Markovo „rimsko“ evanđelje
Istraživanja Marte Sordi i Ilarije Ramelli, koje su radile na raznim drevnim izvorima, uključujući i neke manje poznate, također vode do zaključka da je Evanđelje po Marku napisano u Rimu između 42. i 45. godine, tijekom Petrova prvoga boravka u Rimu.
Uz niz oštroumnih zapažanja Johna Williama Wenhama (vidi ovdje), druge „naznake“ koje upućuju da je Evanđelje po Marku napisano tijekom razdoblja prvoga propovijedanja apostola Petra u Rimu, to jest otprilike između 42. i 45. godine, otkrile su Marta Sordi (1925.–2009.), koja je bila profesorica grčke i rimske povijesti na Katoličkom sveučilištu Presvetoga Srca u Milanu do 2001. i Ilaria Ramelli (rođena 1973.), velika proučavateljica drevnoga kršćanstva.
Ova zadnja u članku Fonti note e meno note sulle origini dei vangeli: appunti per una valutazione dei dati della Tradizione („Poznati i manje poznati izvori o podrijetlu evanđelja: Bilješke za procjenu podataka iz Predaje“, Aevum, 81/2007., br. 1, str. 171–185), predlaže čitanje koje može uskladiti drevna svjedočanstva koja se odnose na pisanje četiriju evanđelja. Ti su izvori prečesto bili odbačeni jer su smatrani „apologetskim“ i stoga nepouzdanim. Istina je da Papija Hierapolski i Klement Aleksandrijski (obojicu navodi Euzebije Cezarejski) izravno ukazuju da je Petar boravio u Rimu za vrijeme cara Klaudija i da je Marko napisao Drugo evanđelje neposredno nakon Petrova (prvoga) odlaska.
Da se to odnosi na njegov odlazak, a ne na njegovu smrt, kako su neki protumačili Irenejev tekst, jasno je iz odlomka iz Klementove Hipotipoze, koji Euzebije navodi dva puta. Doista, najprije u drugoj knjizi Crkvene povijesti izvješćuje kako se „apostol Petar […] obradovao njihovoj revnosti i odredio spis za čitanje na sastancima u crkvama“ (Historia ecclesiastica II, 15, 2). Kasnije, u VI. knjizi, čitamo:
„Pošto je Petar doznao za to [zapis svoga propovijedanja], niti je odvraćao, niti je ohrabrivao svojim savjetima“ (Historia ecclesiastica VI, 14, 7).
Stoga je Petar bio itekako živ kada je Evanđelje po Marku napisano i počelo kružiti među kršćanskim zajednicama.
Ramelli navodi i još jedan drevni, manje poznat izvor u prilog tomu, naime ulomak tumačenja Evanđelja po Ivanu Teodora Mopsuestijskoga, jednoga od najpoznatijih teologa i egzegeta antiohijske škole (V. stoljeće):
„Nakon nekoga vremena božanska milost nije dopustila da njezini glasnici ostanu ograničeni na jedan dio zemlje, nego ih je gurnula prema vanjskim mjestima, prema različitim odredbama: prigoda sa Šimunom [Čarobnjakom] natjerala je blaženoga Petra da krene put Rima, a sve ostale drugamo“ (navedeno u: Fonti note e meno note, str. 183).
Ti redci Teodora Mopsuestijskoga potvrđuje neka od zapažanja koja smo iznijeli u prethodnom članku: da je Petrov dolazak u Rim bio potaknut nazočnošću Šimuna Čarobnjaka u glavnom gradu; da je Vječni grad bio Petrovo prvo odredište i da je on do njega stigao kada su i ostali apostoli – osim dva Jakova (jedan mučenik, a drugi koji je ostao upravljati jeruzalemskom zajednicom) – otišli na svoja odredišta.
Dva odlomka u kojima Euzebije navodi Klementa Aleksandrijskoga također su važna jer izvješćuju o traženju rimskih kršćana da Marko zapiše učenja apostolskoga prvaka. Marta Sordi (Pietro a Roma – „Petar u Rimu“, u: „Il Timone“, ožujak/travanj 2001., str. 38–39) tvrdila je da to nije bila samo želja za „pisanim zapisom“ Petrova propovijedanja, s obzirom da je on bio otišao, nego i dokumentacija koju bi se ponudila političkim vlastima u osobitoj povijesnoj prigodi Rimske Crkve.
