Kršćanstvo prijepora


Juda je izišao. Njih jedanaestorica ostali su s tobom. Kažeš im: Ljubite jedan drugog. Petar bi trebao ljubiti ohole Zebedeje sinove koji su htjeli prva mjesta u kraljevstvu. Ne jednog. Obojicu. Ostali bi trebali ljubiti Petra koji te zatajio. Tu je negdje i Matej carinik. Treba ljubiti i onoga koji je godinama surađivao s mrskom rimskom vlašću. I vjerojatno je dobro i zaradio. Možda i zadržao dio svog bogatstva. Nema nikoga s tobom. Ti i njih jedanaest. Tvoj zahtjev je sve samo ne univerzalan i opći. Ne izgleda tako. Kao da kažeš Filipu: Ljubi onoga sumnjivca i skeptika Tomu koji ne vjeruje ni nakon uskrsnuća. I svakom od njih jedanaest govoriš manje više slično. Natanaele, ljubi Ivana; Bartolomeju, ljubi Jakova.

Što meni kažeš? Ja sam se naučio ljubiti univerzalnom ljubavlju. Volim čovječanstvo. I sve ljude svijeta. Ipak, ti odbijaš povjerovati u postojanje te i takve ljubavi. Nemaš povjerenja. Pitaš me: Kako je moguće da ljubim čovječanstvo, ali ne i bolesnog oca kojega treba presvući i okupati? Zar zaista ljubiš cijeli svijet i sve ljude na svijetu, ali ne i majku koju trebaš staviti u invalidska kolica i odvesti na pregled? Ne znam kako sam počeo ljubiti sve oko sebe i sve i svakoga univerzalistički i maksimalistički. Preplavljen emocijama, ja ljubim i volim svakog čovjeka na ovoj zemlji, ali s gađenjem okrećem glavu od čovjeka koji u prljavoj odjeći, neokupan i neobrijan moli od mene malo hrane.

Kako si ti ljubio? Od tebe je bilo daleko ono moje shvaćane ljubavi kako su u pitanju poljupci i seksualna zadovoljstva. I samo je to ljubav. Ništa drugo. Ono što si ti smatrao ljubavlju meni je danas strano i neprihvatljivo. Kako si samo bio strpljiv sa svakim. Ja nisam ni sa sobom, a kamoli s drugima. Kako si bio pošten, iskren i fer u odnosu prema čovjeku. Nisi se stidio uprijeti prstom u njegov grijeh, ali još manje si odugovlačio s oproštenjem kad se taj isti čovjek kajao. Kako si samo znao biti tvrd i tvrdoglav u svojoj ljubavi prema Ocu. Bez ikakvog straha tjeraš trgovce iz Hrama jer su kuću tvojega Oca pretvorili u spilju razbojničku. Ti si imao posve drugačije shvaćanje ljubavi.

Ako sam dobro čitao Pisma, kad govoriš: Ljubite jedni druge, uvijek su tu samo učenici. Nema drugih ljudi. Nije moguće da su oni to mogli shvatiti da ljube sve ostale, ali da ne ljube jedan drugog. Meni je lako ljubiti sve ostale, ali ne one koji su sa mnom svaki dan. Oduševljavam samog sebe ljubavlju prema nepoznatim zemljama, gradovima i njihovim stanovnicima kojima nikad neću morati konkretno pomoći. Udivljen sam i zadivljen snagom i intenzitetom svog globalnog altruizma koji od mene nikada neće tražiti konkretno djelo ljubavi. Kad bi ti samo znao koliko ih sve volim i što bih sve za njih bio spreman učiniti.

