Četvrtak, 6 svibnja

Trs i loze – jedinstvo života Isusa i učenika (Iv 15, 1-17)


Tumačenje Evanđelja po Ivanu 15, 1-17


Iv 15-16 predstavljaju varijaciju na teme iznesene u Iv 13-14. Ivan, kojeg simbolizira orao, kao da nadlijeće nad istim mjestom u krugovima koji bivaju sve viši i viši. U ovom poglavlju govor o jedinstvu Isusa sa njegovim učenicima izlazi iz okvira prostora i vremena i postaje sveobuhvatan dok se na koncu u Iv 17 ne vine prema beskonačnosti Božjoj.

U SZ Izrael se često opisuje kao Božja izabrana loza ili vinograd, brižno njegovan samo zato da donese obilat rod. Vidjeli smo da Isus nadomješta židovske institucije i blagdane, a ovdje on sebe uspoređuje s trsom novog Izraela. Kao loze koje su povezane s njim, kršćani će donositi rod ako su hranjeni, ako kola život iz trsa kroz njih prema plodu. Neki ovu sliku kršćanske zajednice uspoređuju s Pavlovom slikom o tijelu Kristovu (1Kor 12,12-31), ali dok Pavlova slika služi za uređenje odnosa kršćana jednih prema drugima, Ivanova se slika bavi ostajanjem kršćana u Kristu.

Naime ovo je druga mašal, prispodoba Ivanovu Evanđelju. Prva je bila u Iv 10. Tamo se također govorilo o odnosu Isusa i učenika i to oslikanog u odnosu vrata/pastira i ovaca. Ovdje je odnos oslikan još snažnijim slikama: učenik nije samo ovca koja prianja uz pastira, nego je mladica koja preuzima i dijeli isti životni sok sa trsom.

Naglašavanje ove unutarnje povezanosti između Isusa i učenika priziva Iv 6 i njegovu aluziju na euharistiju. Ondje je, u naglašeno euharistijskom kontekstu, Isus govorio o prebivanju njegova života u učeniku (6,51-58). Prispodoba o trsu i lozama kreće se u istom smjeru. Stoga i ovaj prvi dio Iv 15 ima snažne euharistijske odjeke i predstavlja izraz ivanovske teološke kontemplacije nad otajstvom euharistije i dara Duha Svetoga kao novosti božanskog života prisutnog u Isusovom učeniku.

U Iv 10 u prispodobi o vratima/pastiru ovaca vidjeli smo da se Isus predstavio i kao vrata i kao dobri pastir. U ovoj prispodobi na djelu je isti književni postupak a Isusova identifikacija s trsom događa se u 15,1 i 15,5a, tako da poput nekog okvira uokviruje prispodobu. Za razliku od sinoptičkih evanđelja (Mt, Mk i Lk), i u ovoj ivanovskoj prispodobi pomiješano je tumačenje prispodobe sa naracijom, tj. drugim tekstom koji ne pripada samoj prispodobi nego kontekstu u koji je ona smještena.


15,1-3: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar.


Vinograd je u starozavjetnoj tradiciji simbol Izraela, Božjeg nasada (Iz 3,14; 5,1-7; Ps 80,8-18). Isus govori kako je njegov Otac vinogradar koji brižljivo njeguje svoj nasad. Kako je to izgledalo tijekom povijesti Izraela, lako se može vidjeti ako proučavamo Stari zavjet i sve ono što je Bog činio za svoj narod, i kad ih je štitio i kad ih je kažnjavao da bi ih priveo na pravi put.

Za razliku od Izraela, koji se kao vinograd često znao izroditi u vinjagu (Hoš, 10,1-3; Iz 5,1-7) – a to je posebice potvrdio odbacivši i razapevši Božjeg Sina – Isus za sebe s pravom može reći da je on onaj pravi, istinski trs. On je temelj i početak novog, zdravog nasada koji rodi ostvarivanjem volje Božje jer on i Otac su jedno (10,30). U grčkom originalu Evanđelja po Ivanu lijepo je igrom riječi (asonancijom) u recima 15,1-3 naznačena putanja koju smo sada istakli: Otac siječe neplodne loze (airei), one koje rod donose čisti (kathairei) da više roda donesu, da bi Isus na koncu rekao učenicima vi ste već očišćeni (katharoi este).

Primiti od Isusa njegov čin pranja nogu, primiti njegovu ljubav i sve ono što je za nas učinio te vršiti njegovu riječ znači biti na njemu, zdravom trsu, zdrava loza. Biti nov Božji nasad! To je ono što veseli i Oca, vinogradara, to je ono za što se Isus sprema položiti svoj život. Što reći kao komentar na ovu perspektivu koju nam Gospodin otvara ovom prispodobom? Koliko god su nam ove slike poznate, čak u određenom smislu i preobične, one govore o stvarnosti koju je teško dokučiti. Ako je Isus za to spreman položiti svoj život, onda je to za nas neshvatljivo veliko i važno. Ili, ako pogledamo sam temelj prispodobe: trs i loze čine jednu jedinstvenu biljku – oni dijele iste životne sokove i proizvode isti plod. Oni su jedan organizam – jedan život! Tako on nas gleda! Toliko nas vrednuje!

