Nada

Kako je teška egzistencija koja ne vjeruje i ni čemu se ne nada. I kako je tužna. Na nju me podsjećaju reci Pisma kako mi je dano mjesto na vratima Podzemlja za ostatak mojih ljeta i rekoh više neću vidjeti nikoga od stanovnika ovoga svijeta, jer stan je moj razvrgnut i bačen daleko kao šator pastirski. Koliko nesnosne težine postojanja nosi u sebi egzistencija koja egzistira čekajući vrata Podzemlja da joj se otvore i vječno za njom zatvore. Tamo gdje ide i ulazi egzistencija bez nade, u Podzemlje nepostojanja nema ničega. I ja više nikada neću nikoga vidjeti i više nikad neću moći otvoriti svoje oči. I moj stan je već od samog početka, bez obzira na čvrstinu temelja, bačen daleko kao šator pastirski i unaprijed je već uništen, razoren i zaboravljen.

Kako se živi jedan život bez nade? I je li moguće živjeti tako da se bude apsolutno svjesno kako se ničemu ne nadam i kako postoji za mene Podzemlje i ništa drugo? Ako u agonijama bola i patnje proklinjem onoga koji me je stvorio jer je trpljenje neizdrživo, je li to dokaz egzistencije bez nade, one egzistencije koja može jednim, konačnim i vječnim dokazom dokazati postojanje toliko poraznog Ništa poslije svega i nakon svega? Toliki se trse i upinju dokazati postojanje onoga Ništa, ali što može moj um osim igrati se sjenkama postojanja, živeći i danas mit o pećini, samouvjeren kako su sjene na zidovima ono što stvarno i jedino postoji. Pa i Podzemlje, ako postoji, i ono me nadilazi svojom strahotom, jer ja nisam svjestan što bi stvarno značilo živjeti u nekom Podzemlju i nekom Ništa bez Boga.

Hrabar sam samo zato jer sam na sigurnoj udaljenosti od tog Ništa i tog Podzemlja, pa se hrabro trsim reći kako sam ja jedini pogledao u Bezdan i kad mi je Bezdan uzvratio pogled bio sam toliko snažan i jak da nisam odvratio pogleda od njega. U svijetu gdje smo već odavno svi prepušteni sami sebi jer nema više onoga koji može dušu ugrabiti Podzemlju iz pandža i milostivo me primiti i k sebi pridići, živjeti bez nade je otužna i umiruća egzistencija koja još ne razumije i ne uviđa da je odavno sahranjena i zakopana. U svijetu gdje se živi bez nade, ništa drugo se i ne može vidjeti osim grobova i spomenika koji hodaju, dišu, spavaju, vesele se, tuguju i raduju. Osim mrtvih egzistencija koje su postale i svele se na golo fizičko tijelo, bez vjere u besmrtnost u svijetu bez nade ne može se pronaći nikakav trag svjetla, a i tragovi života svedeni su na umorna lica i oči koji se besmrtnosti podsmjehuju nazivajući je tlapnjom, kao i onomad kad rekoše Pavlu da će ga o uskrsnuću tijela slušati drugi put.

Ali što može za sebe učiniti nevjerujuća i nenadajuća egzistencija, osim upornog sklanjanja same sebe od tog neumoljivog pitanja o nadi koje je progoni otkako je ona postala svjesna same sebe i za sebe utvrdila da je ona ljudsko biće, čovjek i osoba. O nadi se može pitati tek ona egzistencija koja je svjesna da je nadanje njezino možebitno temeljno iskustvo i okosnica cijelog njezina postojanja. Tužne su egzistencije koje se ne nadaju da će postojati i nakon što iscrpe sve fizičke mogućnosti i pokušaje nadživljavanja samih sebe i svoje smrti. One relativno brzo tonu u zahtjeve da se umire brzo, bezbolno, sterilno, usamljeno i bez igdje ikoga. Te egzistencije koje su sebe svele samo na pitanje fizičke patnje i ničega drugoga, jer osim Podzemlja za njih ionako ništa i nema, žure se koliko je brže moguće preduhitriti i predvidjeti svaku bol i svaku patnju i oduzeti im bilo kakav smisao i svrhu.

Svijet bez nade je proizvodnja svijeta bez patnje i boli, čisti utilitaristički svijet uklanjanja svake misli i mišljenja o potrebi i važnosti da se patnju prihvati i s njom se pomiri. I redak Pisma podsjeća egzistenciju bez nade da i kad bi uspjela, a ona se samo za to bori i ništa drugo i ništa više, odživjeti samu sebe bez trenutka patnje ako se ne nada što joj koristi život bez patnje ako je Podzemlje oduvijek bila njezina svrha i konačni kraj.

