Bog – otac milosrđa
Četvrta korizmena nedjelja liturgijski se po ulaznoj pjesmi zove Laetare:
Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! (Iz 66,10).
Anonimni prorok iz Izaijine škole, nazvan Treći Izaija, poziva, sredinom šestoga stoljeća prije Krista, povratnike svoga naroda iz tuđine, iz Babilonskoga sužanjstva, na radost i veselje zbog obnove Jeruzalema i hrama. Evanđelje nedjelje Laetare u godini C poziv je na radost i veselje zbog povratka iz tuđine izgubljena sina, koga milosrdni otac raširenih ruku prima, gozbu sprema, na radost i veselje poziva, jer mu ovaj sin bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se (Lk 15,31–32).
Sveti je Luka evanđelist Božjega milosrđa. U središte svoga evanđelja smjestio je tri prispodobe koje o tome govore, a to su: prispodoba o izgubljenoj ovci (Lk 15,3–7), izgubljenoj drahmi (Lk 15,8–10) i izgubljenu sinu (Lk 15,11–32). Sam smještaj govori o njihovoj važnosti i značenju. Isus ih je izrekao u vrijeme kad su ga pobožni krugovi farizeji i pismoznanci nemilosrdno kritizirali što se druži i blaguje s carinicima i grješnicima:
Okupljahu se oko njega svi carinici i grješnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima’ (15,1-2).
U pokaznoj zamjenici ovaj krije se prijezir prema Isusu. Zašto Isus to čini? Ne zna li on da je druženje i blagovanje s carinicima i grješnicima zabranjeno iz vjerskih i nacionalnih razloga? Iz vjerskih, jer sustolnik ne sudjeluje samo u blagovanju nego i u zajedništvu pred Bogom, koje se na početku jela stvara zazivom blagoslova, čega grješnici nisu dostojni. Grješnik, prema židovskom shvaćanju, ne može biti predmet Božje ljubavi sve dok se ne obrati. Iz nacionalnih razloga zabranjeno je družiti se s carinicima, jer su se obogatili ubirući porez za omraženu rimsku vlast, i slovili kao lopovi, razbojnici, izdajice nacionalnih interesa, razbijači narodnoga jedinstva i zajedničkoga otpora protiv bezbožnoga neprijatelja. Osnovno načelo pobožnih Židova u Isusovo vrijeme bilo je: Što je čovjek svetiji, to od grješnika udaljeniji!
Na prvi dio kritike Ovaj prima grješnike Isus odgovara prispodobama o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi, a na drugi dio i blaguje s njima parabolom o izgubljenom sinu. Prve dvije su po svom obliku prispodobe, treća je parabola, a zajedno spadaju u tzv. obrambeno-osvajačke prispodobe, kojima Isus opravdava svoje ponašanje i u isto vrijeme želi pridobiti i svoje protivnike. Evanđelje nedjelje Laetare u godini C donosi samo parabolu o izgubljenom sinu, odnosno o beskrajnom Božjem milosrđu, i na nju ćemo se ovdje osvrnuti.
Izgubljeni sin
Po dubini sadržaja i ljepoti oblika ova je parabola (Lk 15,11–32) biser među Isusovim parabolama, evanđelje u evanđelju.[1] Sazdana je od dva dijela, u prvom dijelu na pozornici su otac i mlađi sin (15,11–24), u drugom otac i stariji sin (15,25–32). Ovo je parabola koja se nikada nije dogodila, a događa se svaki dan. Isus ju je izmislio. Povod su mu dali pobožni ljudi, farizeji i teolozi ondašnjega vremena, koji su ga nemilosrdno kritizirali što se druži i blaguje s carinicima i grješnicima.
Tim pobožnim krugovima Isus odgovara mnogim prispodobama od kojih je najpoznatija ova o izgubljenom sinu, kojoj bi po sadržaju više odgovaralo da se zove parabola o očevoj ljubavi,[2] odnosno o Božjem milosrđu, jer otac je središnji lik koji povezuje prvi i drugi dio parabole. Parabola započinje s ocem i završava s ocem. Otac je jedini lik koji ostaje na pozornici jednoga i drugoga dijela parabole; spominje se 13 puta: 7 puta evanđelist, 5 puta mlađi sin, jedanput sluga, nijedanput stariji sin.