Kao u nekakvom zanosu, bunilu i ekstazi govorim: Ja ću za čovječanstvo i svijet, ako treba, i život dati. I onda se ti sa svojim surovim i brutalnim realizmom obrušiš na mene. I kao Petra i mene pitaš: Zaista, život ćeš svoj dati za čovječanstvo i svijet? Zar se ne stidiš te svoje megalomanske ljubavi i svoje divovske darežljivosti od kojih su ti i stomak i novčanik uvijek puni i nikada barem poluprazni? Ti ćeš dati svoj život za čovječanstvo i svijet toliko ih ljubiš? Stidi se! Tvoj brat ili sestra pored tebe te moli da mu kupiš pelene za dijete ili za odrasle, hrane za obitelj, ne traži od tebe novac nego te povlači za ruku da ideš s njim i kupiš mu potrebno. Eto ti i svijet i čovječanstvo, zašto ih ne ljubiš? Stidi se! Ti ćeš dati svoj život za svijet i čovječanstvo, toliko ih ljubiš? Eto ti čovjek, moli te da ga primiš na razgovor jer ne zna što treba učiniti i od tebe očekuje savjet. A ti nemaš vremena, strpljenja niti volje.

Ali ja sam odavno sviknut da ne ljubim nikoga konkretnog. Možda samog sebe. Odavno sam sebe uvjerio i opravdao pred tobom. Ljubi svijet i čovječanstvo i čini što želiš. Međutim ti nisi ni najmanje impresioniran mojim govorima i nastupima ljubavi za nepoznate i one za koje molim da nikada ne pokucaju na moja vrata i od mene zatraže konkretnu pomoć. Jer ti drugačije gledaš i znaš što je u srcu. Gadi ti se moja prevelika ljubav kojom sam sebe ogradio od svih stvarno i konkretno potrebitih. I glavu od mene okrećeš.

Ne dopire do mene riječ Pisma da onaj koji napoji žednoga samo jednom čašom hladne vode bit će najveći u kraljevstvu nebeskom. Ja više volim formalne ljubavi. One koje se sastoje od komisija, besmislenih i dugačkih sastanaka, odbora i pododbora, formalnih propisa i dopisa, pisanih odluka. Ja obožavam formalnu ljubav. Onu gdje svi mi dobro uhranjeni i dobro napojeni raspravljamo kako treba izgledati pismeno objašnjenje zašto žednom i gladnom pred našim ulazom trebamo dati komad kruha i čašu vode. Volim taj ljubavni formalizam i birokratizam. Uvijek mislim da sam ljubeći na taj način učinio najviše što sam mogao i mogu.

Imam i ja svoj hvalospjev ljubavi i on otprilike počinje ovim riječima: Ljubav je formalna, ljubav je apstraktna, ljubav je birokratski komplicirana, ljubav je univerzalna, sveopća i maglovita, ljubav ne traži da ljubim živog i konkretnog čovjeka pored mene, ljubav se hvali svojom strašću prema čovječanstvu i nepoznatim zemljama u kojima nikad neću boraviti, ljubav ne traži odricanje, ne traži strpljivost, poštenje, iskrenost, žrtvu, borbu za istinu, koliko god istina bila neugodna, ljubav prestaje čim se pojavi konkretan čovjek koji od mene traži da mu kupim lijekove dok drži recept u rukama i moli me da pođem s njim u apoteku.

Mogao bih još nabrajati. Hvalospjev o ljubavi. Postao sam prilično vješt. Sposoban za sve moguće isprike. Opravdam sebe time što smatram kako su i drugi postali slični meni. Ili ja njima. Možda ne svi. Većina. Sklanjam se od zahtjeva konkretne ljubavi. Toliko sam se usavršio da čim je osjetim u blizini primjenjujem poznate metode izbjegavanja. Zauzet sam. Nemam vremena. Ne otvaram vrata srca. Sakrijem se dok prođe pored mene. Kad opasnost konkretne ljubavi prođe i ja se osjetim sigurnim, među prvima izlazim na svjetlo dana i pozivam na ljubav prema čovječanstvu, svijetu, svim onim jadnim ljudima za koje sam siguran da mi neće moći doći tako blizu da prema meni ispruže praznu ruku. Ja sam nerijetko u prvim redovima, zauzimam prva mjesta i među prvim govornicima kada je riječ o formalnoj i birokratskoj ljubavi prema nejasnom i nepostojećem. Pišem članke i knjige o toj ljubavi.