Ne pišem hvalospjev patnji. I ne volim je. U nekim trenutcima za nju ne postoji nikakvo objašnjenje i pred njom se svatko može u nekom trenutku slomiti i odustati od nade. Imam razumijevanja za egzistenciju koja zbog nesnosne patnje prestaje vjerovati i odbacuje vjerovanje kako osim Podzemlja postoji i onaj koji će me iz šaka Podzemlja iščupati. Ali, čemu je usmjerena egzistencija koja nikada ne bi patila i neće patiti, ali je istovremeno egzistencija bez ikakvog nadanja u neku vječnost i besmrtnost, jedna tužna egzistencija koja stoji od samog početka na vratima Podzemlja, ne očekujući ništa i ne nadajući se ničemu? Kako izgleda dan zdravog i krepkog čovjeka u naponu snage bez ikakve nade? Uspijeva li mu čistom fizičkom snagom izbjeći to pitanje i postoji li nekada trenutak u kojem zastaje i pita se čemu sve ovo i zašto sam tu?

Ja ne želim živjeti egzistenciju kao da sam već na vratima Podzemlja i kao da više nikad neću vidjeti nikoga od stanovnika ovoga svijeta. Ne znam mogu li podnijeti stanje u kojem mi je postojanje razbacano poput pastirskog šatora kada ga vjetar i oluja potpuno razore i unište? Ne gradi li pastir ponovno svoj šator jer se nada da će ovaj put pobijediti oluju i opasnosti koje mu prijete? Ja ne mogu bez nade i ona je moja potajna i najveća slabost. Slabost, jer se lako hvatam kad mi dobro ide, i brzo je odbacujem kad mi stvari krenu nizbrdo. Ja sam nestabilan prema nadi i daleko sam od uzora i primjera nekoga tko se istinski nada. Mene ne treba u tome slijediti, samo želim kazati kako je nekako duboko utkana u mene, kao da sam s njom rođen ili ona sa mnom.

Nada i ja samo nerazdvojni, bolje je reći kako ja nju nerijetko i često napuštam i ostavljam pred vratima šatora, i tek kad osjetim hladnoću i tamu Podzemlja, hitro joj se vraćam tražeći je ondje gdje sam je ostavio, uplašen da je neću ondje pronaći. Ali, nada čeka i ostaje tamo gdje je napustim i zaboravim. Ne pomjera se s mjesta, kao vjerni sluga čeka svog gospodara. I katkad joj se vraćam kao gospodar, prezirući je i praveći se kako je ne znam, a ponekad se pred njom ponizim i učinim se slugom, jer osim nje više mi ništa nije preostalo čime bi se ojačao i ohrabrio.

Kaže Pismo kako nada ne postiđuje, ali ja se stidim sebe koliko sam je puta odbacio, zaboravio i zapustio. Ja nisam egzistencija od neke snažne i sigurne nade. Nije niti velika. Svijet koji nastanjujem ponekad ne ostavlja puno prostora za nadu i nadanje, više je tragičan, pesimističan, jedini svijet bolesno radostan što samog sebe i čovjeka sa sobom vodi i usmjerava prema Podzemlju i vječnom Ništa. Svijet koji u svom samouništenju i samoubojstvu vidi novo rađanje i novo stvaranje. Ja stojim na vratima Podzemlja svojim životom i svojim djelima i za mene je Podzemlje realna mogućnost kao i Ništavilo, ali isto tako za mene su i ruke koje će ugrabiti moju dušu Podzemlju iz pandža također realna mogućnost i stvarnost.

Nada mi služi da ostavim prostora za te ruke da me usprkos mojim nastojanjima, mome zlu kojim se hvalim i kojem se radujem izvuku iz zamki Podzemlja, gdje bi me snašle vječna muka i tjeskoba. Kako živi egzistencija bez nade, pitam se. Već sada u muci, tjeskobna i očajna, ali sretna i radosna što je izabrala Podzemlje umjesto Boga. Kako se u njoj pomiruju i smiruju očaj i nada, tjeskoba i vjera, radost i patnja, sreća i nesreća? Ili je u njoj sukob privida jer se ona već odlučila za Ništa? Zar je moguć ikakav mir za jedno takvo postojanje koje je već unaprijed za sebe i o sebi odlučilo da stoji na vratima Podzemlja i koje tvrdi da više nikada neće vidjeti nikoga od stanovnika ovoga svijeta? I ako je mir moguć, traje li on i u trenutku kada egzistencija umire da je Podzemlje zgrabi svojim pandžama i odnese u krilo vječnoga Ništa? Umire li mirno i smireno egzistencija koja se više ničemu ne nada?