Mučenički put Ivana Krstitelja
Spomendan 29. kolovoza
Pred prošlu svetkovinu Rođenja Blaženog Ivana Krstitelja[1] bȋ objavljen prvi dio njegove čudesne pojave. Ovdje nastavljamo promatrati duhovno uzrastanje Krstiteljevo od propovijedanja židovskomu narodu do mučeništva u zatvoru zbog Božje istine.
Glasovit govornik. Dok Ivan propovijedaše o Božjoj pravdi i istini na obalama Jordana, narod bi slikovito govorio da mu iz očiju oganj sijeva, a iz usta plamen izvija. Minuše pusta stoljeća, barem četiri, a ne bijaše slična proročkoga baritona u svemu Izraelu. On bijaše i posljednji i vrhunski kažiprst Staroga Zavjeta. Direktan kažiprst koji upire u Mesiju – Krista – Pomazanika. Najčešće riječi koje se izmjenjivahu u njegovim dnevnim nastupima bijahu: sjekira, sječa, vijača; oganj, pravda, srdžba; Leglo gujinje! Obraćenje! Pročišćenje! Ispovijedanje grijeha…
U biblijskom čitanju spomendana Glavosjeka evanđelist Marko (6,17-29) prenosi nam da Ivan preteča tako govoraše da bi se i galilejsko-perejski četverovlasnik, „kralj“ Herod Antipa, zbunio, a rado bi ga slušao (6,20), samo što ga nikada ne bi poslušao. „Kralj“ je pod navodnicima, jer ga rimski car Tiberije usmeno prizna kraljem, ali mu ne dopusti nositi ni krune ni žezla. Kakva je to kraljeva glava bez krune i ruka bez žezla?!
Neki vjernici vele da je svećenikova propovijed dobra ako narod izlazi iz crkve zadovoljan propovjednikom, a nezadovoljan samim sobom. Mi kao govornici ne sličimo Ivanu u propovijedima, što jest – jest: naše su uglavnom kratke a počesto i plitke. Nemamo mi ni njegova rječnika, ni jezika, ni sadržaja, ni duha, ni kažiprsta, iako su još uvijek ljudi razvrstani u Herode i Herodijade, u farizeje i saduceje, u carinike i vojnike, u mnoštvo i pojedince, kao u njegovo doba.
– Velečasni, je li u tebi ikada tinjala želja: E da mi je biti kao Krstitelj na propovjedaonici, a kao Krist u ispovjedaonici?
Jedinstveni Krstitelj! Ivan privuče i Isusa na Jordan. Dođe li i Gospodin da čuje što Preteča propovijeda? Da, ali kudikamo više: da ga Krstitelj krsti. Nije Kristovo krštenje bilo samo na obraćenje puka, nego da se očituje “sva pravednost” Božja, trenutak u kojem se objavi Presveto Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. U početku i sam Ivan bijaše zbunjen i skanjivaše se krstiti Jaganjca Božjega. On koji se toliko osjećaše poniznim da ne bijaše dostojan odriješiti mu vezica na sandalama! Ali nakon kratka Kristova tumačenja Krstitelj prihvati tu uzvišenu zadaću i čast i posvjedoči: On je „Sin Božji“ (Iv 1,34). I Isus zatim krštavaše “u Judejskoj zemlji” (Iv 3,22), a Ivan ponizno, radosno i s ljubavlju govoraše: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30).
