Sakrament ženidbe
Krist Bog sve je važnije događaje ljudskoga života obukao u nadnaravno ruho. Naučio nas je da osobito preko važnih događaja u životu podignemo svoju pamet i svoje srce prema onome što nadilazi naše snage, prema onoj: „Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe“. To je ono vrhovno dobro, koje „Bog pripravi onima koji ga ljube“ (Prva Korinćanima 2, 9). Ništa, dakle, ne smije zaustaviti čovječji duh na zemlji. Preko svega, osobito preko važnijih događaja života, treba se spojiti s onim vrjednotama što su iznad ovozemnoga života.
Dijete se rođenjem rađa na život tijela. Krštenjem postaje dijete Božje, prima višu narav, milost, po kojoj biva građanin neba. Dijete raste i jača tjelesno za borbu života; sakrament svete potvrde jača ga da bude pravi vojnik Kristov, da se ne srami Krista, nego da bude spreman podnijeti i uvrjede „radi imena Isusova“. Raste i razvija se uzimajući tjelesnu hranu i piće; sakrament sv. Pričesti pruža mu vrjedniji kruh, hranu duši, da neprestano raste i razvija se u životu milosti. Ako čovjek u životu pogriješi, pozvan je svoje pogrješke ispraviti pred ljudima; sakrament svete ispovijedi služi mu kao prigoda opoziva grijeha pred Bogom, kao čistionica duše. Čovjek živi u ljudskom društvu u kojem opstoje vlasti; on je član i duhovne zajednice u kojoj sakrament svetoga reda prenosi duhovnu vlast na odabrane osobe, da one posvećuju druge duše.
Velika tajna
Iz ovoga što smo rekli jasno se zaključuje da je trebalo i ovaj važni događaj života, sklapanje ženidbe, ukrasiti oznakom sakramenta. To je Krist i učinio. Uzvišenom naukom o braku, svojim prisustvom na svadbi u Kani, svojim autoritetom o nerazrješivosti braka tako je podigao vrijednost braka da nikada nitko nije tako uzvišeno o braku govorio niti tako visoko podigao njegovu vrijednost kao Krist i poslije njega kršćanstvo.
Svećenik upita nekoga vjernika: „Zašto se ne ženiš?“ – Vjernik mu duhovito odgovori: „Jer nijesam heroj, da bih se oženio“. – Svećenik se nije smeo na taj odgovor, nego ga svlada riječima: „Ali ti si kršćanin, pa moraš biti heroj“. – Biti kršćanin znači cijeniti brak i biti spreman podnijeti žrtvu koju sa sobom nosi bračni život. Kršćanin nije i ne smije biti samac iz egoizma, lijenosti ili drugih niskih motiva. On mora slijediti Kristovu ideologiju o braku.
Sakrament znači „sveti znak“. Veza kršćanskih bračnih drugova označava vezu Krista i Crkve. „Otajstvo je ovo veliko“ (Efežanima 5, 32), što se krije u vezi između života muža i žene. Vi, mladenci, sada ovdje obavljate obred bračnoga ugovora; vi dakle obnavljate i nastavljate onaj simbol združenja Krista i Crkve. Vi nam predočujete, kako se združuje zemlja s nebom, narav s nadnaravi. U ovoj vašoj vezi vidim veliku, uzvišenu, svetu, neraskidljivu vezu Krista s Crkvom za koju je On dao svoju krv da je uresi, očisti, posveti. Mašta najvećega umjetnika, um najistaknutijega filozofa ne bi mogao niti naslutiti veličinu, koju je Krist dao braku, jer mu je On prenio vrijednost i na vječnost.
Vrijednost se sakramenta ne iscrpljuje u samom značenju, u suhom simbolizmu. Ovaj obred, koji vi sada obavljate, postaje za vas izvorom milosti ili pomoći za vršenje svih dužnosti vašega novoga života. Na vaše riječi obećanja i zakletve da se uzimate, da ćete jedno drugomu ostati vjerni do groba, Bog stavlja svoje obećanje, obećanje da će vas pomagati. Bog posvećuje vaše riječi, obećanje, zakletvu, ljubav, brige, rad, patnje, boli, suze, radost; sve. Kada vam bračni život donese koju poteškoću, dođite do oltara, kleknite i u duhu poniznosti i odanosti recite Bogu: Ispuni, dobri Oče, što si obećao, da ćeš nas u našim tegobama pomagati, ali ipak neka se uvijek vrši tvoja volja!
Zaključite
Majke obično prigodom udaje darivaju svojim kćerima razne darove na uspomenu, na trajno sjećanje. Može to biti jedan rubac, koji je sama majka izvezla. Može to biti slika, fotografija, koju će njezina kćerka čuvati na vidljivu mjestu.
Taj rubac, ta fotografija služit će kao zlatni spoj, slatka veza sjećanja. Kada možda udanoj kćeri bude teško, kada joj suze kliznu niz lice, ona će uzeti onaj rubac i obrisati suze ili će poljubiti sliku svoje majke. Taj dodir s majčinim uspomenama dat će joj snage da uzmogne lakše snositi bol, koja ju je snašla.
Vi ste, mladenci, sada pred oltarom zato da obavite sakramentni obred kojemu ja samo prisustvujem kao zastupnik svete Crkve. Vi obavljate sveti obred koji vas posvećuje. Vrijeme će možda i vama donijeti poteškoće. A komu ih ne donosi? Često u životu, a ne samo na godišnjicu sklapanja braka, obnovite svoj bračni zavjet, to jest zavjet ljubavi, nerazrješivosti, vjernosti; i to najbolje u crkvi primanjem sv. Pričesti. To će Bogu biti ugodno, vama korisno, a drugima poučno. To će vam rasvijetliti staze, izliječiti rane zla i grijeha. To će vas jačati u burama života mnogo više, nego li rubac ili fotografija vaših najdražih.
Budite što jeste – to jest, kršćanski, Kristov bračni par. Krista ste pozvali na svadbu. Pred njim ste zadali riječ obećanja i zakletve. On je blagoslovio vašu vezu. Budite dakle i u životu, u svome djelovanju kršćanski bračni drugovi.
Mladenče, predstavljaj i odražavaj Krista. Mladenko, predstavljaj i odražavaj Crkvu. Vaša obitelj neka bude slična nazaretskoj obitelji. Bog će vas prosvijetliti, a vi nemojte zatvarati oči pred ovim svjetlom. On će vam pomoći, a vi nemojte odbijati Njegovu ruku. Blagoslovit će vas uvijek, a vi ne izmičite svoju glavu ispod Njegove desnice.
Sreća na zemlji, raj u nebu neka bude nagrada za vaš kršćanski brak. To vam želim, za to molim, u tome neka vam svemogući Bog pomogne.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 15–17.
