Utorak, 17 svibnja

“O jeziku, rode…”

2


U apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis od 22. veljače 2007. papa Benedikt XVI. progovara o Euharistiji. Dokument je to koji je rezultat biskupske sinode upravo na tu temu. U broju 61 papa govori o velikim euharistijskim slavljima uz sudjelovanje većeg broja svećenika pod predsjedanjem biskupa uz sudjelovanje velikoga broja vjernika. Nadovezujući se na ta velika euharistijska slavlja u broju 62 papa progovara o latinskom jeziku. Bit će korisno cijeli ovaj broj doslovno navesti:

62. Ovo što smo rekli ipak ne treba umanjiti vrijednost ovih velikih bogoslužja. U ovom trenutku mislim na poseban način na slavlja koja se upriličuju za vrijeme međunarodnih susreta, koji su danas sve češći. Ta se bogoslužja trebaju pravilno ostvarivati. Da bi se bolje izrazili jedinstvo i univerzalnost Crkve htio bih preporučiti, kako je predložila biskupska sinoda, u suglasju s uputama Drugog vatikanskog sabora:[1] s izuzetkom čitanja, homilije i molitve vjernika dobro je da se slavlje održava na latinskom jeziku. Jednako tako neka se na latinskom govore najpoznatije molitve[2] iz crkvene predaje te neka se neki odlomci eventualno izvode u gregorijanskom koralu. I općenito, tražim da budući svećenici, već za vrijeme boravka u sjemeništu budu pripravljeni da razumiju i slave svetu misu na latinskom, da koriste latinske tekstove te da izvode gregorijanski koral. Neka se ne zapusti mogućnost da i sami vjernici budu tako odgojeni da znaju najpoznatije molitve na latinskom te da znaju i pjevati gregorijanskim koralom određene dijelove bogoslužja.[3]


1. Što papa govori?


Valja zapaziti i naglasiti da se o latinskom jeziku u euharistijskom slavlju govori u kontekstu internacionalnih euharistijskih veleslavlja. Kada se na velikom euharistijskom slavlju nađu vjernici različitih jezika, da bi se bolje izrazili jedinstvo i univerzalnost Crkve dobro je da slavlje bude na latinskom, koji je drevni jezik bogoslužja Rimske crkve.[4] Drugim riječima, kada vjernici tako i tako ne govore jednim jezikom dobro je i korisno uzeti latinski jezik. Papa ipak priznaje da je latinski jezik daleko od toga da ga veći dio puka razumije. Naime, na latinskom ne bi trebala biti čitanja, homilija i molitva vjernika. Nadalje, u tom smislu papa također traži da kandidati za svećeništvo uče sudjelovati u misi na latinskom jeziku, da bi kasnije i sami znali slaviti latinsku misu, kada budu u takvim prilikama internacionalnih slavlja.[5] Papa također želi da se vrednuje i gregorijansko pjevanje. Razumljivo je da Rimska crkva želi čuvati i njegovati svoju tradiciju.


2. Što papa nije rekao?


U ovom se dokumentu ne govori o tome da bi valjalo slaviti latinsku misu s vjernicima kada se ne radi o internacionalnim slavljima. Po sebi nema nikakve potrebe npr. s vjernicima od kojih svi razumiju hrvatski slaviti misu na latinskom jeziku. Ne radi se ni o kakvom pokušaju uvođenja (mrtvog) latinskog jezika u bogoslužje, kako su to odmah po objavi pobudnice objavile neke naše novine.


3. Narodni jezik u bogoslužju


Vraćamo se na naslov: “O jeziku, rode…” Ponavljanje je majka mudrosti. O narodnom, tj. razumljivom jeziku u bogoslužju progovara već sveti Pavao. On je u korintskoj Crkvi zatekao običaj da neki vjernici mole tuđim jezicima koji su ostalima bili nerazumljivi. Pavao po sebi cijeni takvu molitvu, ali naglašava da od nje ima koristi samo pojedinac ali ne i zajednica. Naprotiv, kada molitvu svi razumiju, ona je svima na izgradnju. Zato u zajedničkom bogoslužju treba koristiti svima razumljiv jezik:

1 Kor, 14,13-19: Stoga tko govori drugim jezikom, neka se moli da može protumačiti. Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan. Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom. Jer ako Boga blagoslivljaš duhom, kako će neupućen reći “Amen” na tvoju zahvalnicu? Ne zna što govoriš. Ti doduše lijepo zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje. Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi. Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom (usp. cijeli odlomak 1 Kor 14,1-33).

Ovome se jedva što ima dodati. Takva je uistinu bila praksa prve Crkve. Naime, iako je “sveti” Isusov jezik bio aramejski, apostoli su izvan Palestine propovijedali i slavili otajstva na grčkom, makar to njima nije bio materinji jezik. Zašto? Naravno, da bi ih ljudi razumjeli, da bi, kako reče Pavao, vjernici mogli reći “Amen” na molitvu apostola. Nadalje, kada je u Rimu potkraj IV. st. grčki jezik postao većini nerazumljiv, liturgija se počela slaviti na svima razumljivom latinskom jeziku. Smisao bogoslužja i jest u tome da svi sudjelujemo, baš kao što reče SC 26:

Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je „otajstvo jedinstva“ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća.

