Dugovi
Nije li te strah? Toliko ljudskih ne-oproštenja, iako si molio da ti bude oprošteno. Uskraćene isprike za nešto gdje si bio uvjeren: odgovoran sam ja. Pomišljaš kako si na putu za propast jer bez njihovog oproštenja Bog za tebe postaje tiranin.
Dugo tako hodaš životom. U strahu. U grču. U stalnoj napetosti. Hoće li mi čovjek oprostiti? I koliko dugo trebam čekati? A tvoj osjećaj krivnje raste i grižnja savjesti postaje nepodnošljiva. Ne usudiš se izići pred Božje lice. Nemaš snage. Bog te neće niti pogledati. Odvratit će od tebe svoj pogled. Bog će te prezreti i prokleti.
I onda se sjetiš. Sjetiš se Davida. I njegovog pada. Sjetiš se Petra. I njegovog pada. Sjetiš se i Jude i bude ti ga žao što nije vjerovao u Božje oproštenje. Razmišljaš i vidiš kroz Pisma čovjeka koji pada, čovjeka kojemu ljudi ne opraštaju. Čovjeka kojega ljudi progone krivnjom i tako s njim manipuliraju. I tako izmanipuliran čovjek zdvaja i ulazi u mračno razdoblje očaja. Ne shvaća kako ljudi oko njega grabe Božje atribute, Božju moć, Božju milost i sebi je prisvajaju kao da nikad nije bila božanska, nego ljudska.
Ali, Bog pronalazi način. Odjednom dopire do tebe riječ Pisma: svatko će Bogu za sebe dati račun. I ti ćeš. Dat ćeš račun za ono kad nisi oprostio, a trebao si. Dat ćeš račun za ono kad se nisi dovoljno kajao. Dat ćeš račun kad si i sam manipulirao tuđim krivnjama i grižnjama savjesti. Račun nećeš dati drugom čovjeku. Račun ćeš dati Bogu.
Na kraju Bog jedini pravedno sabire sve moje dugove, kao i dugove onih prema meni. Jer Bog ne gleda kao čovjek u čovjeka. On u čovjeka gleda kao Bog. I dok uspijevam drugom skriti svoje skrivene namjere, dvoličnosti i buduće laži, pred Bogom sve to stoji u jednom dahu kao ogromni mozaik života koji se ne može nikako i ničim niti sakriti, niti prekriti.
Više te nije strah. Svjestan si udaljenosti od Boga kao što si svjestan i njegove povremene blizine onda kad si dovoljno hrabar reći mu u lice: moj račun nije više prema čovjeku, moj račun je s tobom.
Nije ugodno upustiti se u takav odnos s Bogom. Nadati se drugačijem izmirenju računa, a negdje u sebi vjeruješ kako je račun previše i predugo bio loš i zao. Opet, nizašto ne bi dao osjećaj lakoće kad znaš da i ono što ljudi ne žele izmiriti s tobom Bog će to učiniti za njih. Dobro za dobro, zlo za zlo.
Drugi čovjek nije Bog. Nije božanstvo. On nosi Boga u sebi, ali ga to ne čini Bogom. I možda si predugo njih gledao kao božanstva, a Boga kao slabijeg od njih. Tek je jedan među ljudima uspio ljubiti čovjeka Božjom ljubavlju. Nitko drugi to više nije uspio. I neće uspjeti. I ne može ponoviti.
I taj te ponekad mudro poučava dok s njim razgovaraš. Tek ti kaže idi i nemoj to više raditi. Oprošteno ti je. Idi. I ako putem sretneš drugog čovjeka koji ti kaže nije ti oprošteno, okreni se i upitaj ga: Jesi li ti Krist? Jesi li ti Bog?
