Utorak, 18 siječnja

Kršćanstvo izgaranja


Pisac Thomas Ligotti u triptihu priča pod naslovom My work is not yet done, three tales of corporate horror opisuje ili nastoji u formi horor-priče opisati iskustvo burnout sindroma koji se naziva i sindromom izgaranja i povezan je s visokim razdobljima stresa i napetosti i najčešće se povezuje s problemima na poslu i poslovnom okruženju. Sindrom koji je i u psihologiji i psihijatriji službeno prihvaćen kao jedna od suvremenih i postmodernih bolesti Ligotti opisuje možda ponajbolje u prvoj i najdužoj priči Unfinished bussiness.

Upoznajemo Franka Dominia, jednog od nižerangiranih šefova odjela velike firme. Njegovi šefovi već na samom početku su predstavljeni kao oni koji ne znaju čak ni njegovo prezime i redovito mu se obraćaju s Domino. Već tu Frank osjeća ljutnju i biješ što i nakon toliko godina radeći požrtvovno njegovi nadležni ne znaju tko je on. Pritisak se nastavlja krađom jedne originalne ideje koju Frank sam smišlja tijekom slobodnih dana kući. I kad je slobodan vikendom posao nosi i radi kod kuće. Iako je priča mješavina realizma i znanstvene fantastike, ona na kraju završava tako što Frank odlazi u trgovinu oružjem i kupuje oružje kojim želi pobiti svoje šefove.

Međutim, stvar se iz temelja mijenja kada se Frank odlučuje baciti pod autobus zbog čega završava u komi. Dok je u komi, Frank zamišlja kako se pretvorio u neko neobično biće koje ima razornu i natprirodnu moć i koje redom jednog po jednog ubija svoje nadređene. Ono što je u ovoj priči možda i najsnažnije jest onih nekoliko rečenica kojima Ligotti opisuje Frankovu odluku da se ubije. Samoća, usamljenost, ništavilo i praznina su riječi kojima Frank opisuje svoj život prije nego s olakšanjem zaključi da je jednostavnije baciti se pod svijetla nadolazećeg autobusa, nego komplicirati život pokušajem serijskog ubijanja nadležnih šefova u firmi.

Ako je Ligottijeva interpretacija sindroma izgaranja istinita, ona se odvija u nekoliko faza. Prva faza je neprimjetnost. Čovjek se više ne primjećuje kao osoba, kao integralno ljudske biće, on je radije tek jedan dio puno većeg neosobnog i hladnog mehanizma. Tako Frankovo prezime postaje simbol neprimjetnosti. Preziva se Dominio, ali mu se svi uporno obraćaju sa Domino. Druga faza je faza brutalnosti. Razdoblje u kojem se na sve dopuštene i nedopuštene načine nečije produktivne ideje ne uzimaju ozbiljno ili se što je još gore kradu i predstavljaju kao vlastite ako imaju potencijal donijeti zaradu. Netko tko godine provede razvijajući neku ideju ili koncept na kraju biva brutalno i bezobrazno pokraden i sav njegov trud i kreativnost postaju suvišni i nepotrebni. Fazu neprimjetnosti i fazu brutalnosti zamjenjuje razdoblje povlačenja u sebe. U priči to je razdoblje opisano kao razdoblje kovanja planova kako i na koji način ubiti šefove firme. Razdoblje povlačenja je već kritični trenutak koji se ne može zaustaviti i vratiti na početak, nego s vremenom dovodi do razdoblja pucanja ili manifestacije sindroma izgaranja, bilo da je riječ o psihičkim slomovima, snažnim i dugotrajnim psihozama, sklonosti kao nasilju i destrukciji prema sebi i prema drugima.

Sindrom izgaranja prolazi kroz ova četiri trenutka i njihovo prolaženje ne mora biti strogo vremenski definirano koliko koje razdoblje traje. Neprimjetnost, brutalnost, povlačenje i pucanje su jedan te isti proces sindroma izgaranja. Ne tako davno u Južnoj Koreji jedan je katolički biskup samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja biskupom podnio ostavku na službu uslijed snažnog psihološkog pritiska, odnosno sindroma izgaranja. Nije se mogao nositi sa zahtjevima službe koja mu je povjerena.