Pravedan uznik. Ivan bijaše sin pustinje. Život mu bijaše među šakalima i lisicama. Čovjek čista zraka, nezaustavljivih misli i dalekosežnih pogleda. Samo je postom, pokorom i molitvom svoje strasti posve stavio pod kontrolu. Pokušao je ukrotiti i tuđe, od farizeja i carinika do vlastodršca „lisca“ (Lk 13,32) Heroda i priležnice mu lisice Herodijade. Ali u neka doba odgovori mu žena edenske oholosti. Ona, povrijeđena moćnica, zaškripa na njega zubima svoje zavisti i mržnje. I Ivan – uhićen i svezan u tamnici (Mk 6,17). Je li u zloglasni Maheront ili u Herodov podrum u Tiberijadi novopodignutom gradu u čast cara Tiberija na Genezaretu, nije ni bitno. Prava tragedija: on, koji spava pod vedrim mjesečevim nebom, koji bi želio i očima i srcem dosegnuti koliko svojim dohvaća snovima, najednom se nađe obavijen gustom tmicom. Istina, bijaše neustrašiv propovjednik, spreman reći svakomu u lice što mu pripada, makar mu glava otišla na pladanj. On odluči i reče. I po cijenu da će mu se suziti ili oduzeti radno područje. On zna, ima smjelosti reći to što zna i spreman je trpjeti za ono što kaže. Vjeruje u Boga! Kakvo svjedočanstvo do – mučeništva!
Uzdrhtali vjernik. Pa ipak nema čovjeka na zemlji da barem nekada sebi ne postavi pitanje o smislu egzistencije. Je li patnja spasonosna ili je samo besmislena i smrtonosna? To se osobito događa u mrklini ćelovine gdje je upaljena samo iskrica svijesti. Zabráni čovjeku da misli, pa ćeš vidjeti kako će početi misliti! Ivan i prije razmišljaše, uzvikivaše, prozvan bijaše “vapijućim u pustinji” (Iv 1,23). Ali kada se nađe ne samo ruku nezaposlenih, nego i svezanih, misli mu bijahu drukčije: dublje i dulje, silnije i svježije, zanosnije i egzistencijalnije. Što mu bijaše s osobnom vjerom u Sina i Jaganjca Božjega, u Presveto Trojstvo? On u tamnici, a Isus uz Jordan, ili gdje se već nalazio, šeta i šuti! Nikakva interesa ne pokazuje. Ni riječi obrane. Da ga barem hoće pohoditi u zatvoru, makar i u snu. On je o Isusu grmio: „U ruci mu vijača: pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim“ (Mt 3,12). A evo on pušta pljevu da se kovitla kuda i kamo hoće, a žito u tamnici gnjije! Muškarce i žene nemoral truje, a prvoklasan svjedok u zatvoru trune! Ne znamo kakve mu se sve misli rojiše po mozgu. A jedna bijaše i ona koju on Isusu po izaslanstvu glasno predoči: je li on – On, ili „drugoga da čekamo“? (Mt 11,3). Kao da Ivanu ponesta Duha proroštva. Nemoćni Ilija! Kao što Ilija udari na jade od pobješnjele kraljice Jezabele koja se urotila protiv Prve Božje zapovijedi, tako i Ivan od „kraljice“ Herodijade koja je pogazila Šestu zapovijed. Nema Isusa pred sobom. Pa se najednom poče ljuljati. Komentiraju neki biblijski tumači: ma nije Ivan u sve to sumnjao. Nije Ivan imao krizu vjere, nego je on to rekao svojim učenicima radi njih, učenika, da idu pitati Isusa je li to On ili drugoga da čekaju. Ali, ljudi Božji, zašto ne bismo pretpostavili da je on sam, Ivan, imao potres vjere? I da nije dovoljna samo puka vjera. Hoće se i djela, i ufanje, i podnošenje:
Vjeruj, ljubi, nadaj se i – snosi;
Srcem čut ćeš zašto si i – tko si!
I prije Kranjčevića Isus reče: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (Mt 24,13). Svatko od nas ima krizu, tj. trenutak rasudbe i razludžbe. Svatko ima potres vjere! Tko to od ljudi nema burnih dana: vjerujem – ne vjerujem; poluvjerujem – sumnjam. Više ne vjerujem – nego vjerujem. Vjerujem – ali pomozi mojoj nevjeri! Je li Gospodin Isus svoje apostole prekoravao uglavnom zbog njihove malovjernosti i nevjere? Tko to od nas ne doživi stanje malovjernosti u nekoj životnoj situaciji? Zašto ne bi i vjera Ivana Krstitelja bila stavljena na provjeru?