Odlazak od Oca
U prvom dijelu Isus jezgrovito, lapidarnim riječima riše sudbinu mlađega sina. Nakon što je postao punoljetan, traži od oca dio dobara koji mu pripada. Prema židovskom zakonu nepokretna, imovina (Grund) ne dijeli se, nju nasljeđuje najstariji sin. Od pokretne imovine dvije trećine pripadaju prvorođencu, starijem sinu, a samo jedna trećina mlađemu (Pnz 21,17). Začuđuje očev postupak, bez ijedne riječi razdijeli im imanje. Strahopoštovanje pred ljudskom slobodom!
Nakon kratkoga vremena, odmetnik unovči svoj dio i ode daleko od Očeva doma, u tuđinu gdje spiska svoja dobra živeći razvratno. Odlazak iz očeve kuće i razvratan život zajedno tvore njegov grijeh.[3] Ni slutio nije što ga u tuđini čeka. Došlo je do „recesije“, zavladala ljuta glad, ispraznio se novčanik, poče oskudijevati i gladovati. Da preživi ode u najam jednomu strancu, koji ga posla na svoja polja da mu čuva svinje. Isusovim se slušateljima zacijelo koža ježila i kosa dizala, kad su to čuli. To je najdublje poniženje i najveće prokletstvo koje može snaći jednoga Židova. Proklet čovjek koji hrani svinje, glasilo je židovsko načelo. Svinje su nečiste životinje i Židovima je bilo zabranjeno baviti se njima, a tko to čini, postaje kultno nečist i nesposoban za sudjelovanje u bogoslužju. Zašto izgubljeni sin nije potražio neku židovsku zajednicu kojih je u dijaspori dosta bilo? Računa se da je u Isusovo vrijeme u dijaspori bilo više od četiri milijuna Židova. Već su tada razvili sustav brige za siromašne Židove. Tko zapadne u oskudicu i nevolju, morao je potražiti jednu takvu zajednicu koja je dužna bila pomoći mu.
Zašto je izgubljeni sin utočište potražio kod nekoga stranca, a ne kod svojih sunarodnjaka? Tim činom udaljio se od svoga naroda i od svoje vjere. Totalno izgubljen, osamljen i gladan.
Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao (15,16).
U toj izgubljenosti jedino što mu je ostalo jest memorija, spomen na prošlost, na očev dom i to će ga spasiti.
Došavši k sebi, poče razmišljati. Doći k sebi, dug je put. Neki ljudi prožive cijeli život, a da ne dođu k sebi. Čovjek, zahvaljujući svojim osjetilima, živi stalno izvan sebe. On je, ipak, jedino biće među vidljivim stvorovima, kadar snagom svoga uma doći k sebi, spustiti se u vlastite dubine. Što će u njima otkriti? Pustoš? Prazninu? Grijeh? Boga? Uđi u se i tu ćeš me naći, čuo je lutajući Augustin iz svojih dubina tajanstveni Božji glas.[4]
A ja sam hodio po tminama i po sklisku putu tražeći te izvan sebe, i nisam mogao naći Boga srca svoga (Ps 73,26).[5]
Opomenut tako da se vratim samomu sebi, ušao sam pod tvojim vodstvom u svoju nutrinu; to sam mogao jer si ti postao mojim pomoćnikom. Ušao sam i vidio slabašnim okom svoje duše iznad istoga oka svoje duše, iznad svoga duha svjetlo nepromjenljivo.[6]
Dolazak k sebi vodi k Boga! Izgubljeni sin, došavši k sebi, postao je svjestan svoga grijeha i ostvarilo mu se ono što je Augustin za sebe rekao:
Pobjegao sam od tebe i lutao sam, Bože moj, u svojoj mladosti previše daleko od sigurna puta tvoga i sâm sam sebi postao zemlja siromaštva.[7]
Pred Bogom postati svjestan vlastite grješnosti, milost je. Počeo je uspoređivati prošlost i sadašnjost, stanje u očevu domu sa stanjem u tuđini uz svinje. Najamnici njegova oca imaju kruha na pretek, a on ovdje umire od gladi. U njemu se rađa odluka povratka: Ustat ću, poći ću k svome ocu (Lk 15,18a). Svjestan svoga grijeha i zla koje je nanio svomu ocu, stvara svoje „djeloskrušenje“, sročeno u dva priznanja i jednu prošnju:
Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!
Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.
Primi me kao jednoga od svojih najamnika (Lk 15,18b–19).
Usta i pođe k svomu ocu.
Povratak k Ocu
Sin je odlaskom iz očeve kuće prekinuo odnos s ocem, ali otac nije s njime. Stalno ga je iščekivao, što se vidi da ga je ugledao dok je još bio daleko. Ostvarilo se ono što će kasnije Augustin iskusiti: A iz daljine je nada mnom lebdjelo vjerno milosrđe tvoje.[8] Očevo milosrđe Isus opisuje nizom predikata ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga (Lk 15,20). Svaka je riječ važna. Ganu se, potaknut milosrđem (misericordia motus, esplanchnisthê[9]) trči, iako je to na Istoku bilo ispod časti i dostojanstva postarjela čovjeka; zagrli ga, ne dopuštajući mu da pred njim padne na koljena i ponizi se, izljubi ga.
Da shvatimo što znači izljubi ga, moramo poznavati simboliku poljupca na Istoku. Poljupcem nogu sluga je izražavao svoje poštovanje prema svome gospodaru. Poljubac ruke uz duboki naklon iskazivao se uzvišenijoj osobi, a poljubac u obraz vrijedio je među jednakima (Post 45,14; 46,29).[10] Poljupcem je otac sina uzvisio na svoju razinu, vratio mu „obraz“ koji je izgubio, sinovstvo koje je proigrao, grijeh koji mu je oprostio prije nego ga je priznao. To je Bog kakva Isus objavljuje: Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani (Iv1,18).
U očevu zagrljaju rasipni sin započinje svoju životnu ispovijed: Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Tu ga otac prekida ne dopuštajući mu da prošnju izrekne: Primi me kao jednoga od svojih najamnika (15,21). Oca ne zanima njegova prošlost, ne osvrće se na nju, nje više nema, nju je otac u svom milosrđu izbrisao i želi da ju i pomilovani sin zaboravi. To je milost sakramenta pomirenja.
Otac prekida svoju dosadašnju šutnju, dosada nije izustio nijedne riječi, a sada mu se otvoriše usta i slugama naređuje: Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga (15,22a). To nas podsjeća na Josipa egipatskoga i kićenu haljinu kojom ga je otac Jakov odjenuo, jer ga je više volio od svih drugih svojih sinova, zbog čega su ga braća zamrzila (Post 37,3–4). Svečana haljina je na Istoku znak visokoga odlikovanja, vrijedila je kao prvorazredno odličje i kad bi kralj nekoga svoga dostojanstvenika htio odlikovati za neke zasluge, darovao bi mu svečanu haljinu, jer drugih odličja nije ni bilo.[11]
Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge (15,22b). To nas opet podsjeća na Josipa egipatskoga kad ga je faraon uzvisio i postavio upraviteljem nad svom zemljom egipatskom i na ruku mu stavio svoj pečatni prsten i zaodjenuo odjećom od najljepše tkanine (Post 41,40–42; usp. 1 Mak 6,14–15). Obuća je spadala u luksuznu robu, resila je slobodne ljude, nosila su je samo djeca bogatih roditelja.
Nakon što je otac na vidljiv način pokazao da je sinu oprostio i sinovsko mu dostojanstvo vratio, naređuje da se za sve upriliči veliko slavlje: Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo. Otac ne škrtari. Meso se na istoku izrijetka jelo, ako već onda jare ili janje, a ugojeno tele samo u iznimnim zgodama. U obrazloženju slavlja otac sažima svu povijest mlađega sina: sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se! Dovoljan razlog da se slavi i veseli. I stadoše se veseliti, zaključuje Isus prvi dio parabole (15,23–24). Veselju nema kraja.
I tu je Isus mirne duše mogao prestati pripovijedati, jer to je za se jedna zaokružena cjelina. Međutim ta parabola spada u onu vrstu Isusovih prispodoba koje imaju dva dijela, odnosno dvije poente i glavna se poruka krije u drugom dijelu, u ovom slučaju u priči o starijem sinu.