Pisati o kršćanstvu izgaranja kao suvremenom fenomenu koji zahvaća i Crkvu, može se učiniti stavom nevjere u odnosu prema Bogu. Kako netko može biti žrtvom kršćanstva izgaranja kad je gotovo svakodnevno u kontaktu s Bogom, s Kristom, s molitvom? Zar je moguće kako i kršćanin može izgorjeti i doživjeti neku vrstu nervnog sloma uslijed velikog broja preuzetih obveza i precjenjivanja vlastitih vjerničkih snaga? Ne samo da je moguće, nego se i događa. Međutim, kršćanstvo izgaranja se ne javlja samo u formi psihičkih lomova i psihoza (ima kod nas i takvih slučajeva, ali jer se kolokvijalno barem kod nas briga o psihičkom zdravlju nužno povezuje s psihijatrijskom dijagnozom o teškom psihičkom oboljenju, pa se o tome šuti ili stidljivo govori) ono se javlja i u formi umora i zasićenosti vjerničkim životom.

Nije riječ i bilo bi pogrešno govoriti o prestanku vjerovanja, bolje je govoriti o umoru i zasićenosti onim što se vjeruje i kako se vjeruje. Simptom kršćanstva izgaranja može biti i ono pastoralno djelovanje koje župnu zajednicu održava uglavnom u hladnom pogonu (mise, sakramenti, sprovodi) bez nekih novih i drugačijih pastoralnih praktičnih aktivnosti u zajednici. Negdje u evanđelju Isus će se nerijetko povlačiti u osamu na molitvu i često će apostolima savjetovati da se i oni povuku i odu na samotno mjesto. To nije savjet da se preko ljeta ide jedan mjesec na godišnji odmor, niti je savjet da se uz sve obveze pronađe neki opuštajući hobi koji bi ublažio efekte i posljedice kršćanstva izgaranja. Više zvuči kao ozbiljno preispitivanje vlastitih snaga tijekom obavljanja neke službe Crkvi, nekakva vrsta iskrenog preispitivanja što vjernik još može, ali i ne može učiniti za vjerničku zajednicu.

Vjernici, ovdje mislimo i na one koji su zaređeni i oni koji to nisu, mogu biti žrtve kršćanstva izgaranja ne jer više ne vjeruju, nego jer njihove fizičke i intelektualne snage više nisu dovoljno snažne i jake da prate i žive neko vrijeme ili razdoblje vjerničkog djelovanja koje je odjednom za njih postalo zahtjevnije, uključuje puno više napora i pritiska koje treba izdržati i podnijeti. Isusov savjet i sugestija da se vjernik povuče u osamu nije samo poziv na molitvu i skrovit i povučen život. U današnje vrijeme dominacije sindroma izgaranja kao ozbiljnog zdravstvenog problema Isusove riječi mogle bi se razumjeti i kao poziv, a u nekim slučajevima i kao opravdan zahtjev, da se preispitaju vlastite tjelesne, psihološke i duhovne snage u odnosu na zahtjeve i uvjete vjerničkog života pred kojima se nalazimo.

Ponekad se događa da kršćanstvo izgaranja nekoga zahvati na način gdje svjedočimo nečijem umoru, zamoru, protestima i pobuni jer i vjernik, htio to priznati ili ne, ne primjećuje koliko su njegove snage oslabile i više ne mogu pratiti zahtjeve određenog djelovanja u župnoj zajednici i Crkvi. I u Crkvi treba znati kada se povući na samotno mjesto prema Isusovom savjetu, odnosno kada prihvatiti ograničenosti tijela i duha koje su neminovne u životu vjere i mjesto i podij prepustiti drugim vjernicima, čija svježina, entuzijazam i svjedočenje mogu nešto promijeniti u životu zajednice, i u životu Crkve.

Kršćanstvo izgaranja je realnost vjerničkog života, ono nije gubitak vjere i nije prestanak vjerovanja. Ono je neugodno i bolno iskustvo shvaćanja i poimanja istrošenosti i potrošenosti samog čovjeka koji se trsio i borio za vjeru, zajednicu i Crkvu. Ne piše li o tome Pavao kada na kraju svega piše kako je dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao? Ne priznaje li i on kao onaj kojega mnogi zovemo „orijašem“ kršćanstva potrošenost svojih fizičkih i psihičkih snaga? Nigdje ne čitamo i nećemo pomisliti kako je riječ o gubitku vjere u Krista, riječ je o iskrenom priznanju o ograničenosti vlastitih snaga. I među nama vjernicima susrećemo one koji su žrtve kršćanstva izgaranja, umorne vjernike koji su svoj život potrošili i istrošili za Krista i Crkvu i najbolnije je kada nekoga takvog ne možemo uvjeriti da je u pitanju kršćanstvo izgaranja i da njegovo ili njezino povlačenje nije i neće biti gubitak vjere niti izdaja Boga i Krista. Još je bolnije promatrati takve među nama koji sebi ne daju reći i koji se ne daju uvjeriti da je vrijeme da se povuku. I u takvim okolnostima koje su jednako bolne i za nas i za njih kako mudro zvuče one Isusove riječi idite i vi na samotno mjesto i malo otpočinite.