Tacit bilježi kako je 42./43. godine Pomponija Grecina, žena Aula Plaucija, pripadnika senatorske obitelji, prešla na superstitio externa [vanjsko praznovjerje], to jest na kršćanstvo. Ta je supersticija stoga do tada dosegla rimski vladajući sloj i stoga je bilo prirodno da je politička vlast htjela razumjeti nešto više. Otuda zahtjev za pisanom dokumentacijom o tome što su ti kršćani vjerovali i naviještali. Marta Sordi zaključuje:
„Stoga vjerujem da je zahtjev članova rimskoga vladajućega sloja Marku da zabilježi Petrovo propovijedanje u Rimu mogao proistjeći i iz želje da se bolje razumije narav nove židovske ‘sljedbe’ i procijeni njezina možebitna politička opasnost. Prikupljene informacije morale su umiriti Klaudijeve suradnike: od toga vremena do 62. godine poslije Krista, od Josipa Flavija (Židovske starine, XX, 199 i dalje) znamo da su Rimljani sprječavali svako nasilje nad kršćanima u Judeji, a iz Djela apostolskih znamo da su ih, izravno ili posredno, podupirali na Cipru, u Korintu i Efezu.“
Čak ni izgon Židova iz Rima 49. godine, vijest o čemu nam daje Svetonije u Vita Claudii [Klaudijev život], nije uključivalo kršćane.
Ako je Markovo Evanđelje služilo kao umirenje Klaudiju, u posljednjim godinama njegova nasljednika Nerona postalo je predmetom izrugivanja. Ozračje prema kršćanima stubokom se promijenilo od preokreta godine 62., godine u kojoj je Neron potpuno promijenio svoje stajalište prema kršćanima kao i prema stoicima. Ilaria Ramelli pronašla je prilično očita upućivanja na tu prezrivu ironiju u Petronijevu Satirikonu, sastavljenom između 64. i 65. godine (usp. Petronio e i cristiani: allusioni al Vangelo di Marco nel Satyricon? [„Petronije i kršćani: Aluzije na Markovo Evanđelje u Satirikonu?“], u: Aevum, 70/1996., br. 1, str. 75–80). To nisu uopćene uputnice na kršćanstvo, nego precizna podsjećanja na Markovo Evanđelje, dakle ne slučajno upravo na evanđelje napisano u Rimu za Rimljane.
Ključni odlomci Satirikona su 77, 7 i 78, 3–4, to jest kraj Trimalchionove gozbe, u kojima se govori o pomazanju koje pretkazuje smrt i ukop, s posebnim osvrtom na posudicu (ampulu) nardove pomasti. Od četvorice evanđelista samo Marko i Ivan izvješćuju da je mast zapravo bila napravljena od narda, ali samo prvi govori – dva puta – o posudici.
Još uvijek u tom odjeljku (74, 1–4) spominje se i kukurijekanje pijetla, kao predviđanje nesreće i smrti, a ne kao nagovještaj pobjede kako se drži u rimskoj predaji. Nadalje, Petronije pijetla naziva i index, to jest „prokazivač, izdajica, tužitelj“, točno onako kako ga je Petar doživio kada ga je čuo kako kukuriče. I ovdje je važno primijetiti da samo Drugo evanđelje navodi kako je pijetao dvaput zapjevao i da je Isus Petru predvidio: „Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti“ (Marko 14, 72). Ostali evanđelisti uopćeno se pozivaju na pijetlovo kukurijekanje, ne navodeći pojedinačno dva ponavljanja. Ta potankost, skupa s prethodnom o pomazanju u Betaniji, potvrđuje pretpostavku da je evanđelje koje je kružilo Rimom bilo upravo Markovo.
U Satirikonu postoje i drugi odlomci koji otkrivaju piščevu želju da uprizori parodiju ključnih kršćanskih tema, poput Euharistije i Kristova uskrsnuća.
Riječ je o podatcima koji prilično jasno pokazuju kako je Markovo Evanđelje bilo dobro poznato na carskom dvoru i u književnom svijetu u prvoj polovici 60-ih godina. To, dakle, potvrđuje da Drugo evanđelje nije napisano nakon Petrove smrti, nego prije nje. A svi drevni izvori upućuju na godine Apostolova prvoga boravka u Rimu, odnosno od 42. do 45. godine.
