Što bismo mogli danas nazvati kršćanskom kulturom? U tome nam mogu pomoći istupi različitih osoba koje zazivaju povratak kršćanskim korijenima i kršćanskim kulturnim konceptima, ali pri tom isključuju mogućnost sudjelovanje autentične kršćanske vjere u povratku jednoj takvoj kulturi. Ono što se priziva i nudi je kulturološka matrica ispražnjena od religioznog i vjerničkog stvarnog sadržaja. Odnosno pita se za mogućnost povratka kršćanskoj kulturi s novim elementima religioznosti.
Tako nije neobično čuti pozive na spajanje kršćanske kulture i ostataka germanskih i nordijskih vjerovanja, ili pozivi na spajanje kršćanske kulture s nekim istočnjačkim etičkim i filozofskim tradicijama. Ovakvi pozivi nas prije svega vraćaju na pitanje na čemu je izgrađena kršćanska kultura. I nekakav refleksivni odgovor bez previše promišljanja jest grčko-rimski kulturni svijet.
Međutim, što je s autentičnom kršćanskom vjerom kao graditeljicom te iste kulture i jesu li crkve, katedrale i samostani simboli kulture ili izričaji nekadašnje snažno i stvarno življenje kršćanske vjere. Obično se ide za tim da se promatrajući sve ono što je kršćanska kultura izgradila ne spominje kršćanska vjera kao pokretačka snaga te izgradnje.
Tako je Benedikt graditelj kulture, ali ne nužno i redovnik, svećenik i vjernik kojega je njegova osobna vjera poticala na izgradnju tolikih samostana i ženskih i muških ogranaka benediktinskog reda. Slično bi se moglo reći i za osnivače velikih crkvenih redova. Danas su oni graditelji kršćanske kulture, dok se dimenzija njihove osobne vjere u toj izgradnji nekako polako gubi ili blijedi.
Teško je pitanje kako je kršćanska kultura ispraznila samu sebe od svoje autentične kršćanske vjere i je li tome sama kriva ili je riječ o izvanjskim utjecajima na koje ona nije mogla utjecati ili je pred tim utjecajima bila bespomoćna? Kakav god bio odgovor na ovo pitanje, a postoji more odgovora kao i stručnjaka svih vrsta koji se ovim pitanjem bave, za ovaj pregled dotaknut ćemo se koncepta krivnje i kršćanske kulture.
Koncept krivnje unutar kršćanske kulture bez autentične kršćanske vjere izgrađen je na izvankontekstualnom čitanju okretanja drugog obraza onome tko nas udara po obrazu. Tako je kršćanska kultura oslobođena snage i hrabrosti i herojstva i borbenosti autentične kršćanske vjere, okretanje drugog obraza proglasila kategoričkim imperativom par excellence.
To je dovelo do povremenih čak i nepotrebnih isprika i posipanja pepelom od strane kršćanske kulture koja je bez da je bila za to pitana, pa čak i osuđivana odlučila nekritički i samostalno prihvatiti odgovornost za sva zla svijeta o kojima se svjedočilo i svjedoči.
Tako je nastao jedan imaginarni kolektivni mazohizam unutar kršćanske kulture koja trči prije svih prihvatiti krivnju i odgovornost za neko zlo za koje možda objektivno i povijesno ta ista kršćanska kultura ne snosi nikakvu odgovornost. Tiranija krivnje kako je opisuje više pisac nego filozof Pascal Bruckner, ali ne bez zanimljivih uvida u kolektivnu psihologiju kršćanske kulture i njenog samonametnutog mazohizma prema samoj sebi, pokazuje njezinu slabost i atrofiju.
Ta slabost jedne kulture da hrabro i herojski predbaci i drugima njihovu odgovornost i krivnju u njihovim dvorištima postala je plodno tlo za svakovrsne oblike samokažnjavanja, samoprijezira i samoodbacivanja. Ali je isto tako, što je možda za nju i opasnije, postala plodno tlo za one sadržaje koji unutar praznine kršćanske kulture nadomještaju autentičnu kršćansku vjeru izvitoperenim sadržajima i pojmovima odvažnosti, hrabrosti i herojstva.