Kad smo u prethodnom odlomku komentirali otajstvo boravka Duha Svetoga, Božje ljubavi u čovjeku, istakli smo kako Isus, da bi izrekao velike istine, koristi jednostavne stvari, toliko jednostavne da ih se niti ne može komentirati. Kako komentirati vodu, kruh ili sada jedan život koji isti struji u trsu i lozama? Evanđelist Ivan nam je ovdje veliki učitelj. On, kao teolog orlovskih visina, pokazuje nam primjer. Isus u njegovom Evanđelju izriče velike i duge govore, mnogo tumači i pojašnjava do u sitnice. Međutim, sada – nekoliko časaka pred Isusovo uhićenje, muku i smrt – sada je pred nama slika trsa i loza. Nju se ne može protumačiti. U nju treba gledati. U njoj trebam gledati trs sve dok ne ugledam Isusa. I nju treba gledati u sebi sve dok i sebe ne budem ugledao sjedinjenog s Isusom poput loze s trsom. Sve dok između nas ne prostruji jedan zajednički život.

I druge trebam prepoznati kao mladice na istom trsu. Onda ću shvatiti da smo bliži jedni drugima nego rođena braća i sestre. Onda će u nama početi novi svijet – Božji. Onda će se u nama potvrditi da nas je zaista njegova riječ pročistila (15,3).


15,4-6: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.


U govor o trsu i lozama ugrađen je glagol me,nw, ostati. On predstavlja vlastitost ivanovskog govora i označava ostanak/prebivanje u Isusovoj riječi (Iv 8,31; 15,7), u riječi Božjoj (5,38), u njegovoj ljubavi (15,10), u svjetlu (1Iv 2,10), ili – što je opet istoznačno s prethodno navedenim – u učenju (1Iv 4,16), a zapravo jednom riječju – biti u Isusu (15,4-6). Učenik se prepoznaje svojim ostankom/prebivanjem. Govor o ostanku/prebivanju upućen je uvijek onima koji su se već odlučili i koji su postali njegovim učenicima, ali koji su u opasnosti da otpadnu od Isusa, kako je to opisano u velikoj sceni odlaska brojnih učenika nakon govora o kruhu Života (Iv 6,48.60s). Da bi se uistinu moglo biti njegov učenik treba ostati u njegovoj riječi (8,31). Učenička egzistencija nije sigurna, ona je ugrožena. Ivanovska zajednica u vrijeme pisanja ovog Evanđelja već je iskusila otpad i podijeljenost.

Ostati možemo ponajprije shvatiti u prostornom smislu, kao omogućavanje novog prostora i novog vremena za učenike. Oni kao da su preseljeni u taj novi prostor i dan im je udio u novom vremenu. Prije toga bili su u prostoru smrti, tame, srdžbe itd., dakle obilježeni kategorijama svijeta. Zato se kaže: tko ne ljubi, taj ostaje u smrti (1Iv 3,14), ili tko vidi svoga brata u oskudici i zatvori od njega svoje srce, u njemu ne ostaje ljubav Božja (3,17), tko ne sluša Sina, na njemu ostaje srdžba Božja (Iv 3,36). Ostati, u ivanovskoj teologiji, u krajnjoj liniji stremi u vječnost: tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek (1Iv 2,17).

Moći ostati/prebivati ima i svoje uvjete. U zgusnutom jeziku evanđelja uvjeti su ljubav, koja se dokazuje u odnosu prema onom tko je u nevolji, i nepokolebiva vjera. To je vrhunac učeničke egzistencije (usp. 13,12-17.35; 14,21.23). Uz to, kao uvjeti ostanka spominju se i vršenje njegovih zapovijedi ili donošenje roda (1Iv 3,24; Iv 15,5.16) ili kad se traži da se živi tako kako je Isus živio (1Iv 2,6).

Ostati/prebivati se može, međutim, izreći i u obrnutom smislu: u nama prebiva riječ Božja (1Iv 2,14), pomazanje, to znači Duh (2,27), ljubav Božja (4,12), istina (2 Iv 2), to što ste čuli od početka (1Iv 2,24), to u čemu ste poučeni (2,27). Posebno zadnje izreke, najčešće u imperativnom obliku, potiču da se ustraje u baštinjenoj vjeri. Ostanak stoga poprima dimenziju uzajamnosti: ostanite u meni i ja u vama (Iv 15,4). U ovom govoru o trsu ona je obučena u sliku: kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni (15,4).

