Koja korist od čovječjih boli?
Koja korist od čovječjih boli? peta je od šest propovijedi iz knjige prof. dr. Jordana Kuničića, OP, Propovijedi, Svezak I., Zagreb, 1957., str. 23–29 (umnoženo ciklostilom).
Kada čovjeka pritisne bol, on nekako prirodno pogleda na plavo nebo, kao da jedino odozgo očekuje pomoć. Viri li netko kroz one zvijezde, kao kroz neke oči? Broji li netko moje suze? Ulaže li netko moje patnje u banku vječnosti kao polog vječne sreće? Pitali su, pitaju i pitat će smrtnici, izazivani i progonjeni svakovrsnim bolima i patnjama života.
Želimo li čuti odgovor od pogana? Oni bi nam možda predočili kip Laokona, isklesan od tri rodska kipara. U njemu je sadržan njihov odgovor. Laokon je otac kojega zajedno s dva sina dave zmije. Poslao ih je Apolon, jer je taj pobunjenik bio neposlušan i drzak. Davno je Plinije upozorio na veličinu umjetničke inspiracije koja odsijeva s toga majstorskoga djela. Reklo bi se da je tu antika nadvladala samu sebe, izrazila više nego što je mogla izraziti. U tom kipu razabireš krajnji napor mučenoga da se riješi oklopa zmija. Broj se međutim tih otrovnih zavoja povećava. Kažnjenik se ne uspijeva osloboditi. Proklinje sudbinu. Iz svih tetiva i žilica toga tijela izbija nadčovječni napor da se otrgne iz okova. Uvidjevši nemogućnost predaje se udesu, očajnoj i besmislenoj smrti. – Možda bi nas poveli na svoje groblje. Naći ćemo na njima natpise koji će nam dati isti odgovor. Naći ćemo upitnik, posječeno stablo, očajne poglede, beznadno stanje. Zašto sve to? Jer daleko od svjetla Kristova vlada analfabetizam u pitanju boli. Daleko se od Krista ne zna za uzvišene ciljeve boli.
Prije dva tisućljeća pojavio se veliki Rušilac. Reći ćete da je lako rušiti, ali znajte da je Krist bio još veći Graditelj. Učio je da cijenimo što su prije nas obezvrjeđivali ili mrzili, a da obezvrjeđujemo i mrzimo što su prije nas ljubili i cijenili. Krist otvara tajne uma i srca. Pojavio se u doba kada su gladne mase tražile kruha i zabave. Hodao je, siromah, po Palestini, dok su se miljenici zemaljske sreće valjali u brlogu pokvarenosti. Rim je tada bio poprimio svu pokvarenost Orijenta, a sam je u nasladama pisao zadnje stranice svoje povijesti.
Taj je Krist bio otprije naviješten kao „čovjek boli“. Tijelo mu je bilo sazdano da može trpjeti. Zar se je opro? Predano je rekao: „Ecce venio“ (Hebrejima 10, 7), evo me dolazim, spreman sam uzeti na sebe križ boli. Njegov je život doista i bio lanac boli. Oznaka mu je križ. Židovima sablazan, poganima ludost (Prva Korinćanima 1, 23). Nije računao ni na novac ni na slavu. Od sebe je odbacio silu, kategorički je onaj jedini Petrov mač turio u korice (Matej 26, 52).
Čudne li pojave! Ljudi skupljaju pristaše obećavajući nagrade i uživanje. Krist zove k sebi tako da traži neka se sljedbenik odrekne sebe, neka uzme na sebe svoj križ boli i neka ga slijedi svaki dan (Luka 9, 23). Milijarde su ostavile udobnost i uzele križ da mogu ići za Kristom. Znači da križ boli u njegovoj stranci predstavlja put sreće. Nije li to najveća idejna i životna revolucija svih vremena?!
Njegovi su sljedbenici umirali ili su ih drugi ubijali. Što opažamo na njihovim grobovima? Naći ćemo golubicu s grančicom mira u kljunu. Čitat ćemo natpise pune smirenosti, ufanja u drugi život. Nema tu očaja, nema bune protiv Providnosti, nego sve odiše dahom nebeskoga mira i svete predanosti. U sjeni se Kristovoj ne očajava. Do nogu se Kristovih zna zašto se trpi. Krist je naukom i primjerom pokazao kako boli imaju svoju uzvišenu svrhu. Zar razum, nepokvaren i objektivan, baca neopozivu anatemu na fenomen boli?
Počujmo razum!
