Opsjednuti njemak ozdravljen
U svetim Evanđeljima opisano je oko četrdeset čudesa, ozdravljenja, među kojima i dva istjerivanja đavlje sile iz ljudi u židovskom narodu i dva izgona vragova iz dviju osoba u poganskim krajevima. Velim opisana, od početka do kraja, u kontaktu s opsjednutima, posebnim interventom Isusovim. Ta su dva egzorcizma u Palestini:
prvi, u kafarnaumskoj sinagogi, kada je opsjednuti uzviknuo: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš. Znam tko si: ‘Svetac Božji’. A Isus mu zaprijeti: ‘Umukni i iziđi iz njega!’ Nato nečisti duh potrese opsjednutim pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega“ (Mk 1,24-26).
A drugo je čudo egzorcizma ovo o kojem ćemo danas razmišljati. A, pravo govoreći, nemoguće je ustanoviti koliko je bilo oslobođenih od nečistoga duha u velikim mnoštvima židovskih bolesnika koji su k Isusu grnuli da ih izliječi bilo od nečistih duhova, bilo od koje god tjelesne ili duševne bolesti u raznim krajevima Palestine.
Dodajmo i ovu: Isus je izveo dva opisana izgonjenja đavola izvan Palestine, u poganskim predjelima:
jedno u sidonskom kraju, gdje je na zagovor majke Feničanke izliječio njezinu opsjednu kćer, na daljinu, i to nakon što je majka pokazala vjeru u Isusa kakvu Gospodin nije našao ni u koga u Izraelu (Mt 15,21-28);
a drugo u sirijskom Dekapolu, kada je Isus istjerao „legiju“ vragova iz onoga opsjednutoga i dopustio im da uđu u svinje, pa se oko dvije tisuće svinja oborilo i podavilo u Genezaretu (Mk 5,1-18). Ovdje je način egzorcizma nešto drukčiji nego inače.
Pogledajmo Isusovo čudesno djelo prigodom istjerivanja đavolske sile iz jednoga židovskoga čovjeka koji je bio, ne samo opsjednut, nego i posve nijem. Onaj prvi, galamdžija, iz svega glasa viče na Isusa i na sve u sinagogi u Kafarnaumu, a ovaj drugi bez glasa, nijem ko mumija, negdje na Isusovu putovanju prema Jeruzalemu. Čovjek bijaše okovan i duševno i govorno!
Dva čuda u jednome trenutku
»I istjerivaše đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od njih rekoše: ‘Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!’ A drugi su, iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba« (Lk 11,14-16).
Istjerivanje beelzebulovca
Čovjek, kojega su ukućani ili susjedi doveli ili donijeli k Isusu, bio je nijem i opsjednut. Isus ga je božanskom snagom izliječio tako da je bio potpuno odriješen od đavolskoga veza i odjednom razgovijetno počeo govoriti. To je dvostruko čudo izazvalo veliko divljenje u mnoštvu naroda. A ovo Isusovo dvostruko čudo potaknulo je pravu splavinu zavisti u srcima i ustima Isusovih protivnika, farizeja. Farizeji nisu nikada posumnjali da Isus stvarno izgoni nečiste duhove iz ljudi. Gledali su to svojim očima i slušali krikove svojim ušima. Samo su imali protuslovno tumačenje toga znamenja. Oni su smatrali da je Isus u dosluhu s poglavicom đavolskim, Beelzebulom, i da Gospodin, s pomoću velikoga kneza ovoga zavidna i grješna svijeta, izgoni sitne vražiće. Kakav je to naopak nauk i izopačeno uvjerenje! To im još više povećava stupanj odgovornosti i svojevoljne izopačenosti.
Isusov trostruki odgovor
»Ali on, znajući njihove misli, reče im: ‘Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje’« (Lk 11,17-20).
Evo Isusova jasna odgovora, ali koji kao da nije dopro do farizejskih zatisnutih ušiju, a još manje do njihovih zatvorenih srdaca. Tri Isusova dokaza:
Prvi dokaz: Raskol
Prvi je Isusov dokaz ovaj: Ako Gospodin izgoni nečiste duhove iz ljudi s pomoću Beelzebula, vražjega poglavice, onda je logično zaključiti da je nastao pravi raskol u carstvu Beelzebulovu. Ako Beelzebul ruši demonsku moć svojih podložnika, ortaka, agenata i informatora među ljudima, to znači da je nastao „građanski rat“ između vragova, većih i manjih, do njihova istrjebljenja. Ako je to istina, kako farizeji kažu, onda bi se ljudi morali iz sve duše radovati da je došao kraj vražjemu carstvu. A farizeji se ne raduju, nego i Isusa uključuju u to demonsko kraljevstvo. Smatraju ga njihovim saveznikom, i to koji uništava njihovu silu. To je prava kontradikcija i farizejski grijeh protiv Duha Svetoga!