Interesatno je primijetiti kako je Isus u ovoj prispodobi, iako započinje s predstavljanjem sebe kao trsa a Oca kao vinogradara, ubrzao njezin tijek tako da nakon govora o čišćenju (15,2-4) već u 15,5 poentira na temi ostanka učenika u njemu tj. naglašava temu najdubljeg mogućeg zajedništva učenika s Učiteljem i Gospodinom.

Životni odnos prema Kristu jest omogućavanje života. Ako se on izgubi, nastupa smrt, slikovito rečeno: mladica se osuši. Taj ivanovski izraz za zajedništvo s Kristom, koji podsjeća na pavlovski u Kristu, istodobno omogućuje i zajedništvo s Bogom. Važno je da će Isus staviti svoj jedinstveni odnos prema Ocu u kao model svog odnosa s učenicima: kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno (17,21). Stoga se može govoriti i o ostanku učenika u Sinu i u Ocu (1Iv 2,24) ili o njihovu ostanku u Bogu i Božjem ostanku u njima (4,16). To naizmjenično biti u jest vrhunski domet zajedništva s Bogom i stoga je cilj učeničke egzistencije (Gnilka).


15,7-8: …što god hoćete, ištite i bit će vam.


Ostajanje učenika u Isusu imat će dvije pozitivne posljedice: plodnost njihove molitve i proslavljanje Oca.

Ako ostajemo u njemu, onda smo s njime u dubokom skladu i naši se interesi poklapaju s njegovima. To je preduvjet da bi se ispunilo Isusovo obećanje o uslišanju naših molitava. U tom slučaju Otac nema razloga ne uslišati naše molitve jer naš život i ono što nam on daruje vode njegovoj proslavi.


15,9-11: …da vaša radost bude potpuna.


Tema prebivanja tj. ostajanja učenika u Isusu, sada je proširena uključivanjem ljubavi: prebivanje/ostajanje se događa u ljubavi. Krajnji domet je radost (15,11). Ovime je naglašen teocentrični aspekt ljubavi: ljubav koju živi učenik izvire iz ljubavi Oca i Sina, ide od Sina ka učenicima, te u povratku od učenika ka Sinu i ka Ocu. Zatvorivši krug života i ljubavi, sve puni mirom i radošću.


15,12-17: …postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane.


Sve što je Isus ovdje govorio na koncu biva stavljeno u perspektivu poslanja. Iako ovo poslanje možemo promatrati na razini života pojedinog učenika, ono ima puno šire horizonte. jer poslanje se u Bibliji ne dobiva radi sebe nego radi onih kojima te Bog šalje.

Stari zavjet Abrahamov poziv (Post 12) shvaća kao Božju inicijativu kojom izabire Abrahama i njegovu obitelj da budu početak novog čovječanstva, nakon sveopćeg potonuća u grijeh i propast u Post 6-11. Izraelski narod direktni je sljednik ovih obećanja (Post 45 – Izl 1). No, nije uvijek bio na visini poslanja.

U Hoš 10,1-3 vinograd predstavlja Božji narod Izrael koji, što je više blagoslovljen od Boga, tim više svog Boga zaboravlja i priklanja se idolima. Kod Iz 5,1-7 vinograd je slika pomoću koje se Bog tuži na svoj narod: na njegovu vjernost i brigu, Izrael odgovara nevjernošću i zaboravom. Psalmist stoga upućuje molitvu Bogu da pogleda s neba i obiđe svoj vinograd, da zakrili nasad što ga njegova desnica zasadi (Ps 80,15-16).

Ovdje u Evanđelju po Ivanu čitamo odgovor na psalmistovu čežnju: sam Božji Sin postaje trs novog nasada koji će donijeti urod. On omogućuje prijelaz životnih sokova od trsa kao lozi, on je odgovor Božji čovjeku i čovjekov odgovor Bogu. Učenici koji ostanu s njime ujedinjeni u vjeri, ljubavi i čuvanju njegove riječi (usp. 14,15ss) prelaze iz nevjernosti u vjernost, od neplodnosti u plodnost pred Bogom, od žalosti u radost. Ovaj novi Savez je neraskidiv jer je sklopljen u Očevom Jedinorođencu koji je u isto vrijeme i Sin Božji i Sin čovječji. Novi Božji narod sastoji se od mladica koje izviru iz njega, napajaju se njegovim životom i zato donose plod. One su početak novog, Božjeg svijeta – svijeta u kome Bog kraljuje. Bog u nas želi položiti temelje novog svijeta! Nije malo, zar ne?! Takav je dar i poslanje Bog namijenio svojim prijateljima. Jer vjeruje u nas!