Miguel Pro: slika Kristova
Dana 23. studenoga 1927. meksički predsjednik Plutarco Calles osobno je vodio pogubljenje mladoga isusovca Miguela Proa (36). Smatrao je to radosnim domoljubnim činom te je naložio da se pogubljenje snima i da se prikazuje diljem zemlje kako bi se uplašili katolici koji su se bunili protiv njegove protukatoličke politike. Zaslijepljen mržnjom Calles očito nije bio svjestan stvarnosti koja je istinita od davnina, naime da je „krv mučenika sjeme kršćana“, tako da je prijenos uživo smrti otca Proa imao suprotan učinak od onoga što je namjeravao. Fotografije otca Proa s raširenim rukama sučelice smrti postale su vrlo poznate, nadahnjujući mnoge katolike i jačajući protivljenje vladinoj protukatoličkoj politici.
Miguel Pro rođen je u rudarskoj obitelji u Guadalupeu, Zacatecas, 13. siječnja 1891. Bio je treće od jedanaestero djece. Njegov otac Miguel Pro stariji, bio je inženjer koji je svoju djecu naučio da se prema siromašnima odnose s poštovanjem i milosrđem.
Godine 1910. Meksiko je bio u vrtlogu pobune, a revolucionari su usmjerili svoju srdžbu protiv Crkve, koju su smatrali suradnicom bogatih zemljoposjednika, što je dovelo do neljudskoga postupanja sa svećenicima i drugim vjernicima. Katolici su znali da će se to stanje vjerojatno pogoršati, čak dovesti do iznimno nasilnoga progona. U tim uvjetima, da bi netko postao svećenik, morao je imati nepokolebljivu sigurnost da je čuo Kristov poziv da Mu služi. Ta je sigurnost prebivala u mladom Miguelu Prou i nikada ga nije napustila, unatoč teškoćama i kušnjama koje su ga čekale prije nego što je dosegnuo svećeništvo. Godine 1911., u dobi od dvadeset godina, ušao je u juvenat, istovrijednicu iskušeništva (novicijata) u Družbi Isusovoj.
Godine 1914. kuća formacije u kojoj je studirao napali su pobunjenici, koji su nasrnuli na svećenike nastavnike i zapalili knjižnicu u uvjerenju, koje se pokazalo točnim, da će bez tih knjiga studenti morati otići ili odustati. To se i dogodilo, a poglavari, ne mogavši osigurati sigurnost podmlatka i pravilno ih pripremiti, odlučili su ih poslati u drugu kuću formacije u Kaliforniji. Napuštanje domovine i svojih voljenih na neodređeno vrijeme bila je žrtva koju je Miguel prihvatio. Filozofiju i govorništvo studirao je u Španjolskoj (1915.–1919.). Zatim je od 1919. do 1922. predavao u Nikaragvi. Potom je nastavio studij u Enghienu u Belgiji gdje je i zaređen.
Tijekom studija počela su ga privlačiti društvena pitanja i ugroženi slojevi, čiju se sudbinu nadao poboljšati po povratku kući. Taj izbor apostolata dokazuje kako je Miguel, daleko od toga da je zamjerao onima koji su ga prisilili na progonstvo, imao najbolje nakane i želio im ponuditi drukčiju sliku Crkve od one sebičnih povlaštenih ljudi. Dokazao je da može oprostiti svojim neprijateljima i vratiti dobro za zlo, što je oboje obilježje svetosti.
Za svećenika je zaređen 31. kolovoza 1925. i izrazio je želju za povratkom u Meksiko. Znao je da je vrijeme loše, budući da je Calles, novi predsjednik, slobodni zidar i borbeni ateist, proglasio kako kani iskorijeniti kršćanstvo iz zemlje svim potrebnim sredstvima. U takvim slučajevima, Crkva, slijedeći evanđeoski savjet:
„Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi“ (Matej 10, 23)
ne obvezuje laike ili svećenike da se izlažu progonu i mučeništvu. Nije grijeh bježati od progona. Miguel Pro razumio je rizik za svoju slobodu, pa čak i život, ali ga je radosno prihvatio iz ljubavi prema Kristu, kako bi vjernicima osigurao stalnost bogoslužja i pristup sakramentima.
Imenovan u Ciudad de México mladi svećenik se od srpnja 1926. posvetio svome apostolatu. Bio je kapelan sveučilištarcima, stvorio je pokret za pomoć i vjersku pouku kućnih slugu i sluškinja (prezreni staleži), otvorio je sklonište za neudane majke, drugo za uličarke… Time je privukao neprijateljsku pozornost vlasti, koje su ga brzo vidjele kao čovjeka kojega treba uništiti. Međutim, nije promijenio svoje djelovanje, pokazujući posvemašnje pouzdanje u Božju Providnost.
