Četvrtak, 2 prosinca

Sveti Efrem

Spomendan svetog Efrema, đakona i crkvenog naučitelja, slavi se 9. lipnja.



Život


Rođen je u Nisibi (Mezopotamija) u kršćanskoj obitelji oko 306. Odrastao je pod budnom skrbi biskupa Jakova (303-338.) s kojim je utemeljio teološku školu u Nisibi. Postavši đakonom Efrem i za vrijeme njegovih nasljednika postaje glavni animator. Kad je Nisiba morala pripasti Perzijancima 363. (smrću Julijana apostate) Efrem je morao napustiti grad i preseliti se u Edesu, gdje je, do svoje smrti (373.), nastavio svoj teološki rad pisca, polemičara, učitelja, egzegeta, propovjednika i religioznog pjesnika. U Edesi je bio na čelu čuvene teološke škole zvane Perzijska. Mnogi su mislili da je bio monah ili anahoret, ali je on jednostavno bio u punom smislu član kršćanske zajednice, to jest njezine elite, budući da je posvetio život Kristu u uzdržljivosti i djevičanstvu.


Djela


Teško je uspostaviti kronologiju njegovih djela. Napisao je brojne biblijske komentare koji su izgubljeni u sirijskom originalu, osim Komentara na Postanak i Izlazak. U armenskom prijevodu imamo komentar na Djela apostolska i na Pavlove poslanice. Kao egzegeta Efrem slijedi antiohijsku povijesno-gramatičku školu. Golemu vrijednost ima njegov komentar Tacijanova Diatessarona.

Uz egzegetska djela Efrem se ističe kao polemičar, propovjednik i naročito kao pjesnik. Njegova najanačajnija autentična djela su: Carmina nisibena (77 pjesama o nevoljama Nisibe za vrijeme rata)Hymni de fide (protiv arijevaca, gnostika, Julijana apostate),Hymni contra haereses (56 himana protiv hereza)Hymni de NativitateHymni De CrucifixioneHymni De ResurrectioneDe ParadisoHymni de virginitate (na Afraatovoj liniji veliča djevičanstvo; govori o sinovima saveza)De Ecclesia, De ieiunio.


Značenje


Efrem je nedvojbeno najpoznatiji od sirijski otaca i najveći pjesnik patrističkog razdoblja. Efremovo djelu, bitno pjesničko, odražava aramejsko i mezopotamijsko kršćanstvo, koje je prilično arhaično u odnosu na kršćanstvo njegovih suvremenika (npr. Kapadočani). Nisibijski naučitelj je privilegirani svjedok primitivne perzijske Crkve koja je živjela na marginama grčke kulture, čiji jezik Efrem nije niti poznavao. S druge strane je odbacivao racionalizam koji je bio prerogativa heretika, «radoznalih», protiv kojih se on neprekidno borio (Bardesane, Marcion, Mani, arijanci). Usprkos svojih žestokih polemika sa židovima, ipak s židovskim, judeo-kršćanskim i prenicijesko-azijskim tradicijama ima najviše zajedničkoga. Njegovo tumačenje starozavjetnih tekstova je često bliska s targumskim i midraškim tumačenjima, dok za Novi zavjet koristi svjedočanstva (testimonia) i tipološki paralelizam poput onog Melitona iz Sarda.

U svom pjesničko-kontemplativnom pristupu Božjem otajstvu, premda daje naslutiti poznavanje iz druge ruke nekih stoičkih tema i koristi ponekad pojmove koji će kasnije postati tehničkima (osoba, hipostaza, narav), Efrem se izolira u jednom radikalnom agnosticizmu koji se odražava u šutnji i poniznosti (unutarnji sklad) i koji ga čuva od modalističkih, triteističkih i subordinacionističkih devijacija. Čvor njegova vjerskog traženja, zainteresiran sačuvati cjelovitost ljudske slobode i to ne pojednostavljene, jer odbacuje od samog početka svetopisamski fundamentalizam spekulativaca, je u semantičkom otvaranju, u polisemiji simbola, božanskih imena koja ne uzima samo iz Pisma (Kralj, Pastir, Zaručnik), iz stare Mezopotamije (Tvorac, Fizičar, Sredstvo/Životni lijek), nego i iz prirode. Doista, savršeni Božanski red i red stvaranja, koja pronalazi svoje ukorjenjenje u «dijalektici» utjelovljenja Sina Božjega, otvara vrata analoškom iskustvu Boga.

Efrem nije zalazio u dogmatsku spekulaciju. U trojstvenoj nauci govori o Trojstvu rabeći različite slike (sunce, zraka, toplina); govori o odnosu Oca i Sina kao o stablu i plodu. Govori o Duhu Svetome koji se procjenjuje po sakramentima (krštenje, ređenje, euharistija). U kristološkoj o dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi. Ekonomija spasenja je kao cesta koja ide od «stabla do križa, od drveta do drveta, iz Edena do Siona, od Siona do svete Crkve i od Crkve do Kraljevstva». Govori o ljudskoj slobodnoj volji i o njezinoj suradnji s milošću, poznaje sakrament Potvrde, Petrov primat, zagovor svetih, štovanje slika, stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a najljepše stranice su posvećene ulozi Djevice Marije u Kristovu utjelovljenju. Efremove su pjesme jedan istinski splet slika, čisto beskrajno tkanje pojmova i biblijskih reminiscencija.

Poput svih otaca koji su pisali sirijskim jezikom, Efrem je ostao gotovo nepoznat na Zapadu sve do 18. st., kad se pojavilo u Rimu (1737.) prvo tiskano izdanje njegovih spisa na sirijskom jeziku. Ali tek što je Katolička Crkva uzdigla Efrema na čast učitelja Crkve, na latinskom Zapadu započela je intenzivna izdavačka djelatnost. Na Istoku je, međutim, bio vrlo poznat, te ga se mnogo izučavalo i prevodilo na druge jezike. Njegovi spisi su izvršili snažan utjecaj na slavenski svijet.