Tako ne treba čuditi kako se među političkim gibanjima unutar kršćanske kulture javljaju glasovi onih koji predbacuju toj kulturi njezinu mazohističku i autodestruktivnu usmjerenost i ondje gdje za tim nema objektivne, činjenične i povijesne potrebe i međusobne uzročnosti u smislu kažnjivosti i odgovornosti.
Ali, ono što iznenađuje jest kako i takvi glasovi ne nude ideje i misli o obnovi autentične kršćanske vjere u jednoj takvoj umirućoj kulturi, nego radije nude nekakve pseudo kršćanske i poganske elemente kako bi navodno u nju udahnuli život, a zapravo je na taj način uništavaju ili uništavaju ono malo života što je u njoj preostalo. Tako je moguće i, što ne iznenađuje, čuti neke političke prijedloge koji spajaju kršćansku kulturu s nekakvim mitskim kultovima i božanstvima politeističkog i dualističkog tipa što je autentičnoj kršćanskoj vjeri oduvijek bilo strano i protiv čega se ona oduvijek borila.
Tako bi netko zazivao nordijskog Odina kao novog Jahvu, netko bi zazivao nekakva germanska božanstva krvi, tla i rase, netko bi zazivao Krista koji bi bio vojskovođa i ratnik više sličan bogu rata Marsu, odnosno Aresu, negoli Kristu koji se utjelovio, rodio, umro i uskrsnuo. Svi ovi militaristički pozivi na stvaranje nekakve ratničke kršćanske kulture oružja, nasilja i ratovanja nisu bez temelja u svijetu gdje je kršćanska kultura postala neka vrsta i imaginarnog, odnosno idealnog krivca svih zala u svijetu.
Kao da među onima koji zastupaju novu ratničku kulturu, kojoj bi podloga bilo kršćanstvo kao kulturni temelj, mrze tu istu kulturu što je tako slaba i nemoćna pred najezdama drugačijih kulturnih matrica koje krivnja toliko ne opterećuje i ne paralizira u osvajanju kulturnih i duhovnih prostora.
S druge strane, autentična kršćanska vjera ne odbacuje ideju okretanja drugog obraza, ali ga ne pretvara u nekritički kategorički imperativ u svim razdobljima povijesti kršćanske kulture. Odnosno, autentična kršćanska vjera, moglo bi se reći, odbacuje ideologiziranje krivnje kao kulturološkog oružja protiv bilo kakvog isticanja pozitivnih i dobrih izgradnji koje je kršćanstvo dalo svijetu.
Autentična kršćanska vjera kombinira okretanje drugog obraza s jednim drugim evanđeoskim mjestom gdje stoji ako je krivo, dokaži da je krivo, ako nije zašto me udaraš. I te je riječi izgovorio sam Krist. U tim riječima autentična kršćanska vjera se očituje kao hrabri borac za objektivnost i istinitost stvarne, objektivne i povijesne krivnje kršćanstva kao kulture za određeno zlo i onda istinski okreće drugi obraz svjesna zla počinjenog u njezino ime. I okrećući drugi obraz priznaje poraz u tome da se zove kršćanskom.
Ali, kultura koja stalno okreće drugi obraz ne postavljajući ozbiljno pitanje je li objektivno, činjenično i povijesno kriva za ono za što je se optužuje nije kultura, nego kolektivni imaginarni mazohizam koji uživa u iskustvu biti kriv i biti odgovoran za sve. Iz tog kolektivnog imaginarnog mazohizma nastala je i ta potreba stalnog ispričavanja i traženja oproštenja zbog pojmova kršćanski, katolički, kršćanin, katolik… Kao da je religiozni jezik kršćanske kulture svediv na nečija ideološka i imaginarna tumačenja tih istih pojmova gdje su oni svi grupno i generički izjednačeni s pojmom krivnja. Tako kršćanski, katolički, kršćanin znači ništa drugo nego krivnja.
I negdje je razumljivo kako postoje glasovi koji se protive takvom poimanju kršćanske kulture. Opet, ti isti glasovi odbijaju priznati ulogu autentične kršćanske vjere u toj istoj kulturi, kao da je autentična kršćanska vjera jednako krivnja uvijek, svuda, oduvijek i zauvijek.