Svaka je pojava boli u čovječjem tijelu kao neki „alarmni signal“. Pojavi li se negdje u tijelu bol, bacil, virus, ozljeda i slično, alarmira se čitav organizam. Neke čestice skupljaju snagu u obranu, druge najavljuju provalu štetočine, treće opet tjeraju parazita i t.d. Priroda je dakle udesila tijelo tako da ono u sebi nosi i obranu protiv boli. Očito je da se čovjek u zdravlju zaboravi. Kada sve cvate i kada zdravlje dobro služi, čovjek postane pospan, zaboravan, a bol se pojavi kao mamuza koja tjera čovjeka na oprez. Moćna je to budilica. Ako se zdrav neoprezno izlaže pogibli, bol će ga upozoriti neka se ne igra. Tužiš se da te ne razumiju i zato trpiš, a možda bi sporazum značio za tebe propast. Patiš što si se rastao od toga ili te, a možda je taj rastanak zaštita od tolikih navalnih boli.
Bol je učiteljica. U njezinoj školi čovjek najprije i najtemeljitije nauči znanost života. Običaj je negdje u našemu narodu da se kod gradnje kuće postavi u temelje kovan novac. Domaćin pošalje svoju djecu da ga nađu. Kada ga donesu, išiba ih da upamte kada je kuća građena. – Doista kroz suze boli, kroz muklu tugu, zamijetimo istine, na koje smo u bezbrižnosti bili zaboravili. Blještavi sjaj blagostanja čini čovjeka glupim. U boli mržnje naučimo što je ljubav; u gladi nam se očituje vrijednost sitosti; u bolesti naučimo cijeniti zdravlje. To je zakon, to je škola kontrasta. Tko nije ništa pretrpio, taj nije ni upoznao ni sebe ni druge ljude, ni život. Nije li majčino znanje najdragocjenije? Ona zna predvidjeti, razumjeti, podnijeti, oprostiti, a zašto? Jer se zna žrtvovati. Bol žrtve otvara majci nedokučive horizonte prave životne mudrosti u kojoj nadvisuje sve filozofe svijeta.
Bol je i najbolja odgojiteljica. Ona doista odgaja čovjeka u čelična, karakterna čovjeka. Karakter, to je neka, nepoznanica današnjice. Zašto? Jer čovjek ne zna trpjeti. Tko nije prošao kroz odgojilište boli, taj je ostao djetetom. Zlato se u vatri kuša, a karakteran čovjek u kušnji boli. Stari je Seneka govorio: „Ecce par Deo dignum! Vir fortis cum adversa fortuna compositus” – to je božanski prizor kada vidimo jaka čovjeka, kako se pomirio sa zlom sudbinom ili s boli. U stradanju se čovjek čeliči, jer mu leđa postaju otporna. Bol uči ustrajnosti. Što je jače: ljubav ili smrt? „Ljubav je jaka kao smrt“ (Canticum canticorum 8, 6). Dakle najveća bol i najjača snaga svijeta dijele zajedno plijen života. – Tko će nas i opet u tome poučiti? Najčišća ljubav na ovoj zemlji majčina je ljubav, a to zato što se ta ljubav hrani žrtvom i bolju. Majke mogu ljudima pokazati ideal ljubavi, jer mogu pokazati i ideal jakosti u žrtvama i stradanju za svoju djecu.
Bol nadalje i oplemenjuje. Jeste li se koji put našli sučelice čovjeka, kojega je bol izbrusila? Nijeste li konstatirali da ga je bol pretvorila u lik anđeoske pojave, nečujnih koraka, nebeskoga osmijeha, skromne pojave poput ljubice? Nema ljepšega lika do onoga koji se uljepšao u salonu boli. Takva srca raznježuju, ona su spremna na suosjećanje. Spremna su pomoći, jer znaju kako je bol teška. Kako možeš računati da će s tobom plakati onaj koji ni sam za sebe ne zna plakati? Zar će ti pružiti pomoć srce koje ne zna što je bol? Ne računaj na srce onoga koji ne zna plakati, rekao je netko. – Neka nas majke i tu pouče. Majci je najmilije dijete suza. Ako možemo govoriti o privilegiju, onda je majci ono dijete predmet posebnih privilegija do čijega je uzglavlja bdjela i patila. Moćne su te majčine suze. Sjetimo se moći suza kod majke sv. Augustina, koja je čula tajni glas s neba: Ne može propasti sin tolikih suza. Njezine su ga suze spasile.
