Dođi i vidi

Tko zna kad si me vidio, pogledao i zavolio. Možda sam bio u čamcu i krpao mreže? Možda sam bio zaposlen? Ironično prokomentirao zar nešto dobro može doći odande odakle si došao. Možda si me vidio pod smokvom puno prije nego smo se susreli? Ne znam.

Trenutak kad si me vidio, pogledao i zavolio ostat će za mene zauvijek skriven. Misterij. Je li to bilo u majčinoj utrobi? U njezinom zavjetu upućenom nebeskoj majci Mariji da će me predati tebi ako me spasiš? Je li to bilo u bakinoj molitvi? U molitvi mog oca? U njegovom tihoj i dugoj molitvi i postu za koji nisam znao? Gdje i kad si me vidio, pogledao i zavolio?

Tebe nije začudilo moje iznenađenje kad si mi prišao i rekao mi dođi i vidi, jer nisam znao tko si i zašto se obraćaš samo meni. Vidio si druge pored mene. Tu su bili sa mnom. Toliki bolji od mene. Kudikamo spretniji, sposobniji i marljiviji. Zašto nekom od njih nisi rekao dođi i vidi?

Neke sam poznavao i poznajem ih i sad. Oni bi toliko toga boljeg učinili za tebe. I postigli bi puno više od mene. I proslavili bi tebe i tvoje ime. Ostao sam iznenađen time što si mi se obratio. I točno si došao k meni. Druge si zaobišao i pored njih si prošao. Nisi čak u njih ni gledao. Samo si prošao nevidljiv i neprimjetan došao do mene pogledao me u oči i rekao mi dođi i vidi.

Zazvučalo je neodoljivo. I tako privlačno. Računao sam kako će to biti jedna šetnja. Kao lagani hod uz more na toplom suncu dok gazim stopama po mekanom pijesku. Ili kao pješačenje u prirodi uz ugodan vjetar i ljepotu zelenila koje me okružuje.

Ne zamjerim ti što mi nisi rekao što znači hodati za onim tvojim dođi i vidi. Ne zamjerim ti što mi nisi otkrio sve što me čekalo u tom hodanju putem za tobom. Da si mi otkrio odustao bih. Vratio bih se u čamac krpati mreže, svome poslu pod smokvom uz onu uvijek prisutnu ironiju kako onaj koji mi reče dođi vidi dolazi iz područja odakle ništa dobro ne može doći. Čak ni ljudi.

Objasniti nekomu zašto sam pristao ne znam. Ne umijem. I poslije toliko godina ne uspijevam shvatiti i drugima prenijeti kakva me to nevidljiva sila potaknula na put za tobom i tvojim dođi i vidi.

Daleko od toga kako sam išao pravocrtno. Mislim kako je toga bilo najmanje. Najčešće bih skretao nekim stranputicama kad bih mislio da si predaleko od mene i nećeš primijetiti niti znati. Ili bih tražio prečice kad bih se umorio, a ti ne bi zastao ni koraka nego si nastavljao hodati. Htio sam te stići, ali uvijek nekako pogrešnim putem i hodajući za krivim putokazima.

I onda bih odustajao. Gubio bih volju i sve bi izgubilo smisao. Ili bih jednostavno odlučivao kako se tvoje dođi i vidi mene ne tiče, želim biti slobodan, obrati se nekom drugom, zašto si se obratio meni. No, uvijek bi me u takvim izgubljenim vremenima probudio tvoj glas dođi i vidi.

Imao bih osjećaj kako si stao pored mene i to glasno izgovorio u moje uši. I ustao bih. Koja me je sila podizala i hrabrila? Koja je to sila koja čovjeku kaže ništa nije gotovo, ništa nije izgubljeno, ustani dođi i vidi. Nisam baš uvijek najbolje razumijevao dođi i vidi.

Mislio sam kako treba samo ići naprijed. Ne gledati pored sebe. I ne gledati natrag. S vremenom više od straha kako je put uzaludan i cilj promašen zastao bih. Pogledao bih pored sebe. Pogledao bih natrag. Kad sam se osvrnuo natrag vidio sam kako ti hodaš za mnom. Ali, zar ti ne bi trebao biti preda mnom? Vidio sam te kako sigurno domahuješ rukom. Gesta kojom mi pokazuješ samo idi naprijed ja ću ostati malo iza. Ostat ću malo iza tebe. Ići ću za tobom. Pratit ću te.

Zašto bi ti ostajao iza mene? Onda bih vidio veliku sjenu križa kako se prostire daleko iza mene. Nemoguće, pomislio bih. Nemoguće kako ja ovo nosim. Nemam tu snagu. Nemam kapacitet. Nemam nikakve ljudske i prirodne predispozicije za nešto takvo. Znam da nemam. Ako išta znam o sebi to je manjak svega, od volje, preko snage do hrabrosti.

Zastao bih u čudu otvorenih usta. Onda bih pogledao pored sebe. Nekad bih se trznuo i kriknuo od straha koliko si mi blizu. Rame uz rame. Dodirujemo se. I vidim svoj križ na tvojim ramenima. I ne znam što bih ti trebao reći. Ne znam trebam li ti zahvaliti. Ne znam trebam li protestirati i tražiti da teret nosimo zajedno. Samo tako stojim u čudu i gledam te.

Gospodine, pitam te, odakle ti snaga da to izdržiš? Kako se umoriš? Zašto barem ne odmoriš? Ti mi kažeš kako ljubav sve podnosi. Ne razumijem kako ljubav može podnijeti sve. Ne shvaćam.

Kažeš mi vidio sam te, pogledao sam te i zavolio sam te, za tebe ću učiniti sve. I onda odjednom sve prestane. I nestane. Opet stojim i gledam naprijed. Nisam sam. A cijelo vrijeme sam mislio kako jesam. Nisam sam.

Koliko mogu i kad mogu zahvalan i ponizan nastavim ići za tvojim glasom dođi i vidi. Kad dođem i vidim što ću vidjeti? Ono što u ljudsko srce nije ušlo, što ljudske oči nisu vidjele i ljudske uši nisu čule. Ono što si mi pripravio ako ustrajem ljubeći te do kraja dok si svuda oko mene.