Neimenovanje iz opreza, dodatni dokaz za dataciju sinoptika
U nekim zgodama opisanim u sinoptičkim evanđeljima evanđelisti izbjegavaju navesti imena nositeljâ radnje s jasnom svrhom: kako bi izbjegli da budu dovedeni u opasnost pred vlastima. Ivan će ih, međutim, imenovati. To ukazuje na to da su sinoptici napisani dok su protagonisti još bili živi.
Navika nas navodi da to previdimo, ali evanđelja su puna pojedinosti od izvanredne važnosti, čak i povijesnoga i apologetičkoga gledišta. Pojedinosti koje otkrivaju svjedočanstva očevidaca što su u osnovi tih spisa i njihov nastanak blizu događajima.
Osobito zanimljivu konkretizaciju toga nalazimo u takozvanoj zaštitničkoj bezimenosti (engleski protective anonimity, talijanski anonimato cautelare), izrazu koji je skovao Richard Bauckham (vidi ovdje), u svjetlu studije Lokalkolorit und Zeitgeschichte in den Evangelien [Mjesni kolorit i suvremena povijest u evanđeljima] protestantskoga teologa Gerda Theißena (r. 1943.), objavljene u Fribourgu 1989. O čemu je riječ? U sinoptika postoje neki likovi čija su imena izostavljena. Međutim, imena su im navedena u Četvrtom evanđelju.
U izvješću o Isusovu uhićenju prema Evanđelju po Marku nalazimo kako „ jedan od nazočnih trgnu mač, udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho“ (Marko 14, 47); čak i usporedni odlomci u Mateja (26, 51) i Luke (22, 50) šute o identitetu kako napadača tako i napadnutoga. Naprotiv, Ivan nudi osobnu iskaznicu obojice:
„A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho“ (Ivan 18, 10).
Još uvijek u sklopu uhićenja, pojavljuje se još jedan bezimeni lik: „mladić… ogrnut samo plahtom“, koji je uhvaćen i, kako bi pobjegao stražarima, ostavlja im odjeću u rukama te „gol pobježe“ (Marko 14, 51–52). Ta je zgoda Markova posebnost, potpuno izostaje u druga dva sinoptika kao i u Četvrtom evanđelju.
Još jedan prilično neobičan mȗk odnosi se na identitet žene u Betaniji koja je izlila mirisno ulje na Isusovu glavu (usp. Matej 26, 6–13; Marko 14, 3–9; prema Ivanu, na njegove noge). Jedinstvenost leži u činjenici da prva dva evanđelista ističu:
„gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen (Matej 26, 13; Marko 14, 9).
Ne postoji nijedan drugi evanđeoski događaj koji kaže da se uvijek mora propovijedati na spomen osobe koja ga je učinila. Pa ipak, ta osoba ostaje neimenovana. Valja „čekati“ Četvrto evanđelje (Ivan 12, 1–8) da bi se otkrilo kako je to Marija iz Betanije, sestra Mȃrtina i Lazarova.
Vratimo se na prve dvije zgode. Theißen je istaknuo da se obje događaju u sklopu sukoba sa stražarima i da se evanđelisti dobro čuvaju kako ne bi rekli ni da su dvije bezimene osobe pripadale skupini Dvanaestorice. Neimenovani koji je otkinuo uho slugi velikoga svećenika sigurno ga nije slučajno ranio; naprotiv, zadani udarac imao je izravnu namjeru ozlijediti ga, pa čak i ubiti. Počinitelj je stoga mogao biti uhićen i osuđen na smrt. Mladić koji je pobjegao gol, pak, svakako je bio kriv za ono što bismo danas mogli nazvati opiranjem uhićenju.
„Obje te osobe bile su stoga u opasnosti. Dok je sluga velikoga svećenika bio živ […] bilo bi neprimjereno spominjati imena; ne bi bilo prikladno čak navesti ni da su članovi prve kršćanske zajednice. Njihova bezimenost bila je u službi njihove zaštite, a prikrivanje njihove tvarne suradnje s Isusom strategija je opreza. I pripovjedač i slušatelji znali su puno o toj dvojici“ (Gerd Theißen, navod prema Richard Bauckham, Jesus and the Eyewitnesses, str. 185–186).
Nije bilo stvarne potrebe, niti je uopće bilo prikladno, otkriti ta imena: „vjerni“ slušatelji znali su o komu je riječ, očito zato što su dvojica protagonista još uvijek bila nazočna među njima; međutim, na neprijateljskoj strani bilo bi iznimno rizično otkriti njihove identitete, upravo zato što su to bila dva kaznena djela koja su se mogla prijaviti i kazneno goniti diljem Rimskoga Carstva. Isto se tako valjalo čuvati židovske sredine, osobito u razdoblju u kojem su članovi Anine obitelji držali veliko svećeništvo, to jest do oko 63. godine. Vjerojatno je to razlog zašto Marko, pripovijedajući o Muci, izbjegava navesti čak i ime velikoga svećenika.