Bol ima stvaralačku snagu, ona oblikuje čovjeka. Kada je neki kipar udarao po mramoru, ovaj se potužio na te nemilosrdne udarce. – Zašto me tako nemilo tučeš? – Luđače, ne shvaćaš li da ne bi mogao zauzeti časno mjesto u Panteonu na udivljenje potomstva da te ja prije ne izudaram i odlomim od tebe sve, što je nepotrebno i što bi kvarilo tvoj izgled? – Tko hoće zauzeti časno mjesto u povijesti čovječanstva, taj mora proći kroz peć boli.
Umjetnici su djeca boli. Umjetnici plaćaju svoju veličinu. Chopin nas najviše pogađa akordima sumorne zvučnosti, Bach je u starosti oslijepio. Mozart je odabran da napiše sebi Requiem. Wagner u „Parsifalu“ čarom Velikoga Petka dolazi do otkupljenja i radosti Uskrsa. A Beethoven? Njegova je lozinka: „Po bolima k radosti“. Bio je to čovjek duboke vjere i velike boli. Oglušio je on, koji je oteo svijetu melodija najskrovitije zakutke. Pod udarcima se boli penje na zenit slave. Pod udarcima boli penje se na vrhunce stvaralaštva. Zar se je prometejski pobunio protiv Boga? To bi bila karikatura velike Beethovenove ličnosti. Eno nam ga u IX. simfoniji, u kojoj ostavlja čudo stvaralačke veličine, a protkiva je riječima vjere i čudom dobrote: „Grlim vas, milijuni, nad zvjezdanim šatorom mora gdje stanuje dobri otac“. Zove Boga dobrim ocem iako je iskusio mnoge udarce boli, jer zna, koga Bog kara, da onoga i ljubi.
„Žena, kad rađa, ima žalost” (Ivan 16, 21). To je zakon svake veličine, svake sreće. Bol stvara velika djela, velike ljude. Ona je uvjet napretka i sreće. Sve se plaća, ali veličina najskuplje. Na jastucima se radosti čovjek može vrlo malo popeti. Samo križ boli čovjeka uzvisuje. U sadašnjoj osnovi Providnosti vrijedi jedino onaj zakon o kojemu je i Krist rekao da će on k sebi privući sve duše onda kada bude uzdignut sa zemlje (Ivan 12, 32). Put boli i križa olovni je, nepromjenljiv zakon svake prave veličine,
Bol je korisna nama
Tko dijeli svijet? Jesu li to svjetske sile? Bojna polja ili ubojita oružja? U svima tima i iznad svih tih prostire se vlast dviju sila, koje drže svijet, a to su: bol i grijeh, Krist je pokazao kako je Sveznajući odlučio bolju uništiti grijeh da tako ostane na svršetku samo proslavljena bol. Time ulazimo u čisto kršćansko promatranje koliko je korisna bol za zdravlje i spas duže, u borbi protiv grijeha.
Kada su farizeji doveli ženu, uhvaćenu u preljubu i htjeli je kamenovati, Krist ih je pozvao na okladu: „Koji je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ (Ivan 8, 7). Nije se nitko usudio podići ruku jer su se svi osjećali grješnicima. – Ako bi se koji kršćanin usudio baciti kamen na fenomen boli, taj bi postupao kao da nema grijeha, kao da ne pripada prirodi, koja je obilježena istočnim grijehom. Sve se dakle plaća u ekonomiji milosti. Popustio si pijanstvu – plaćaš bolešću; bio si neoprezan – plaćaš štetom) bio si nepromišljen – plaćaš kajanjem. „Necesse est”, potrebno je da se bolju plati grijeh, potrebno je da se na ovom svijetu trpi, jer: ili ovdje ili preko groba. Sv. Augustin je uviđao, koliko je teže plaćati dug križa na drugomu svijetu, zato je zanosno klicao: „Gospodine, ovdje pali, ovdje sijeci, ovdje ne praštaj, da mi u vječnosti oprostiš.“
U rukama je Providnosti bol veoma uspješno sredstvo da nas očuva od grijeha. Tužila se jedna majka i gorko plakala nad smrću jedinca sina. Umro joj je u nejakoj dobi. U moru boli pouči je san, jer joj se prikaza sin, ali u starijoj dobi, i to kako svršava na vješalima. Razumjela je da je bol smrti očuvala njezina sina i nju od strašna svršetka, od smrti kao zločinca. – Grijeh je kao ona vrst zmije u prašumama koja u očima posjeduje magičnu snagu. Ona omami ptice i ove srljaju njoj u ždrijelo. Ne bi li jadna ptica blagoslivljala ruku dječaka, koji bi je prije bio zatvorio ili možda i udario, samo da je otrgne iz te očite propasti? Cilj je dakle boli često upravo u tom, što nas kao onaj trn Pavlov, anđeo sotonin, ćuška, da nas odvrati od zla grijeha (Druga Korinćanima 12, 7).
