Jedno drugomu nosite breme

Vi od ovoga trenutka počinjete živjeti zajedničkim životom. Što vam, dragi mladenci, želim istaknuti kao najpotrebnije u tom vašem zajedničkom društvu? Reći ćete da je najpotrebnije sačuvati ljubav. Ona vas je, doista, i dovela do oltara. To je istina, jer tko daje ljubav, daje sve što je potrebno za život duše na zemlji.

Ljubav pak ima mnogo uloga. Ona razumije, podnosi, ne nadima se, radi, žrtvuje se. Koja je njezina najpotrebnija uloga za sretan život? Trpjeti jedno za drugo, podnositi jedno drugo. Tako vam po meni u ovaj čas poručuje sv. Pavao: „Jedno drugomu nosite bremena“ (Galaćanima 6, 2). Nastojte jedno drugo razumjeti, podnositi naravne slabosti, tješiti u žalosti, sokoliti u boli, pomagati u nevolji. To je smisao Pavlovih riječi.

Ova je uloga ljudima najnerazumljivija. Netko je nazvao ovo stoljeće „stoljeće elektriciteta“. Drugi je na to dobacio: „Elektriciteta među ljudima“. Doista, to je elektricitet ratnih sukoba, hladnoga rata, diplomatskoga natezanja. Nervoza kao bolest i nestrpljivost kao mana očituju se na svakom koraku. Ljudi su prisiljeni brzo živjeti, dosadno obavljati koji mehanički posao, osjećati nesigurnost sutrašnjice, gledati napete filmove. Današnji način življenja istančava ljudske živce i ovi iskre.

Toga ima i u obiteljima pa i kod mladih muževa i žena. Muž je, na primjer, malo napornije radio, žena se digla na lijevu nogu pa jedno i drugo iskre od nervoze. Ovaj brzi i nervozni tempo života stvara i tako zvana ekspres-vjenčanja, o kojima se može reći samo to da je za te brakove dovoljno upoznavanje jednoga dana. Možda će se voljeti koji mjesec, svađati koju godinu, a nauče podnositi jedno drugo kada se rastanu ili kad jedno od njih umre.

Podnosite jedno drugo

Plinije priča što je čuo od nekoga Mucijana. Nad potokom je stajala daska kao mostić za prolaz. S jedne i s druge strane nadošla po jedna koza i stale jedna ispred druge, jer nijesu mogle zajedno proći. Nedostajalo im je pameti da shvate kako je potrebno da jedna pođe natrag, dok druga prođe. Nagon ih je ipak naučio rješenju. Jedna se od njih spusti na koljena, pa se ispruži, glavu metne među ispružene noge. Tako je druga mogla proći preko nje.

Ova nam priča daje ključ za rješenje tolikih poteškoća u bračnom životu. Uči nas da je prilagođavanje zakon života. Tijelo se prilagođava na temperaturu, oči se prilagođavaju na svjetlo, želudac na hranu. Muž i žena moraju usvojiti taj zakon, vidjeti njegovu ispravnost i pomoću njega riješiti razne nesuglasice i sukobe koje im možda život donese. Zašutjeti kada ih jezik muči da mu udovolje. Popustiti jedno drugomu kada primijete da drugi uporno stoji pri svome. U nevolji ili patnji priskočiti u pomoć jedno drugomu, savjetom, riječju, utjehom, jer se i bol u društvu lakše snosi.

Zašto će podnositi jedno drugo?

Zato jer ih je ljubav združila. – I vi ste, mladenci, svjesni da vas je ljubav združila. Time ste uvjereni da jedino razumijevanjem i podnošenjem drugoga možete udovoljiti tomu zakonu ljubavi. Ta vas je ljubav ukrcala zajedno u jednu lađicu. More života može donijeti ugodnosti, ali i neugodnosti. Stojite pred ugodnim, ali i neugodnim časovima života. Danas će vas razblažiti slatkoća, sutra vas možda čeka gorčina. Jasno je da ste preuzeli na se i jedno i drugo. Uz ruže morate uzeti i trnje. Tko želi brati plodove, mora uložiti znoj. Prije ugodna odmora, potrebit je naporan trud. – To je, eto, zakon bračne sreće, zahtjev bračne ljubavi. Toliko ćete biti sretni, koliko se jedno za drugo žrtvujete, koliko jedno drugo budete podnosili. Na to vas sili ljubav.