Što reći o Mariji iz Betanije? Gesta ove žene znači mnogo više od čina vrsna i velikodušna gostoprimstva.
„U vrijeme kada se ta predaja oblikovala u prvotnoj Jeruzalemskoj Crkvi, ta je žena mogla biti u opasnosti da je se prepozna kao sudionicu u Isusovu politički rušilačkoj težnji za kraljevskim mesijanstvom. Ona je bila u opasnosti možda čak i više nego čovjek koji je napao slugu velikoga svećenika, jer ona je pomazala Isusa za Mesiju“ (Gerd Theißen, navod prema Richard Bauckham, Jesus and the Eyewitnesses, str. 190).
Više pisaca ističe kako je ovo pomazanje imalo mesijansko značenje, iako, u Isusovim nakanama, ne prema zemaljskim očekivanjima Izraela, nego u logici Dobrog Pastira koji daje svoj život za ovce. Ali Židovi su malo marili za te nakane. Problem je bilo traženje priznanja njegova mesijanskoga identiteta.
Žena je napravila vrlo izazovnu gestu, priznajući pred svima Isusa kao Kralja-Pomazanika. Dapače, pred vratima Jeruzalema.[1] Važno je primijetiti da prizor pomazanja u Evanđelju po Marku slijedi odmah nakon židovskoga nauma da uhite i ubiju Isusa (14, 1–2) i prethodi Judinoj izdaji (14, 10–11). Umetanje nije slučajno. Zapravo, prema Bauckhamu,
„svakako možemo razumjeti da Juda izvješćuje velikoga svećenika o događaju pomazanja, a za njega to mora predstavljati znakovit dokaz kako su Isus i njegovi učenici planirali skori mesijanski pokret. Možda bismo mogli čak pretpostaviti kako je upravo taj događaj – s Isusovom nezanemarivom potvrdom kako će ispuniti svoju mesijansku ulogu samo pod svojim uvjetima poziva da umre – naveo Judu na izdaju“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 192–193).
To je bilo dovoljno da se u godinama neposredno nakon događaja život Marije Betanijke dovede u opasnost.
Još upečatljiviji mȗk odnosi se na Lazarovo uskrsnuće. Nijedno od sinoptičkih evanđelja ne izvješćuje o toj temeljnoj i odlučujućoj činjenici. Zbog čega? Još jednom: kako bi se zaštitila dotična osoba. Samo što bi u ovom slučaju bilo nemoguće zaštititi osobu prepričavanjem događaja. Lazarovo uskrsnuće, doista, dogodilo se pred vratima Jeruzalema a, Ivan izvješćuje:
„mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova“ (Ivan 11, 19).
Svi su znali: stoga nije bilo moguće posegnuti za zaštitničkom bezimenošću, ne imenovati Lazara iz opreza, kao što je to bio slučaj s Petrom, Markom (s velikom vjerojatnošću on je mladić koji je pobjegao stražarima) i Marijom Betanijkom. Zbog toga odluka da se o tome uopće ne piše. Ivanu, međutim, više nije bila potrebna takvo štićenje, možda zato što su, kako predaja kaže, Lazar, Marija i Marta već otišli, zajedno s Maksiminom i drugim učenicima, kako bi se iskrcali u Saintes-Maries-de-la-Mer, zapadno od Marseillea.
Te pojedinosti o nenavođenju imena potvrđuju valjanost iskaza očevidaca u evanđeljima u sklopu koji je vremenski vrlo blizak dobu kada su se zbili opisani događaji. Zapravo toliko blizak da se moralo čuvati identitet nekih osoba, očito još uvijek živih i „nadohvat ruke“ Židovima i rimskim vlastima.
[1] Prirediteljska napomena: Marija je pomazala Isusa u Betaniji (Matej 26, 6; Marko 14, 3; Ivan 12, 1), koja se nalazi na jugoistočnoj padini Maslinske gore. „Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija“ (Ivan 11, 18), tj. 3 kilometra istočno od Jeruzalema. Prorok Zaharija navijestio je kako će Mesija ući u Jeruzalem s Maslinske gore: „Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku“ (Zaharija 14, 4). Isus je u Jeruzalem ušao s istoka, kroz Zlatna vrata, koja se u židovskoj predaji zovu i Vrata milosrđa. Prorok Ezekiel o njima kaže: „Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Gospodin: Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Gospodin, Bog Izraelov, kroz njih prođoh“ (Ezekiel 44, 1–2). Stoga Matej i Marko, pišući kako je Marija u Betaniji pomazala Isusa po glavi, potvrđuju ispunjenje starozavjetnih proročanstava o dolasku očekivanoga Pomazanika u Jeruzalem.