Ali ti si bezobrazno uporan i nepodnošljivo ustrajan. Ako ovom koji ti dolazi i traži čašu vode ne pružiš čašu vode ti si kao mjed što ječi i cimbal što zveči, ako nemaš u sebi konkretne ljubavi da drugog nosiš do kupaonice i opereš ga, ako nemaš u sebi konkretne ljubavi da sjedneš nekoliko sati i saslušaš ga, ako nemaš u sebi konkretne ljubavi da i nakon godina uvrijeđenosti i povrijeđenosti nisi spreman oprostiti onomu koji te moli za oproštenje, ništa si.

Ti govoriš o konkretnom i stvarnom, ja ljubim strasno, ali birokratski, formalno i neodređeno. Hoće li se moje shvaćanje ljubavi i tvoja konkretna ljubav ikada susresti i izmiriti? Kažeš: Nema izmirenja između tebe i mene dok ne naučiš ljubiti čovjeka pored sebe. Onoga s kojim dijeliš stol, hranu, sobu, kuću, postelju, bolnički krevet, novčanik, svakodnevni život i svakodnevne tegobe i muke postojanja. Ali, ja se tako odupirem tvom zahtjevu. Ja sam toliko udubljen u formalnu ljubav, zašto me ne pustiš na miru i dopustiš mi da te ljubim izdaleka, da mi ne šalješ ponekad potrebitog koji nije varalica niti lopov niti kriminalac. Ja volim takve. Prevarante koji me pokušavaju prevariti. Perfidne stručnjake za kršćansku ljubav koji me uvjeravaju da moram biti darežljiv i dobar jer sam kršćanin. Zamisli moje olakšanje kad otkrijem da su u pitanju lažljivci i oni koji varaju naivne ljude. Moja se apstraktna i formalna ljubav učvrsti u svojoj nejasnoći i neodređenosti.

Ali ne. I ti znaš za takve. Ne. Onaj kojega mi pošalješ je stvarno onaj koji je u potrebi za čašom vode i kruhom. Dapače, on me moli da sjedne za mnom za stol i da jede sa mnom. Ne mogu takve prihvatiti. I otpremim ih još dok je hrana topla na stolu. Ipak kažeš u Pismu: Ako ti dođe čovjek koji moli da s tobom podijeli tvoj obrok, a ti ga otpremiš riječima: ‘Idi u miru s Gospodinom’, ne ljubiš me. Lažac si i prevarant. Ipak ja se mogu opravdati. Nisam znao, Gospodine, mislio sam da je od onih koji varaju naivne ljude, prema kojima treba biti izvana bezazlen kao golub, a iznutra lukav kao zmija.

Ne daš mi mira. Cijelo vrijeme i kroz cijeli moj život mi ponavljaš: Ako konkretno ne ljubiš, nemaš života u sebi. Ti si uporan u proganjaju moje savjesti, ja sam uporan u izbjegavanju njezinog glasa i potrebitih koje mi uporno šalješ. Između mene i tebe zasad provalija je velika u razumijevanju ljubavi. Ja pišem znanstvene hvalospjeve tvojoj ljubavi, a ti okrećeš glavu od mog znanstvenog žrtvenog prinosa kao da ti se gadi. Kažeš mi u Pismu: Milije mi je kad konkretno ljubiš, nego svi tvoji formalni, apstraktni i znanstveni čini ljubavi, koji te ne obvezuje ni na što niti prema kome drugom, osim prema sebi samome. I tu se mimoilazimo. Ne slažemo. I ne razumijemo.

Upozoravaš me da si rekao jedanaestorici da ljube jedan drugog, ako ne budu tako činili nitko im neće vjerovati da su tvoji učenici. I ponavljaš mi isto: Ako ne budeš ljubio konkretnog kojega ti povremeno šaljem, nitko neće vjerovati da si moj učenik. I ja ću te se odreći na kraju kada dođem, jer nećeš ući u moje kraljevstvo govoreći mi samo ‘Gospodine, Gospodine’. Nećeš ući u kraljevstvo svojom apstraktnom i formalnom ljubavlju prema svijetu i čovječanstvu i ljudima kojima nikad nećeš morati pružiti čašu vode, komad kruha, lijek, pelene za dijete, hranu, savjet, podršku i razumijevanje.