S toga je Bruckner s pravom umjesto osjećaj, iskustvo, doživljaj krivnje pisao o tiraniji krivnje, odnosno diktaturi krivnje. Kršćanstvo kao kultura danas, izgleda, može biti isključivo kršćanstvo kao krivnja jer je okretanje drugog obraza postavilo kao apsolutni kategorički imperativ i isključilo je iz svoje kulturološke matrice i značenja objektivno, povijesno i činjenično istraživanje i iščitavanje stvarne krivnje.
Okretanje drugog obraza bez Kristovih riječi upućenih sluzi velikog svećenika koji ga nepravedno zlostavlja i udara, krivnju pretvara u puko ideološko oružje koje se odvojilo od povijesnih i činjeničnih odgovornosti kršćanstva kao kulture za određena zla tijekom ljudske povijesti. I tim se oružjem obilno koriste i sami kršćani u strahu da bi ponavljanje Kristovih riječi sluzi velikog svećenika moglo biti shvaćeno kao nasilje u kojem bi jedina žrtva mogla biti imaginarna, odnosno ideologizirana krivnja koja ponekad s objektivnom, činjeničnom i povijesno dokazivom krivnjom i odgovornošću kršćanstva nema ama baš nikakve stvarne veze.
Jednako kao što su neznalice i oni koji prizivaju miješanje kršćanstva kao kulture s kojekakvim njoj neprirodnim elementima, a iz čega se može roditi samo zloupotreba kršćanstva. I njihovo neznanje nastaje upravo jer su žrtve imaginarne i ideologizirane krivnje koju su nametnuli sami sebi, pa traže izlaz u ratničkim i nasilnim umetanjima gnostičkih i poganskim politeizama i dualizama u kršćanstvo.
Možda bi im više pomoglo kad bi se posvetili realnom, činjeničnom i povijesnom iščitavanju povijesti kako i na koji način je autentična kršćanska vjera u Krista bogočovjeka, Spasitelja i Otkupitelja izgradila tu kulturu, i kako bez jedne takve vjere mogu se nadati ili daljnjem tonjenju u imaginarnu krivnju ili zloupotrebi kršćanstva kao kulture u političke, vojne i nasilne svrhe.
Sumnjamo kako će nas spasiti nekakav kristijanizirani Odin, Thor, Ares, Zeus i njima slični idoli uobličeni u ljudske vlastodršce i moćnike koje zazivaju kulturni kršćanski slijepci bez autentične kršćanske vjere. Ali, neki novi sveti Benedikt, Franjo, Terezija, Toma, Bonaventura, Augustin možda bi i mogli jer bi počeli od svoje autentične kršćanske vjere koja je istovremeno i ona koja oprašta, ali i ona koja se ne ustručava stvari nazvati njihovim pravim imenima. Ona koja okreće drugi obraz, ali tek onda nakon što dobije odgovor i dokaz na pitanje ako sam rekao ili učinio krivo, dokaži da je krivo, ako nisam, zašto me udaraš, zašto sam kriv.
Vjera koja samo i stalno okreće drugi obraz nije vjera niti je autentična, to je samo jedna atrofirana kultura koja se isključivo hrani krivnjom, bila ona stvarna ili ne, kao svojom jedinom hranom u pokušaju da sebe oživi i učini životnom.
To je kultura koja blijedi i nestaje, a na njezino mjesto dolaze one koje su dovoljno izvitoperene da i samu ideju okretanje drugog obraza potpuno odbace i zauvijek isključe iz svijeta i povijesti: kultura smrti i kultura otkazivanja.
I one su možda samo početak nastanka jedne kulture koja će u budućnosti biti nemilosrdna jer u njoj neće postojati ništa što bi ljudsko i vjerničko iskustvo moglo iskusiti kao proces obraćenja: grijeh, osjećaj krivnje, kajanje, obraćenje i na kraju spasenje. Možda ćemo jednog dana živjeti u kulturi bez ikakvog osjećaja krivnje. Takva je jednako pogubna kao i ova na izmaku koja u kršćanstvu kao kulturi ne vidi ništa drugo osim krivnje.