(Grijeh protiv Duha Svetoga jest onaj koji se ne priznaje grijehom pa se stoga čovjek za njega i ne kaje. Zato mu se ne oprašta ni na ovom svijetu ni u budućem: Mt 12,32).
Drugi dokaz: Izraelski sinovi
Isus ima i drugi logičan dokaz protiv farizeja i veli im: Ako ja izgonim đavle po Beelzebulu, po komu ih onda izgone vaši sinovi ili uopće egzorcisti u Izraelu? Nisu ti izraelski egzorcisti u službi sotone, nego u borbi protiv sotonske moći. Spominju te egzorcizme i sveta Evanđelja. Na primjer, Ivan apostol reče Isusu:
„Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili, jer ne ide s nama. A Isus reče: ‘Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje Ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je’“ (Mk 9,38-40; Lk 9,49-50).
Istjerivanje Asmodeja
Sjetimo se jednoga starozavjetnog egzorcizma iz knjige o Tobiji. Anđeo je Rafael rekao Tobiji, sinu Tobitovu, da će se oženiti Sarom, kćeri Raguelovom u Ekbatani Medijskoj. Sara je do tada bila vjenčana susljedno za sedmoricu muževa, i svi su muževi nastradali, svaki od njih prve svadbene noći od zloduha Asmodeja, kneza bludnosti. Kada se Tobija prepao i rekao Rafaelu da on ne želi poginuti kao njegovi prethodnici pa prema tomu ni ženiti se Sarom, makar bila lijepa kao perzijska kraljica, anđeo mu dade recept kako će postupiti:
„Kad budeš ušao u svadbenu sobu, uzet ćeš tamjanova pepela i metnut ćeš na nj malo ribljeg srca i jetre; kad tako okadiš, demon će oćutjeti vonj i pobjeći će i neće se više vratiti. Kad se htjedneš približiti k njoj, bdijte oboje i dozivajte milostivog Boga: on će vas spasiti i smilovati vam se. Ne boj se: ona ti je bila dosuđena oduvijek, ti ćeš je spasiti; ona će poći s tobom i mislim da ćeš s njom imati poroda“ (Tob 6,17-18).
Ovdje se, uz tamjanov kad, koji je otjerao Asmodeja, preporučuje molitva Svemogućemu. Ako dakle Tobija u ime Božje odgoni đavla, onda to nema veze s Beelzebulom. To je Isusova argumentacija za ljude zdrave glave. Ali farizeji su se davno pozdravili sa zdravom glavom!
Isus upravo prstom Božjim i Duhom Svetim izgoni đavle, a to onda znači da je došlo kraljevstvo Božje.
Treći dokaz: Pobjednik
Evo i trećega Isusova logična dokaza:
»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli« (Lk 11,21-22).
Ako Gospodin po Beelzebulu izgoni đavle, kako tvrde farizeji, to znači da je Isus jači i od Beelzebula i od svih paklenih vragova zajedno. On treba najprije svladati jakoga Beelzebula da ga može razoružati i pobijediti i kuću mu zaposjesti, navodi Gospodin uvjerljivu prispodobu. Farizeji bi se trebali vele radovati što je Isus jači od poglavice Beelzebula, kneza razorne zavisti. Nije Isus samo ovdje pokazao da je jači od sotone, nego osobito u Judejskoj pustinji ili Kvarantaniji, u Cezareji, u Maslinskom vrtu, na Kalvarijskom vrhu, na križu, kada je bio napastovan da odustane od volje Božje i da siđe s križa pa će mu navodno „povjerovati“. Nitko mu ne bi od tih zlonamjernika i provokatora povjerovao, samo bi rekli: da nisu dobro zakucani čavli! Evo znamenja s neba: Isus je uvijek silovite napasnikove nalete odlučno i božanski odbio i sotonsku silu nemilosrdno svladao. Farizeji se ne raduju zbog Isusove pobjede, nego Isusu predbacuju nešto što je živo protuslovlje.
Ne zaboravimo ni onu Pavlovu u odnosu na lažne apostole, himbene radnike, koji se „prerušuju u apostole Kristove. I nikakvo čudo! Tȁ sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti. Svršetak će im biti po djelima njihovim“ (2 Kor 11,13-15). Opomena za vječna vremena.
Nema neutralnih
»Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko sa mnom ne sabire, rasipa« (Lk 11,23).
