Utorak, 27 srpnja

Kršćanstvo skrivanja


U romanu Ane Maríje Matute Zaboravljeni kralj Gudu u jednoj sceni gdje se opisuje skrivena ljubav koju kraljev brat gaji prema kraljici piše Matute kako ono što čovjek skriva i izgrađuje u najskrivenijim zabitima svoga bića ili srca, pa makar to bila i ljubav, ponekad se događa da preraste u mržnju i gorčinu. Razlog za transformaciju ljubavi u gorčinu Matute opisuje kao skrivanje. Skrivanje ljubavi prema nekome, pripovijeda Matute, prije ili kasnije se okreće protiv njezinog nositelja jer prestaje biti ukorijenjena u realnom svijetu i zatvara se u svijet mašte ili svijet iluzije.

Realni svijet, stvarnost u kojoj se čovjek nalazi ne podnosi skrivanje. Za realnost skrivanje je poremećaj percepcije realnosti ili pogrešna interpretacija stvarnosti. Kao kada stvarnost nečijih riječi ili djela skrivamo u sebi brišući njihovu vezu ili kontakt sa stvarnošću u kojima su se dogodili. Gorčina o kojoj piše Matute nastaje jer ljudska nutrina prekida svaki kontakt sa svijetom izvan sebe. Tako se može objasniti paradoksalna tvrdnja kako ljubav može prerasti u gorčinu ili čak mržnju. Ako u sebi skrivamo osjećaj ljubavi i nismo sposobni izraziti ga ili ga testirati prema mjerilima stvarnosti, ljubav će prestati biti događaj povezan sa stvarnim ljudima i svijetom, zarobit će nas u  nutarnju tamnicu i izgubit ćemo povezanost sa stvarnošću. Kao kada čovjek ne suprotstavi odnosno ne iskaže osjećaj ljubavi prema nekom nego ga u sebi razvija i ne dopušta mu da postane stvaran i realan i drži ga skrivenim željeznim stiskom skrivanja. Uskoro će taj osjećaj izazvati u samom čovjeku razdor. Izgradit će jedan skriveni svijet ljubavi koji može biti koristan kao iluzija, ali neće biti sposoban kao istinski osjećaj ljubavi izdržati susret sa stvarnošću osobe na koju se odnosi.

Skrivanje kao opasnost za stvarnost ljubavi ima svoje mjesto i u kršćanskom življenju. Jedan takav događaj pronalazimo u evanđeoskom izvještaju kada Isus govori Judi: Što činiš, čini brzo. Evanđelje će reći kako neki apostoli nisu razumjeli što je Isus rekao Judi. Nisu ni mogli jer je Judu zarobilo skrivanje koje je iskrivilo njegovu percepciju stvarnosti. Nije mogao ili nije želio razumjeti stvarnost Isusa, nego je u sebi skrivajući izgradio jedan vlastiti svijet u kojem je Isus netko drugi u odnosu na stvarnog Isusa kojega će izdati. Ali nije samo Juda patio ili bolovao od skrivanja. Dvojica apostola će negdje nekom drugom prilikom ustvrditi da će oni biti vladari i suci nad dvanaest plemena Izraelovih, ne shvaćajući Isusovu poruku o kraljevstvu Božjem.

Ana Maria Matute ističe skrivanje kao opasnost koja čovjeka može iznutra uništiti. Njezinom razumijevanju treba dodati da skrivanje kod stvarne osobe izaziva nerazumijevanje i otežava komunikaciju s onim koji skriva. Proces gorčine koji izjeda čovjeka i kršćanina počinje skrivanjem. Nastavlja se nerazumijevanjem onoga na koga se skrivanje odnosi. Kao kada se muškarac ili žena nađu u neugodnoj situaciji jer je netko u njih zaljubljen, ali je uvijek skrivao taj osjećaj. I dok ga je skrivao stvarnost osobe u koju je zaljubljen se mijenjala, ali oni su već u sebi izgradili iluziju te iste osobe koja nerijetko odudara od njezine stvarnosti i njenih stvarnih osobina i crta karaktera. Dok se stvarnost oko njih mijenja, oni u sebi čuvaju skrivene iluzije, neutemeljena očekivanja koja u susretu sa stvarnošću osobe izazivaju gorčinu.