Ako puk ne razumije što se moli, onda i ne sudjeluje. Ponavljamo, osnovni smisao liturgije i jest u tome da svi s razumijevanjem sudjeluju. Tako je to bilo prvih pet stoljeća, tj. dokle god su grčki i latinski bili govorni jezici. Nema dakle govora da bi bili “sveti” samo oni jezici koji su bili na Isusovom križu (hebrejski, grčki i latinski) te da bi se samo na njima smjelo slaviti bogoslužje. Kada bi se danas netko zalagao za uvođenje (mrtvog) latinskom jezika, onda bi se moglo mirno reći da “u početku nije bilo tako”. Naime, onaj tko se zalaže za razumljiv jezik u bogoslužju zapravo je u pozitivnom smislu “konzervativan” jer se zalaže za praksu prve Crkve. Zauzimati se za (mrtvi) latinski jezik u bogoslužju bio bi “modernizam” u lošem smislu, jer je ta ideja došla puno kasnije. Pomislimo, kako bi to bilo u počecima Crkve da su apostoli insistirali da se njihovo bogoslužje mora slaviti na “svetom” hebrejskom (eventualno aramejskom) jeziku? Tko bi ih slušao? Tko bi ih ozbiljno uzimao? Crkva prvih stoljeća znala je koji je osnovni smisao bogoslužja: da svi Boga slave na razumljivom jeziku i upravo je na taj način ostala vjerna naviještanju evanđelja i slavljenju otajstava. Konačno, ne ponosi li se upravo hrvatski narod da je kroz duga stoljeća uspio jedini u zapadnom svijetu u bogoslužju sačuvati svoj jezik i svoje pismo? Čak se i veliki Strossmayer zalagao za to da se na cijelom području Hrvatske uvede staroslavensko bogoslužje.

Onaj tko bi među vjernicima jednoga jezika slavio misu na (mrtvom) latinskom jeziku pokazao bi da ne razumije bit liturgije niti izvornu tradiciju Crkve. Stoga je i nepotrebno i štetno i krivo slaviti misu na puku nerazumljivom jeziku zbog toga što je to trenutna moda ili što to celebrantu godi ili što je to “šik”. Euharistija nije privatno slavlje, nije predstava, nije vježbanje jezika,[6] nije skup nostalgičara. Istina jest da SC 36 i 54 govori o potrebi očuvanja latinskog jezika u bogoslužju. Međutim, valja uzeti u obzir kontekst u kojem je taj tekst nastao. SC je prvi saborski dokument i jednostavno se činilo prenaglim donijeti uputu da se ima u bogoslužje uvesti narodni jezik. Međutim, već 31. siječnja 1967. dopušteno je da se cijela misa slavi na narodnom jeziku. Prema tome, nadležna crkvena vlast ne želi vratiti liturgiju na latinski jezik. Naravno, po sebi je razumljivo da će se koji puta u crkvi pjevati i latinski dijelovi (npr. Kyrie, Gloria), kao što je npr. poznato da u Italiji svi vjernici znaju i rado mole “Zdravo, Kraljice” na latinskom, ali nema govora o tome da bi se tako “na mala vrata” uvela latinska misa.

Zaključimo. Dobro je da svi – i vjernici i svećenici – razumiju pojedine dijelove mise na latinskom, za slučaj da se nađu na nekom internacionalnom slavlju (kao što je to redovito u Taizé-u). Dobro je njegovati gregorijansko pjevanje. Time cijenimo, poštujemo i vrednujemo vlastitu tradiciju. U isto vrijeme naglašavamo kako nema ni potrebe ni smisla slaviti misu na latinskom tamo gdje svi vjernici razumiju jedan jezik, jer to ne bi bilo ni teološki opravdano niti bi bilo u duhu najstarije liturgijske predaje.


[1] Usp. SC 36 i 54.

[2] Usp. SC 36.

[3] Usp. SC 36

[4] Možda je to i određeni pokušaj da se ograniči sve veći utjecaj i agresivnost engleskog jezika na svim razinama i to u odnosu na sve ostale jezike, “velike” i “male”. Tako je za nas nešto starije ipak ne neobično vidjeti kako austrijski političar u Zagrebu govori engleski, dok je donedavno u Hrvatskoj njemački bio prvi strani jezik (a da o vremenima Austro-Ugarske i ne govorimo!).

[5] Poznato je da u svim nacionalnim izdanjima Misala u dodatku stoji i red mise na latinskom, da bi svećenik-stranac koji ne razumije domaćega jezika mogao slaviti misu. Pretpostavlja se, dakle, da je svaki svećenik kadar slaviti misu na latinskom.

[6] Ne priliči, stoga, da se misno slavlje upotrebljava za “vježbanje stranog jezika”.