S jedne strane, ovdje se još jednom vidi da u odnosu na Isusa nema trećega puta, nego nam samo preostaje da se jasno opredijelimo: za ili protiv. Ne može nitko reći: ja se ne želim svrstati. Život nas nagoni da se opredijelimo, da kažemo čiji smo: Božji ili vražji! U Isusov proces bili su uključeni doslovno svi: i veliki svećenik Kajfa, i punac mu bivši velesvećenik Ana, i sva sedamdesetorica Sinedrija, i Poncije Pilat, i Pilatovica Klaudija, i Herod Antipa, i priležnica mu Herodijada, i razbojnici Baraba, Dizma i Gizma, i Juda apostata, i Petar apostol, i svi drugi apostoli, i Šimun Cirenac, i Veronika, i Gospa, i žene Galilejke, i narod koji je prolazio pokraj Kalvarije i mahao glavom. Svatko se treba opredijeliti: za ili protiv. Vidiš li što Isus kaže: „Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne skuplja, taj rasipa“. To je božanska istina. Ako možemo činiti dobro, a ne činimo ga, mi automatski činimo zlo. Jer – riječ je sv. Jakova – moći činiti dobro, a ne činiti, grijeh je! (4,17). A s druge strane, ovdje je očito božanska sila i osoba na djelu: „Samo božanski identitet Isusove osobe može opravdati zahtjev tako apsolutan kao što je ovaj: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12,30), veli Katekizam Katoličke Crkve.[1]
Isus upućuje ove pouke
Iz ovoga Isusova genijalnog odgovora farizejima mogli bismo izvući ove pouke i za nas danas.
Prvo, život je borba, krvavo i neumoljivo vojevanje na zemlji, jobovski rečeno. Ako vidiš da ti pred očima kuća gori, ne ćeš zametnuti raspravu: Tko je kuću zapalio? Kako su je graditelji ovako traljavo podigli? Kako je došlo do kratka spoja? Koje su dragocjenosti u kući? Nego ćeš pokušati iz petnih žila trnuti vatru. Tako Isus se ne pita odakle je zlo, kako je đavao postao đavlom, koji mu je utjecaj na ljude i na cio svijet, nego se Gospodin oštro suprotstavlja tomu zlu i pobjeđuje ga, i osobno i tražeći od drugih da se tako ponašaju. To je dokazao i u pustinji, to dokazuje i na svakome čovjeku kojega liječi. Isus od nas traži da se borimo protiv đavla i njegova lažna a snažna sjaja i da izvojujemo pobjedu. S Božjom pomoći.
Drugo, Isus jednako liječi i duševne i tjelesne bolesti. I liječeći čovjeka od takvih bolova, smatra da ga oslobađa od đavolske sile. Mi se jednako moramo boriti i riječju i dokazima, i duhovnim vježbama, i rekolekcijama, i propovijedanjem protiv zla i u sebi i u svijetu, kao što se i liječnici bore svim mogućim lijekovima i terapijama protiv raznih bolesti.
Treće, Krist je uspostavio sakramente upravo u tu svrhu: da đavolsko carstvo pobijedi. I ostavio Crkvi da to čini u njegovo Ime.
Kada dijete krstimo, pitamo roditelje i kumove: Odričete li se đavla? Oni odgovaraju: Odričem.
Kada potvrđujemo pripravnika u sv. krizmi, ponavljamo isto pitanje: Odričete li se sotone? I svega sjaja njegova? I svega zavođenja njegova? Cijela crkva ječi od odricanja!
Kad obnavljamo krsna obećanja u uskrsnom bdjenju činimo isto. Crkvom i pjevalištem odjekuje: Odričem!
Najbolji način da se vražje sile oslobodimo jest sakrament svete ispovijedi. Đavao je otac laži, a u ispovijedi mi smo najiskreniji i najistinitiji koliko možemo i hoćemo biti. Zato se tu, kada smo najdublje iskreni pred Gospodinom, najbolje sotonskoga utjecaja oslobađamo i tako istinom pobjeđujemo laži!
Kada molimo „Očenaš“, dva puta molimo Oca nebeskoga: prvo, da ne dopusti da padnemo u ruke napasnika, i, drugo, nego da nas izbavi od zla, zapravo od Zloga! Zli je osoba, Malignus, maligni!
Isus je svojim učenicima dao moć ili „vlast izgoniti đavle“ (Mk 3,15). Nema pomirenja između Boga i vraga, između Spasitelja i Beelzebula. Satan ili Šejtan mora napustiti čovjeka, Božje stvorenje! I uvijek je čovjek daleko od đavla kada je svom dušom uz Isusa. Krist nam to jamči.
