Očevo lice

Trebao sam biti kao dijete. Tek te pogledati i reći: evo me. Je li između nas dvojice naraslo  nepovjerenje? Ne. Moje nepovjerenje je raslo. Zajedno s njim rasla je tvoja bol ili tvoja tuga. Ili ono što si osjećao dok si me dozivao: gdje si?

Možda je u tebi tek rastao strah kako mi nećeš uspjeti reći koliko me ljubiš. Tako si se silno trudio pronaći me. Ne postoji kutak u meni kojega nisi pretražio. Ti si me tražio, ja sam se skrivao. Ti si tako uporan Bog! Tako ustrajan! Nijednom nisi uzdahnuo od razočarenja kad me nisi pronašao. Nijednom nisi zastao odmoriti se. Što je bilo teže pronaći me to je tvoja ljubav rasla i obasjavala sve mrtvo u meni.

Kad si me pronašao uzviknuo si od radosti: ah, tu si! Tvoj usklik podsjetio me na Marijin Veliča. I ona je kliktala od radosti. Tvoj usklik me podsjetio i na Ivana u Elizabetinoj utrobi kad je susreo Spasitelja. Kad si me pronašao od radosti si zaigrao. Zaplesao poput Davida koji se pred tobom veselio.

Protrnuo sam od straha. Kako ću ti pogledati u lice? Namjerno sam se skrivao. Sve sam to isplanirao. Kako se od tebe skrivati kako me ne bi pronašao. Kako ti otežati. Kako stvoriti nove labirinte u kojima ćeš se nadao sam se izgubiti i prestati me tražiti. Stvoriti sve više slijepih ulica u kojima ćeš se izgubiti.

Nisam se usudio okrenuti licem prema tebi. Pod svaku cijenu si htio vidjeti moje lice. Ti znaš što je lice. Ono sve kazuje. Ne može skriti. Ne pred tobom. Ustrajao sam u toj misli kako mi lice mora biti skriveno. Ne smijem te gledati. Ne smiješ me vidjeti. Strah. Šutke si stajao pored mene. Šutio si sa mnom.

Bilo mi je neobično što šutiš. Osim onog usklika radosti ah, tu si ništa nisi govorio. Beskrajno strpljiv. I beskrajno ustrajan. Samo tako tu si stajao pored mene i šutio. Iako sam znao kako nećeš otići od mene nisi navaljivao. Ništa mi nisi rekao. Sve je ostalo na tvom uskliku radosti što si me pronašao: ah, tu si.

Sjeo si pored mene i stavio ruku na moje rame. Blago si mi rekao: sjeti se. Čega? Koga? Zašto bih se uopće želio sjećati? Možda se ne želim sjetiti? Povukao sam se dublje u sebe. Licem još više okrenut od tebe. Nisi mario za tu moju gestu. Bila je uvredljiva prema tebi. Bila je ponižavajuća za tebe. Ponovno si mi rekao: sjeti se.

Ali, meni nikako nije ulazilo u glavu čega se ja to trebam sjetiti ili koga? I što uopće znači to tvoje sjeti se? I onda si nastavio govoriti tek po jednu ili dvije riječi: izgubljeni sin, izgubljena drahma, zalutala ovca, razbojnik na križu.

Pred mojim očima prolazili su likovi ljudi i oblici stvari. Vidio sam oca koji pronalazi sina, ženu kako viče od radosti kad pronađe drahmu, pastira koji je puhao u rog od dragosti ugledavši izgubljenu ovcu, unutarnji mir razbojnika na križu kad je čuo riječi još danas ćeš biti sa mnom raju. Sve sam ih vidio. Jasno. Mogao bih opisati detaljno kako su bili obučeni i kako su svi oni izgledali, što su osjećali, svatko od njih ponaosob. Silno sam se začudio.

Zašto nisam bio poput djeteta? Pun povjerenja u tebe pasti ničice pred tobom i sve ti reći, otkriti i priznati. Zašto sam ti otežavao pronaći me? Zašto sam ti postavljao zamke i smicalice, zašto sam te pokušao usmjeriti na krive tragove? Zašto ti djetinje nisam rekao čim sam te čuo: ovdje sam. Ne traži me dalje. Ne idi tragovima koje sam ostavio za sobom jer te pokušavam preko njih udaljiti od sebe. Ne idi Bože putevima i tragovima koje sam ostavio za sobom. Ja sam tu. Ovdje sam.

Zašto sam ti pokušao otežati sve? Zašto sam se tako svojski trudio onemogućiti te da me ljubiš? Zašto sam bježao? Tvoja ruka je i dalje bila na mom ramenu. Nježna i lagana, gotovo prozračna bez ikakve težine koja osuđuje ili prigovara. Rekao si mi: strah. Kakav strah? Ne bojim se nikoga!

No, znali smo obojica kako to nije istina. Strah. Strah od tvog očinskog lica. Namrgođenog. Ljutitog. Lica iz kojega sijevaju munje i gromovi osude i prigovora. I dalje s rukom na mom ramenu rekao si mi kako je vrijeme da se pogledamo. Licem u lice. Dugo sam skupljao hrabrosti. Imao sam osjećaj kako su prošla vremena i vremena. Vjekovi. Eoni. Okrenuo sam lice svoje prema tebi. Tad si mi rekao da otvorim oči. Otvorio sam ih.

Ugledao sam najljepše lice koje se ne da opisati riječima. Ne postoji lice s kojim se može usporediti tvoje lice. Lice Oca.

Otvorivši oči i vidjevši tvoje lice odjednom sam postao opet dijete. Dijete nebeskog Oca: evo me, tu sam, ovdje sam.

Ah, tu si, uskliknuo si od radosti i zagrlio me.