaboravljamo i onda – svjesno ili nesvjesno – stavljamo sebi druge „bogove“ iznad Boga samoga. Privlače nas neke druge snage i neke druge zamamnosti. Zamamno je izdizati se iznad drugog čovjeka. Zamamno je klanjati se ovosvjetskim silama: moći, ugledu, vlasti, užicima. Zamamno je vidjeti sebe velikog i jakog u ljudskim očima. I onda se ljuto varamo, poput onih pobunjenih anđela. Jer, što god mi pokušali staviti iznad Boga, nestalno je, propadljivo i varljivo. Bogatstvo? Slava? Položaj? Zdravlje? Ljepota? Vlast? Moć? Zar se tome trebamo klanjati? Zar nas to stvarno može utješiti i ohrabriti, zar to stvarno može ispuniti naša srca mirom i srećom? Nažalost, mnogo ih je u ljudskoj povijesti koji su, poput palih anđela mislili da su sami sebi pronašli Boga ili da i sami trebaju biti božanstvo u očima drugih ljudi. Sva im je slava propala i ponajčešće s podsmijehom proučavamo povijest njihovih uspona i padova. Nema potreba nabrajati ih. Poznati su nam.
Božje tajne – znak mudrosti
Nadalje, pali anđeli nisu mogli shvatiti kako to da Božji Sin, Bogu jednak, treba postati običnim, malim čovjekom koji je u usporedbi s anđelima, pogotovo u usporedbi s Bogom – tek običan crv? A krivo su mislili. Jer Bog je u samim počecima čovjeka stvorio na svoju sliku. Zašto? To samo on zna. Međutim, Mihael, onaj pravi anđeo, kao što mu Biblija i ime daje, kliče: „Tko je kao Bog?“ Mihael Boga ne postavlja u pitanje, Bogu ne postavlja pitanja, nipošto se ne želi ni na koji način staviti iznad Boga ili iznad Božjih nakana. Tko je kao Bog? Bog zasigurno savršeno sve poznaje i svime upravlja. I, konačno, ono što oni oholi anđeli nisu mogli ni htjeli shvatiti: koliko god je Bog vrhunska mudrost, vrhunski razum i vrhunska snaga, toliko je Bog – ljubav. A ljubav sve objašnjava i sve pokriva. Stvorio nas je jer nas je ljubio, Poslao nam je Sina svoga jer nas je ljubio. Beskrajno je strpljiv s nama jer nas voli? Tko to može shvatiti? Treba li se uopće truditi to razumjeti. To se može i treba samo zahvalno prihvatiti i reći: „Tko je kao Bog?“
Mi pred Božjom tajnom
Stojimo pred Božjom tajnom. Puno toga ne razumijemo. Ne znamo zašto Bog toliko puta dopušta da se oholica šepiri, da zlo nadjača dobro u ljudskom društvu. Puno puta ne razumijemo zašto Bog dopušta da pravednik trpi, da ima toliko zla i tuge u svijetu. Ali znamo da Bog zna. „Tko je kao Bog?“ Prisjetimo se. O tome nam govori i prva zapovijed. Bog je jedini. Njemu se treba klanjati i s punim povjerenjem primati iz njegove ruke ono što nam život donosi. Jer on je mudrost, on je snaga, ali iznad svega on je ljubav. U toj nas je ljubavi stvorio, po toj nas je ljubavi spasio te za nas priprema mjesto u vječnom kraljevstvu svoje ljubavi. Zao neka pohvalni poklik svetoga Pavla bude i naša zahvalna molitva:
„O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Ili: tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen (Rim 11,33-36).