Zato Gospodin postavlja uznemirujuća pitanja našim kršćanskim savjestima:
- Predbračni parovi, ako želite biti pravi kršćani, onda ne možete lagati i sebi i drugima, varati i Boga i sebe, krasti iz braka voće i prenositi u predbračno nezrelo razdoblje, činiti svakovrsno tjelesno zlo danas, a očekivati svakovrsno dobro u sutrašnjoj obitelji. Zar to nije protiv zdrava razuma, protiv vječnoga Božjeg zakona? Želite slušati sugestije neprijatelja ljudskoga roda?
- Bogoslovi, željeli biste da vas smatraju poštenima, i od drugih očekujete samo pravdu i poštenje, a ne odupirete se vijuganju krivim ulicama i zakutcima života kaneći na kriv način postići prav i pravičan cilj. Zlo raditi, a dobru se nadati: zar je to razumno i moralno?! Vrazi se ne okanjuju napastovati svakoga vjernika, posebno duhovnoga pripravnika!
- Sestre, ako želite biti prave redovnice, zar možete tako sustavno raditi protiv svojih vječnih zavjeta, i posluha i čistoće i siromaštva, koje ste obećale i zarekle Bogu svemogućemu? Nije da ne prepoznajete onoga koji se „prerušio u anđela svjetla“?
- Velečasni kapelane i župniče, ako želite biti pravi svećenici, redovnici, zar se možete pomiriti s naopakom i grješnom navikom naglašene sebičnosti? Zašto ne pokazati kudikamo više altruizma, naviknuti se na otvorene dlanove prema drugima. Gledati korist i dobro bližnjega.
Ako si se, svjestan dara duhovnoga zvanja, odlučio na svojevoljno beženstvo, a jesi, ne odgovaraj instinktima koji i drugu osobu obuzimaju, ne ćeš više – ni ti ni ona – moći zaustaviti ni letećih zlih mašta ni puzećih životnih nevolja u svome životu, a bit ćeš stalno podgrijavan „nadom“ da ćeš sve uspješno moći riješiti. Jesi li se upustio u nedopustive razgovore i grješna ljubakanja, u dokazivanje tjelesnih nagona, u dvolično poigravanje sa sobom i s drugom osobom, veliko je pitanje hoće li te „nada“ uopće uspjeti izvući iz životnoga jada. Njezin instinkt materinstva može biti jači i od njezine volje i od njezine pameti: stotinu će promijeniti vjera da učini što joj srce žudi.
Zaključak
Đavlekanja na jeziku
Umjesno je u ovome kontekstu spomenuti jednu žalosnu praksu našega naroda, pa i nekih duhovnih osoba. Vrlo se lako služimo zazivom đavla. U malo jačoj ljutini odmah ga zazovemo. Pa on je tu, ne treba ga zvati da odnese ovoga ili onu. On jedva čeka da odnese, da se nastani u ljudskom biću i da ga zaposjedne i razara. Ako si se sprijateljio s tom idejom, prokletstvom u kojem se spominje đavao, tko će ti vjerovati da si doista imun od toga vražjeg utjecaja i virusa njegova. Okani se i spomena đavla!
Zla volja u srcu
Isus nije imao problema istjerati đavla iz opsjednuta čovjeka kojega su ljudi doveli, pa ni čitavu legiju vragova, nego je imao problema istjerati zloduha nevjere iz ovih farizeja koji su došli čak iz Jeruzalema da na njega vrebaju. Nije mogao istjerati zato jer oni nisu htjeli biti oslobođeni od đavolskoga utjecaja.
Ovdje se susrećemo s pojavom ljudske slobode kao čudesne zagonetke i povlastice. U areni slobode događa se naše spasenje ili upropaštenje. Slobodan se čovjek može zadovoljiti besmislenim objašnjenjem stvaranja ovoga svijeta, postanka čovjeka od čimpanze, samo da ukloni svoju odgovornost pred Bogom i njegovim stvaralačkim činom i završnim sudom i njegovom vječnošću! Pred čimpanzom, svojim „pretkom“, nije ni u čemu odgovoran! A vjera nas uči da Bog postoji i da će svakomu uzvratiti po djelima njegovim. Svima nam je stati pred „sudište Božje“ (Rim 14,10), odnosno pojaviti se pred „sudištem Kristovim“ (2 Kor 5,10). Jer svi smo egzistencijalno odgovorni! Za vječnost.
Katekizam nas uči
„Dolazak Kraljevstva Božjega poraz je kraljevstva Sotonina (usp. Mt 12,26): „Ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje“ (Mt 12,28). Kraljevstvo će Božje biti konačno uspostavljeno križem Kristovim: kad ‘Bog zavlada s drveta’.“[2]
Svećenicima Sisačke biskupije 7. ožujka 2024.
[2] KKC, 550. Posljednji citat iz himna „Barjaci kreću Kraljevi“, Večernja Velikoga tjedna, Časoslov, II., str. 291.