Kao što se i očekivalo, Calles je u lipnju 1926. započeo progon zabranjujući katoličko bogoštovlje, zatvarajući crkve, protjerujući redovnike i redovnice iz samostana, šaljući svećenike u progonstvo i prijeteći smrću onima koji bi se vratili ili otišli u pokret otpora. Pro se sklonio kod roditelja, gdje je skrivao protjerane časne sestre. Uz pomoć svoje braće i učenika organizirao je učinkovito podzemno svećeničko djelovanje, putujući biciklom po Ciudad de Méxicu, slaveći Misu u tajnosti i nudeći pričest. Međutim, bio je itekako svjestan zvjerstava koje su policija i vladine snage počinile nad katoličkim svećenstvom koje je mučeno i ubijano s istančanim užasom. Siguran da ga čeka slična sudbina, nastavio je svoje zabranjeno svećeničko služenje s nevjerojatno dobrim humorom, unatoč opasnosti.
Nepravedno potvoren da je sudjelovao u pokušaju ubojstva vladina predloženika za predsjednika države, Miguel Pro uhićen je zajedno sa svojom braćom. Iako je njihova nedužnost bila očita, Calles je odlučio dati primjer pogubljenjem sve braće. Nemajući dokaza protiv Miguela i bojeći se diplomatskih prosvjeda u njegovu korist, Calles je smatrao nepotrebnim suditi mu te ga je osudio na smrt izvan ikakva pravnoga postupka. Jedini razlog za osudu mladića bio je to što je svećenik. Stoga je osuđen i pogubljen in odium fidei („iz mržnje prema vjeri“), kanonskom određenju mučeništva.
Tisak je bio pozvan svjedočiti pogubljenju u jednom od prvih modernih pokušaja porabe medijskih slika za manipuliranje javnim mnijenjem u protuvjerske svrhe.
Ujutro 23. studenoga 1927. Miguel i Humberto Pro uvedeni su u zatvorsko dvorište. Kad je ugledao strjeljački vod i Callesove uzvanike na tribini, Miguel je shvatio što se događa. Nitko ga nije bio obavijestio o smrtnoj presudi, niti je ona donesena, niti je održano suđenje protiv njega.
Okrenuvši se svomu tamničaru, uvjerio ga je u svoj oprost, a ljudima iz streljačkoga voda rekao je da oprašta svojim krvnicima, čime se pridržava Kristove zapovijedi.
Miguel je pješice došao na svoje pogubljenje, odbio je da mu se stavi povez preko očiju i zatražio je da mu se dopusti moliti prije smrti.
Nakon što je kleknuo i na trenutak se molio ne pokazujući ni najmanji znak straha, Miguel Pro ustao je i raširio ruke u obliku križa kako bi se savršeno uskladio s Isusovom mukom, sa svojim Spasiteljem. Čvrstim glasom, ni prkosnim ni očajnim, izgovorio je: Viva Cristo Rey! – „Živio Krist Kralj!“ I bio pokošen metcima.
Calles je dao snimati i fotografirati pogubljenje, tako da točno znamo kako se odvijalo, što nam omogućuje da svjedočimo mučeničkoj smrti.
Krvnik je dokrajčio Miguela pucnjem koji se zove „coup de grâce“ (udar milosrđa).
Objavljeno na naslovnicama novina i prikazano u kinima, pogubljenje otca Proa učinilo ga je junakom i simbolom u roku od nekoliko sati, postigavši upravo suprotno od onoga što je vlada namjeravala.
Fotografije Miguelova pogubljenja postale su predmetom čašćenja u Meksiku i proširile su se po svijetu. Dužnosnici su onda u neuspješnom pokušaju suzbijanja njihova kruženja izjavili da se samo posjedovanje fotografija smatra činom izdaje.
Više od 40.000 ljudi stupalo je u njegovoj pogrebnoj povorci. Dodatnih 20.000 čekalo je na groblju gdje je pokopan bez prisutnosti svećenika, a njegov otac izgovorio je riječi oproštaja.
Mihaela Proa blaženim je proglasio Ivan Pavao II. na Trgu svetoga Petra 25. rujna 1988. rekavši:
„Ni patnja ni teška bolest, ni iscrpljujuća svećenička djelatnost, često obavljana u teškim i opasnim okolnostima, nisu mogli ugušiti blistavu i zaraznu radost koju je unio u svoj život za Krista i koju mu ništa nije moglo oduzeti. Doista, najdublji korijen samožrtvovanja za ponizne bila je njegova strastvena ljubav prema Isusu Kristu i njegova žarka želja da Mu se suobliči, sve do smrti.“
Anne Bernet