Zašto i ne biste tako postupali? Svatko ima po koju manu. Dogodi se pak da se greda u svom oku ne vidi, a trn u tuđem oku vidi (Matej 7, 3). Tko je kriv za to krivo gledanje? Onaj prirođeni egoizam koji se protivi pravoj ljubavi. Vi, dakle, morate ovoga časa spaliti taj egoizam. Spalite ga ovdje, gdje zadajete časnu, bračnu riječ. Ovdje, kamo vas je dovela ljubav, ovdje pred živim Bogom, anđelima, pred Crkvom i pred ljudima, gdje polažete zakletvu, gdje obavljate ovaj sveti obred sklapanja ženidbe.

Spaliti egoizam, a odlučiti podnositi jedno drugo. Eto vam sredstva mira i bračne sreće. Jedan će vam primjer to objasniti. Muž i žena se svađali. Ništa u tome neobično. To se međutim ponavljalo. Ni u tome nema ništa čudno. Uvijek bi se i pomirili. I to je razumljivo. Jednoga dana žena nikako nije bila raspoložena na pomirbu. Kad je muž primijetio da su sva nastojanja uzaludna, jako se uozbiljio. Potraži fenjer i stane tražiti po kući neki predmet. Otvara vrata sobe, stol, sagiba se ispod postelje, trči u podrum, pretražuje cijelu kuću. Žena pomisli da je njezin muž možda poludio i da je bolje govoriti s čovjekom zdrave pameti nego šutjeti s luđakom. „Što tražiš, zar si poludio?“ – upadne žena, koja je do sada iz prkosa šutjela. – „Ne – odvrati muž – ja nijesam poludio, nego tražim lijepe riječi iz tvoga prošloga života u našem braku“. – Ovako dosjetljiv, miran i duhovit način reagiranja promijenio je pozornicu. Mir je uspostavljen, diplomatski su odnosi opet stupili na snagu.

Kako ćete vi postupati?

Poslušajte savjet jednoga iskusna čovjeka. Rekao je netko da muž, dakle, ti, mladenče, mora biti gluh, a žena, dakle, ti, mladenko, slijepa. Muž mora biti gluh, da ne reagira na svaku neumjesnu ženinu riječ. Žena mora biti slijepa, da ne vidi svaku sitnu muževu neurednost.

Povedite se za ovom praksom. Stari otac davao je savjete sinu prije vjenčanja. Rekao mu je da najprije ispuni satokaz za dan, da sastavi dnevni red. Sin mu ga je donio. Bilo je predviđeno ustajanje, uzimanje hrane, polazak u ured, spavanje, šetnja i drugi dnevni poslovi. Stari otac reče da je satokaz nepotpun. Što nedostaje? „Sine, odredi barem pola sata za svađanje, ali kao slobodan predmet“. To je bila pouka sinu da uvijek promisli na određeno vrijeme za svađanje. Pa se tako ne će svađati, nego će štedjeti živce i čuvati mir i slogu.

U jednoj je prigodi bila krivnja za svađe na strani žene. Ona se, međutim, potuži sv. Vinku na svoga muža. Sv. Vinko shvati gdje se nalazi pravi uzrok, pa pruži ženi staklenku s vodom, da stavi u usta malo te vode kadgod nastupi pogibelj da će se s mužem porječkati. Naredi joj da je drži što može više u ustima. Lijek je uspio, jer se žena na taj način svladala da ne govori; nije mogla govoriti s vodom u ustima.

Kao kršćani vi cijenite i razum i vjeru. U ime vjere sv. Pavao vam poručuje da prava ljubav „sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi“ (Prva Korinćanima 13, 7). Nije ljubav samo neki ukras niti izljev nagomilanih mladenačkih osjećaja. Ljubav je i teška zapovijed, koja strogo naređuje da se jedno za drugo žrtvujete. To je teško, ali ta je poteškoća od Boga blagoslovljena, posvećena. Tako je moćna, da otvara rajska vrata. Oboružajte se takvom ljubavi da vas dovede do rajske sreće. Amen.

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 41–44.