Kršćanski život od vremena do vremena pati ili biva duboko opterećen kršćanstvom skrivanja kao iskrivljenom ili irealnom slikom same stvarnosti kršćanstva i kršćanske vjere i kršćanskog života. Ponekad i Bog i Krist mogu biti žrtve kršćanstva skrivanja, kada kršćanin u sebi skrivajući izgradi cijelu jednu sliku Boga, ali prethodno nikada nije dao Bogu priliku da mu Bog progovori ili da Bog nešto izrekne u vlastitu obranu. Skrivanje je kada prijeđe granicu stvarnosti, kada se od nje potpuno odvoji apsolutno kategorična i nerijetko nepopravljivo tvrdoglava i čini se nemogućim suočiti je sa stvarnošću. Judu koji je tri godine bio s Isusom i toliko toga vidio i čuo i doživio u jednom trenutku je potpuno svladalo skrivanje i odvojilo ga od stvarnosti Isusove osobe i stvarnosti drugih apostola. Tek kasnije će se pokazati koliko za čovjeka može biti fatalno kada se njegovo skrivanje i stvarnost sučele, kao što se dogodilo u Judinom slučaju u Isusovoj smrti, kada se, bacajući srebrnjake pred noge vijeća, odlučuje za najgore moguće rješenje. Njegovo skrivanje, ono što je u sebi izgradio nije moglo izdržati test stvarnosti. Sve do tad nigdje ne vidimo da se Juda koleba ili premišlja oko onoga što želi učiniti.

Kršćanstvo skrivanja može biti pogubno jer kršćanin ne može izdržati sučeljavanje između sebe i Boga jednom kada više nije moguće izbjeći taj sukob. Kao kada netko tko je dugo griješio i živio takvim skrivenim životom dođe u sukob sa stvarnošću Boga. Bojeći se nekakve Božje osvete i odmazde može učiniti još gori i teži grijeh protiv sebe i života ili uslijed očaja početi mrziti i sebe i Boga.

Kako to Matute vrlo precizno i nevjerojatno kratko opisuje, skrivanje može biti razorno jer u jednom trenutku ono čovjeka potpuno odvaja od stvarnosti. Tako odvojen čovjek nema drugog načina i oslonca nego da u sebi samom izgradi čitav svijet novih slika, mašti, iluzija, fantastičnih predstava i mišljenja koje s vremenom postaju stvarnost za sebe. S vremenom skrivanje postaje stvarno i realno, a ono što je istinski stvarno optužuje se kao iluzija i izmišljeno. Kao kada skrivena ljubav osobe prema drugoj osobi postane toliko stvarna i realna u čovjekovom umu i čovjek prestaje biti sposoban sagledati stvarnost osobe u njezinim realnim ljudskim dimenzijama.

Kršćanstvo skrivanja kršćanina zarobljava u njega samoga, ali opasnije je i pogubnije što ono kršćanina odsijeca od stvarnosti zajednice, Boga i Krista. Duboko skriven, u kršćaninu buja i raste jedan potpuno novi i skriveni svijet koji ponekad u sučeljavanju sa stvarnim kršćanskim životom i životom zajednice ne može izdržati pritisak i teret svakodnevne stvarnosti i najobičnijeg realizma. I nerijetko se dogodi da skrivanje kršćanina pretvori u nekoga tko jedino stvarnim smatra ono što se u njemu događa i ono kako on doživljava svijet i druge kršćane oko sebe, pri čemu se već stvorena gorčina pojavljuje kao nuspojava, jer malo realniji kršćani s obje noge na zemlji i u stvarnosti niti razumiju taj svijet niti osjećaju potrebu razumjeti ga zbog njegovog nedostatka osjećaja za stvarno i realno koje okružuju čovjeka.

Kršćanstvo skrivanja uvijek će patiti od nedostatka realizma i osjećaja za stvarnost sve do potpunog prekida odnosa sa stvarnošću zajednice i drugih kršćana, a to je upravo ono što neki kršćani s jačim i čvršćim osjećajem za stvarne kršćanske potrebe, probleme i zahtjeve ne mogu razumjeti. Oni pred sobom imaju stvarni svijet i stvarnu zajednicu dok kršćanin skrivanja pred njih donosi svoje iluzije umočene u gorčinu. Otprilike kao što realizam apostola i njihov osjećaj za stvarnost nije razumio što je Isus rekao Judi. Međutim Isus je znao za Judinu patnju skrivanja i rekavši Judi: Što činiš, čini brzo, sukobio je njegovo skrivanje sa stvarnošću koja se treba dogoditi. Vjerojatno je i znao da Judino skrivanje neće izdržati sukob sa stvarnošću.

Možemo pretpostaviti da je Isus žalio za Judom, svjestan koliko kršćanstvo skrivanja može iskriviti kršćaninovu sliku o samom Bogu i Kristu i koliko ga može odvojiti od stvarnosti Boga. I zarobiti u njegov nutarnji svijet koji se može, promatrajući što je Juda na kraju učinio, pred stvarnošću života potpuno rastočiti i dovesti kršćanina u stanje bezizlaznog očaja. Kao što čovjek skrivajući ljubav na kraju zbog nje izgubi osjećaj za stvarnosti i tvrdeći da je to učinio iz ljubavi, učini nepojmljivo zle stvari drugoj osobi. Ne postoji ništa tako plemenito, čisto, dobro i sveto ako se skriva, da neće izazvati kaos u kršćaninu i odvojiti ga od stvarnosti ukoliko kršćanin nije sposoban sve to živjeti u okvirima stvarnog, običnog i svakodnevnog kršćanskog života zajedno s drugim kršćanima u zajednici.