Krštenje Gospodinovo (A): Trske napuknute
Čitanja: Iz 42, 1-4.6-7; Ps 29, 1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10, 34-38; Mt 3, 13-17
U očima židovskog vjernika Mesija koji ima doći neprispodobiva je osoba, najveći od najvećih, jedinstveni i silni spasitelj koji će snažnom rukom uspostaviti Božje pravo, kojemu se nitko i ništa neće moći suprotstaviti. Pa ipak, u tome kontekstu pomalo odstupaju riječi proroka Izaije kojima on opisuje budućeg mesiju: „Evo Sluge mojega koga odupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio: on će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti…“ Kršćani vjeruju da je upravo Isus taj iščekivani Mesija. Upravo se na njemu ispunjaju ove proročke riječi. Isus je bio „krotka i ponizna srca“, liječio je bolesne, hranio gladne, davao nadu i oproštenje i onima koji su griješili, bliz bio strancima i siromasima, bio osobito nježan prema djeci. Baš kako prorok reče, nije lomio napuknute trske. Zato je dao oproštenje nadcariniku Zakeju, ženi preljubnici, ali i razbojniku na križu. Bio je stvarno, prema vlastitim riječima, „krotka i ponizna srca“.
To je stvarnost i to je poruka. Božji miljenik ne buči, ne nameće se. Ne dolazi na bijesnom konju s ognjem i mačem. Liječi ono što je bolesno, podiže ono što je palo, bliz je svakom nevoljniku. Ne izdiže se i ne nameće se. Takvi su svi veliki ljudi. U jednostavnosti i bez samoisticanja čine dobro. I stvarno. Kad je netko na svome području izuzetno velik i uspješan, on redovito nema potrebe to isticati i naglašavati. Tako možemo vidjeti vrhunske znanstvenike koji nastupaju jednostavno odjeveni, često u trapericama i običnoj košulji. Čovjek koji je u obrambenom ratu dao silan doprinos za svoju domovinu, redovito nema potreba unaokolo hodati s odličjima. Naprotiv, čovjek koji je nesiguran, ima silnu potrebu isticati svoju umišljenu veličinu. Tako nastaju oni statusni simboli: skupi automobili, prva mjesta na javnim događanjima, mudrovanja u televizijskim intervjuima, komentiranje s visoka svih pomodnih tema…
A evo, prorok nam govori da smo veliki kad se prignemo djetetu, kad oprostimo, kada pomognemo onome koji je bespomoćan, kada s razumijevanjem gledamo pogreške drugih, kada dobronamjerno tražimo korist zajednice, a ne samo svoju vlastitu, kada se – radi mira u kući – odreknem nekog svoga prava, kada – iz ljubavi! – dadem prednost onome drugome, kada nemam potrebe dizati na velika zvona ono što činim, kada mi nije bitno da moja dobrotvorna akcija bude „medijski popraćena“… Tada smo veliki. Tada smo bogoliki, tada smo uzvišeni, po onoj Isusovoj riječi: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.“ To je životna mudrost, u tome je zdrava budućnost svakoga od nas i naše domovine.