Izdrži, Ivane! Božja je ruka nad tobom i u zatvoru! Ako Isus u Getsemanskom vrtu kaže: Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, križ, križni put, dvanaesta postaja, smrt… Ako to Isus kao čovjek moli, što bi to ti htio, Zaharijin i Elizabetin Jedinče, da budeš veći od Isusa a kažeš da mu nisi dostojan ni vezica svezati!? Izdrži do kraja!
Isus mu po istoj delegaciji odgovara da slijepi proglédaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda evanđelje (Mt 11,5). Ivane, ne smućuj se nad Isusom. Ti si izvršio svoju zadaću. Ne sablažnjavaj se što si u muci, u tamnici. Bit ćeš najveći između rođenih od žene kada Ti o Herodovu rođendanu polože glavu na pladanj! Na muci se oglédaju junaci. Po muci i tmici mnoge stvari postaju još jasnije!
I onda ga Isus poče hvaliti pred narodom: Nije on ni trstika, ni dvorjanin, on je još više od proroka. Nema od njega većega rođena od žene, ali i najmanji spašeni kršćanin veći je od njega. Veći je sljedbenik Kristov na Kalvariji od Preteče! S Isusom je došla apsolutna novost. Ivan nikada ne vidje Križa Isusova. Ni Ljubavi na križu. Ni raspukla Srca Isusova. Ne vidje Krvi Isusove. Ljubav se Kristova pokaza u oproštenju grijeha s Križa i u Uskrsnuću. Zna Isus da će ga svi izdati kada počne svirati na ljubavne tipke i registre. Ali Ljubav će konačno pobijediti. Jedino se njom može svladati mržnja. Jedno je, ipak, Krstitelj sigurno naučio u zatvoru: onaj tko od Isusa očekuje da počne pljevu paliti ognjem neugasivim na ovoj zemlji, brzo će se razočarati. A tko od Isusa očekuje pedagogiju ljubavi, i sam će je dostići. Isus na ovome svijetu želi otkupiti i spasiti, a ne suditi i upropastiti.
Nije Ivan mučenik nakon što bi vidio i doživio Isusa mučenika na Golgoti. On je mučenik iz prethodne epohe. Zato i njegovo mučeništvo i nije blagdan – kao u većine apostola, a još manje svetkovina – kao samo u prvaka Petra i Pavla, nego spomendan, doduše obvezan. Crkva želi istaknuti bitnu razliku između prije i poslije Isusove muke i smrti, premda je i Ivan u svojoj majci Elizabeti začet doduše u iskonskom grijehu, ali u njezinu susretu s Marijom sin joj bijaše očišćen pod srcem od praiskonskoga grijeha snagom začetoga Sina Božjega i sina čovječjega.
Ipak sveti mučenik! Herod Antipa bijaše čudna čovječja čorba. Ivana se boji i istodobno ga poštuje. Drago mu ga čuti, a muka slušati kada ga kori. Ivan mu mozgovno ugađa, ali ga u srce pogađa. Ima nešto strašno u tom nesretnom Herodu: čovjek nečiste savjesti, velike slabosti i tragične sudbine. Herodijada se ukaza kao utjelovljenje zloće, zavisti i požude. Zavede Heroda i povede kćerku Salomu krivopućem. Žena bez mrve srama i bez truni straha. Eto postiže što htjede; napusti vlastitoga muža Filipa, uze tuđega muža, dade Ivana zatvoriti pa ubiti. Krvnik odrubi Ivanovu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi (Mk 6,27-28). Jača je zapovijed Božja Ne ubij, nego Herodova zakletva pred polupijanim uzvanicima. Eto, ne će više Herodijada susretati Ivana ni slušati njegova glasa, ali ne će zaboraviti ni onih njegovih otvorenih očiju na tanjuru ni njegova prijekora u ušima. Susret će jednoga dana Onoga kojemu Ivan bijaše Preteča.
*Sveti Ivane Krstitelju i svjedoče, uzvrati nam za ono što te ovaj vjerni narod stoljećima istinski moli, pobožno štuje i iskreno voli, da budemo neumorni propovjednici Božje istine i morala, vjernici i u muci i u tamnici, spremni na životno svjedočanstvo – mučeništvo!
