Putevima oproštenja

Kako znam jesam li ti oprostio? I trebam li ti javiti radosnu vijest? Ako ne osjećaš krivnju i ne grize te savjest ima li potrebe? Trebam li svoje iskustvo milosti skriti od svih i zahvaljivati Bogu u skrovitosti što je u mom odnosu prema tebi učinio nemoguće? Ili trebam o tome javno posvjedočiti iznoseći tvoje ime i razloge moje mržnje? Neće li to svi drugi krivo shvatiti i donijeti pogrješne zaključke? Kako izdržati radost oproštenja i ne podijeliti je barem s nekim, kad već ne mogu s tobom?

Osjećam se kao onaj čovjek iz Pisma koji je pronašao Božje kraljevstvo. U prispodobi u kojoj je pronašao dragocjeni biser, otišao je i prodao sve što ima kako bi ga kupio. I nikomu u tome nije govorio. I čudili su se njegovim postupcima. Zašto to čini, što se događa s njim?

I sa mnom se nešto dogodilo. Osjećam to. Znam. U početku su me obuzeli strah i nevjerica. Pitao sam sebe da to nije možda stvar trenutnog raspoloženja, jednostavno okolnosti života su sad bolje  i sretnije, pa me tek osjećaj sreće uljuljao u misao kako sam i oprostio. Kad sam razmišljao o oproštenju tebi očekivao sam kako će to doći uz neku veliku pojavu, neko iskustvo, neki događaj, nešto neopisivo i neobjašnjivo. Vjerojatno ga zato nisam odmah niti vidio. Ili barem odmah u početku nisam odmah povjerovao.

A kako je sve počelo? Hm, počelo je s mišlju kako mi je potrebna Božja ljubav. Potrebno mi je da bude tu uz mene i sa mnom. I kako mrzeći tebe i odbacujući te od sebe njemu ne dopuštam da mi priđe. Jer on je već izabrao put oproštenja, i taj put išao je kroz tebe. Zato nisam mogao odmah vidjeti. A ti možeš biti bilo tko u mom životu, Ipak netko si mi jako blizak i netko si koga sam volio i tko je mene volio i još uvijek je negdje tako. Moj otac, moja majka, moj brat, moja sestra, moj sin, moja kćer, moj suprug, moja supruga, moj najbolji prijatelj ili prijateljica, moj kolega ili kolegica. Bez tebe nisam mogao zamisliti sebe kao cjelovitu osobu jer si me dobrim djelom izgradio ili izgradila.

I negdje putem u tom životu s tobom postao sam prestrog prema tebi, previše sam te osuđivao, na tvoja leđa stavljao terete i krivnje koji su bili moji, a ne tvoji. I svoje grijehe sam tovario na tvoja već ionako pogrbljena leđa želeći na tebe prebaciti svu odgovornost. I tako sam u sebi skupljao osude protiv tebe.

Malo tko može na kraju objasniti zašto je zamrzio onoga koga je volio i onoga koga voli, kad razloga za mržnju nema u tom drugom čovjeku, osim njegovih nesavršenosti koje su jednake mojima. I tražio sam načine i puteve ozdravljenja, sve misleći kako ako te isključim iz tog putovanja do oproštenja ću stići brže i lakše.

Ako tvoj brat ima nešto protive tebe idi izmire s bratom, a onda prinesi žrtvu na žrtvenik, stoji u Pismima. I umjesto brata može biti bilo tko od onih koje već spomenuh. Trebam tvoje oproštenje kako bih mogao u miru s Bogom prinijeti žrtvu na žrtvenik, a ti možda i ne znaš da ga trebam. Mogao bi se začuditi zašto ti sad dolazim i tražim od tebe oproštenje, jer ti se i ne sjećaš da mi ga trebaš dati. Čudiš mi se, jer sve su to bili samo mali nesporazumi i sitne trzavice. I posve uvjereno mi kažeš kako nisi siguran i ne znaš o čemu je riječ. Pokušavaš se prisjetiti nekog događaja i susreta, ali ništa ne nalaziš.

Ipak, kako znam da sam ti oprostio ili barem kako sam pronašao ispravan put prema ozdravljenju? Tek kad sam shvatio da smo i ti i ja, obojica ili oboje potrebni Božje ljubavi, bez obzira tko više, a tko manje. Ona nam je potrebna kao zrak koji svakodnevno udišemo, kao hrana koju svaki dan jedemo i voda koju pijemo. Ona mi je bila potrebna više od ičega jer mi je otvorila oči u odnosu prema tebi.

Oprosti mi što nisam odmah shvatio našu zajedničku glad, našu potrebu za Božjom blizinom, njegovom utjehom i bliskošću. Pa i kad se razlikujemo u tome kako je doživljavamo, tražimo i očekujemo svjesni smo njezine snage kad se nađem pred onim kako ću ti oprostiti, mogu li ti oprostiti i trebam li ti oprostiti.

Kako znam jesam li ti oprostio? Zapravo, još ne znam. Ali, sad znam put i kako, kuda i kamo ići, kako hodati i kojim putem krenuti. Putem priznanja njemu kako mi je neizmjerno potreban i kako te bez njega nemam hrabrosti susresti, a kamoli zamoliti za oproštenje. A, on hoće baš da idem tim putem. Prema tebi i kroz tebe kako bih ponovno došao natrag k njemu.

A ti možeš biti bilo tko od onih koje volim, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život ili su na ovaj ili onaj način trajno obilježili mene i moj život. Možda si moj otac ili moja majka, moj brat ili moja sestra, moj sin ili moja kći… I zašto bih te i dalje mrzio i bio prestrog i grub prema tebi kad i ti kao i ja tražiš njegovu ljubav, dobrotu, milost i milosrđe, kad si i ti kao i ja gladan njegove blizine?

Kao da tu ili tako počinje neizvjesno putovanje prema iskustvu oproštenja. U tom prihvaćanju tebe kao onoga ili one koji također ne želi ništa više osim iskusiti tvoju milost, blizinu, milosrđe i ljubav. I ti želiš isto kao i ja. Krenuo sam na put, krenuo sam prema tebi. Nadam se u nekom trenutku naših života stići i doći pred tebe i reći ti: oprosti mi.

Činim to ne iz straha. Ne iz obveze. Ne iz dužnosti. Ne iz zahtjeva drugih. Ne iz formalnih razloga. Ne iz osjećaja krivice. Sve sam to putem iza sebe ostavio i odbacio. Činim to jer osjećam u sebi radost. Osjećam mir. Činim to jer sam uspio njemu priznati kako bez njega ne mogu činiti ništa, i kako bez njega i njegove milosti ništa neću moći i neću se usuditi. Činim to jer mi je rekao: ne boj se, ja sam s tobom sve do kraja tvog putovanja na putu traženja oproštenja.