Providnost nadalje s pomoću boli čisti dušu od ostataka grijeha. Svakoj duši govori Bog: „Vinea mea electa“ – odabrani moj vinograde! Pod rukom vinogradara loza proplače, ali je potrebita ta suza, jer lozosječa mora odstraniti što ne vrijedi. Potrebita je oluja da strese sa stabla suvišno lišće i gnjile grane. Bol je pokora, a bez pokore nema spasa duše (Luka 13, 5). Nije čudo što je neki svetac pri ulazu u neku kuću čuo da ta kuća ne zna za boli, na što je odmah izišao uz izjavu: „Ako nema boli, znači da ili je grijeh došao, ili će brzo doći.“
Providnost se služi s boli da se ne priljubimo uz ovaj svijet i život. Mi smo djeca koja pomamno trče za leptirićima, ali trn se boli zabode u našu nogu i onda odustanemo od zlatokrilih leptirića. Koliko se u tim leptirićima (bogatstvu, zdravlju, časti, nasladi i slično) nalazi otrovnih kukaca! Potrebno je dakle, da nas trn boli upravi prema nebeskim dobrima, da ne zalutamo na putu sreće.
Bog dokazuje upravo bolima, da nas osobito ljubi. Kipar najviše tuče onaj kamen, onaj komad mramora, koji je određen za najčasniji spomenik. Koga je Bog više ljubio nego Krista? Ipak ga je predao u ruke boli, ali bolima je zadobio vlast nad nebom i zemljom, nad živima i mrtvima (Filipljanima 2, 9; Luka 24, 26).
Pobjednika u boli čeka vijenac pobjede. Onaj je kralj stavio pred svoga sina žezlo s krunom, ali i mač s kacigom. Pozva sina da izabere, a ovaj odabra mač s kacigom. Začuđeni otac čuo je od sina ovaj odgovor: „Želim ja, oče, krunu i žezlo, ali to se postizava samo mačem i kacigom, zato odabirem ovo, da postignem ono.“
Za braću
Bol ima i društvenu svrhu. Kršćanin i trpljivo podnesena bol, to je slika Kristova. Na licu kršćanina patnika odsijeva posebni mir, pokoj, kao da živi na obalama vječnosti. Osim toga patnje su kršćana sjeme novih kršćana, kao što je krv mučenika bila „semen christianorum“. A nije li, nadalje, vlastitost kršćana da budu okrunjeni trnovom krunom i oni, kao što je njihova glava? Nijesu li oni članovi one Crkve, koja, nije samo jedna, sveta, katolička i apostolska, nego i „patiens“, „militans“, t.j. ona koja trpi i koja vojuje? – Svi kršćani, na nebu, u čistilištu i na zemlji sačinjaju jednu obitelj. Nijedna se bol ne gubi, nijedna kršćanska, suza ne propada, sve prima i svim raspolaže Otac nebeski, kako najbolje zna.
Otkupljenje
Možda si dakle, kršćanine, nevidljiv, sam sa svojim suzama. Dobro je i dosta je. Apostolat je boli izvor otkupljenja. Zato se sv. Pavao radovao patnjama, jer je osjećao da dovršuje nedostatak nevolja Kristovih (Kološanima 1, 24). – Kada se Spartanka opraštala od sina koji je išao u boj, predala bi mu štit uz ove riješi: „Vrati se s njim ili na njemu.“ Kršćanin je nosilac mira, to mu je osnovni zadatak, ali mora navijestiti rat zlu, grijehu, a to ne može bez boli. Pozvan je da bude pobjednik i smrti, da pobijedi grijeh. Bol ispašta, bol prosi, bol zaslužuje, bol otvara nebo, bol je donekle svemoguća.
Krist je znao da je čovjeku na zemlji gdjekada nebo odveć visoko, suzna dol odveć bliska. Poveo je neke apostole i pokazao im zorno što ih čeka kao nagrada za podnesene boli (Matej 17). Nama koprena vremena, tijela i svijeta prijeći uvid u apoteozu boli. Vjerom ipak znamo da se iza oblaka boli krije sunce radosti. Beati! Velike se stvari plaćaju krvlju, a što je uzvišenije od vječne sreće? Beati! Patnik na križu vuče k sebi sve upravo, svojom boli. Beati! Otvoreno srce Raspetoga zove, ima mjesta za svakoga. Odatle dolazi neprestani pripjev: Veselite se i kličite, jer je vaša plaća velika na nebesima (Matej 5, 12).
Jordan Kuničić
