»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

23. nedjelja kroz godinu (A): Opomenuti?


Čitanja: Ez 33, 7-9; Ps 95, 1-2.6-9; Rim 13, 8-10; Mt 18, 15-20


U Knjizi proroka Ezekiela čitamo kako Bog govori proroku da on, prorok, treba u Božje ime opomenuti onoga koji čini nešto krivo. Jer, veli Bog proroku: „Ako ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.“ To nam se čini razumljivim. Ezekiel to mora činiti. Ta prorok je! Konačno, i Isus je opominjao one koji griješe, a isto su to činili i apostoli.

Kršćani vjeruju da su riječi Svetoga pisma upućene i današnjem naraštaju. Trebamo li onda razumjeti da ono što je Bog rekao proroku Ezekielu vrijedi i za nas? Da se čovjek uhvati za glavu. Ja da nekoga opomenem? Tko sam ja? Otkud mi pravo bilo koga prozivati? Ako, na primjer, upozorim na plaži nekoga da ne baca smeće u more, riskiram da budem premlaćen. Nije mi lako ni rođenoga brata opomenuti da, na primjer, pretjeruje u piću te da svakodnevno posjećuje kladionice. Kada svećenik u crkvi kaže da je za kršćane ozbiljan grijeh ići u kupovinu nedjeljom (jer time prisiljavaju trgovce da nemaju slobodnu nedjelju), onda će spremno netko reći da se Kaptol nema što miješati u državne i općinske zakone. Opominje li danas itko ikoga?

Opomenuti – da ili ne? Mjerilo je jednostavno. Ako nekoga stvarno volim, ako mi je do njega stalo, opomenut ću ga. Ne zato da bih se ja istaknuo, ne zato da bih ga ponizio, nego zbog njega, jer mi je stalo. Pa ću onda reći svome kumu da možda i ne primjećuje da je postao ovisnik o alkoholu, kocki, računalnim igrama i društvenim mrežama ili da zanemaruje svoju djecu ili da se počeo upuštati u neke sumnjive poslove. Reći ću svome djetetu da je važno biti marljiv u školi, da je potrebno da i on preuzima neke kućne obveze, da bi se trebao bolje ponašati prema djedu i baki.

„Istina boli, a laž vrijeđa“, veli mudra poslovica. Istina rečena s ljubavlju može boljeti, jer se čovjeku nije lako suočiti sa svojim nedostatcima. Pravi će prijatelj preuzeti taj gorki rizik i – reći. Treba reći onda kada čovjek misli da bi od toga u dogledno vrijeme moglo biti koristi. Neprestano prigovarati i izdizat se iznad drugoga nije znak ljubavi i postiže suprotan učinak. Kako ocijeniti? Kako znati? Rekao bi Augustin sažeto: „Ljubi, i čini što hoćeš.“