Prosvjed starijega sina
Radost slavlja pomutio je stariji sin, koji se s posla navečer vratio kući umoran. Čuvši glazbu koja je odjekivala iz očeve kuće, dozva jednoga slugu i upita što se to u kući događa. Saznavši da mu se brat vratio kući i da mu je otac priredio slavlje, ogorčen iz prosvjeda ne htjede ući unutra.
Dočuo to otac pa iziđe van i stade ga nagovarati, a on ga dočeka nemilosrdnom kritikom. Ogorčen podsjeća oca, iako mu se ne obraća kao ocu, na svoju dugogodišnju vjernost i njegov propust: Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim (15,29).
Nakon toga nemilosrdno udara po povratniku, „raspikući“, koga više ne smatra svojim bratom, dovršavajući njegovu prekinutu ispovijed: A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele (15,30). Kakva gorčina iz duše „vjernog“ sina!
Svaka riječ poput strijele pogađa očevu dušu. Otac vidi da mu se „vjerni“ sin sljepoćom i tvrdoćom svoga srca više udaljio nego „izgubljeni“. Zaboljelo ga je što mu se obraća kao gospodaru kojemu služi, a ne kao ocu s kojim živi. Zaboljelo ga je što jare traži, a ne vidi da je sve očevo – njegovo. Zaboljelo ga je što mu pred oči bezobzirno stavlja tamnu prošlost mlađega sina. Zaboljelo ga je što ga više ne prizna svojim bratom, taj sin tvoj, ali ne više moj brat.
Saslušavši kritiku mirno i s bolju u srcu, otac mu se obraća ne kao buntovniku, nego kao voljenom sinu želeći ga uvjeriti u opravdanost slavlja u kojem bi morao i on sudjelovati:
Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se (Lk 15,31–32).
Naglasak je na ovaj tvoj brat!
Parabola započinje s ocem i završava s ocem. Otac je jedini lik koji ostaje na pozornici jednoga i drugoga dijela parabole.[12] Ne znamo je li otac uspio nagovoriti starijega sina da uđe unutra i da se s bratom veseli. Parabola ostaje otvorena i s pravom se može postaviti pitanje: tko je ovdje izgubljen, onaj koji je unutra, ili ovaj koji je vani, carinici i grješnici s kojima Isus blaguje ili farizeji i pismoznanci koji ga kritiziraju i osuđuju?
Parabola ostaje otvorena i nedovršena sve dok se čitatelj u njoj ne pronađe, ne prepozna i s nekim od likova poistovjeti, najbolje po mogućnosti s Ocem milosrđa, na što nas i sam Isus poziva:
Budite milosrdni kao što je Otac vaš nebeski milosrdan! (Lk 6,36).
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,7).
[1] J. SCHMID, Das Evangelium nach Lukas, Regensburg, 41960., str. 252; usp. J. ERNST, Das Evangelium nach Lukas, Regensburg, 1976., str. 456.
[2] J. JEREMIAS, Die Gleichnisse Jesu, Berlin, 71966., str. 128.
[3] J. SCHMID, Das Evangelium nach Lukas, 253; H. KAHLEFELD, Gleichnisse und Lehrstücke im Evangelium II, Sonderausgabe, Frankfurt, 1981., str. 46.
[4] Vidi Augustin, De vera religione, 39,72
[5] Augustin, Ispovijesti, KS, Zagreb 1973, 6,1,1.
[6] Augustin, Ispovijesti, 7,10,16.
[7] Augustin, Ispovijesti, 2,9,18.
[8] Augustin, Ispovijesti, 3,3,5.
[9] Taj osjećaj Božjega ganuća susrećemo još kod Isusa nad udovicom iz Naina (Lk 7,13) i kod milosrdna Samarijanca (Lk 10,33).
[10] Vidi E. LINNEMANN, Gleichnisse Jesu. Einführung und Auslegung. Kurzeausgabe, Göttingen, 1961., str. 75.
[11] Vidi R. BULTMANN, Die Gleichnisse Jesu, Berlin, 71966., str. 130.
[12] Vidi E. SCHWEIZER, Jesus, das Gleichnis Gottes. Was wissen wir wirklich vom Leben Jesu?, VR, Göttingen, 21996., str. 67.
