Perikopa
Sveto Pismo može se čitati susljedno (lectio continua) ili u odlomcima koji su zbog svoje prikladnosti odabrani za pojedini blagdan, bogoslužno razdoblje ili posebnu namjenu.
Razumijevanje teksta danas je pospješeno (i ograničeno) razmacima, razgodcima, odlomcima, redcima, praznim redcima, naslovima, ukrasima, ilustracijama, stilovima pisanja i rubnim bilješkama. Sve je to postojalo i u antici, osim dostupnosti tiska i podjele na poglavlja (potječe iz XIII. stoljeća) i retke (potječe iz XVI. stoljeća). Prije podjele na poglavlja i retke Sveto je Pismo čitano na vjerničkim okupljanjima po perikopama. Perikopa[1] je niz redaka preuzetih iz teksta, koji tvore suvislu cjelinu ili misaonu nit, pogodnu za javno čitanje. Podjela svetopisamskoga teksta na poglavlja i retke nije isto što i podjela na perikope; prva je numerička i sustavna, a druga je po ključnom pojmu i razlikuje se u veličini. Primjerice, perikopa je iz Lukina Evanđelja jedan jedini redak (2, 21, za Obrezanje i Ime Isusovo) i 124 retka (22, 1 – 23, 53 Muka po Luki, prije na Veliku srijedu, sada Cvjetnica godine C). Razgraničenje perikope u osnovi je neovisno o podjelama svetoga teksta na poglavlja ili retke i ne odgovara uvijek granicama koje se tamo nalaze. Stoga nije neuobičajeno da perikope prelaze granice poglavlja, da povezuju različite dijelove teksta jedan s drugim ili da izostavljaju dijelove teksta.
U Crkvi, kako u proučavanju Svetoga Pisma, tako i u bogoštovlju gdje je određen redoslijed biblijskih čitanja koja se na blagdane naviještaju pod Misom (bogoslužno čitanje za određeni dan), perikopa označava povezan odlomak iz Svetoga Pisma odvojen ili odvojiv svojim nazivom ili podnaslovom. Izlazeći iz mozaičnoga tipa pouka (koji se nalazi primjerice u galikanskom i mozarapskom bogoslužju), sastavljen od redaka iste knjige, najčešće istoga poglavlja, općenito je tekst izmijenjen samo uvodnim i završnim riječima, pojedinim riječima koje pomažu u uspostavljanju konteksta, a povremeno i izostavljanjem pojedinih redaka. Bogoslužna uporaba Svetoga Pisma vrlo je važno svjedočanstvo kanona Svetoga Pisma.
Podjela svetopisamskoga teksta bila je u uporabi i u drevnoj sinagogi, pri čemu su Zakon i Proroci podijeljeni u 54 takva čitanja (paraše), a subota se zove po početnoj riječi njezina čitanja iz Petoknjižja (Tore).[2]
Postoje naznake da su rani kršćani napravili sličnu podjelu svetopisamskoga teksta za svoju uporabu već u prvom stoljeću, pri čemu je čitanje apostola (to jest iz poslanica) dodano čitanju Zakona i Proroka, kako pokazuju drevna bogoslužja.
Sam Novi Zavjet potvrđuje čitanje novozavjetnih spisa ljudima ne samo u onim zajednicama kojima su upućeni:
„Zaklinjem vas u Gospodinu: neka se ova poslanica pročita svoj braći“ (Prva Solunjanina 5, 27)
„Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovog proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!“ (Otkrivenje 1, 3)
„Govoraše: Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju“ (Otkrivenje 1, 11); „Anđelu Crkve u Efezu napiši…“ (2, 1); „I anđelu Crkve u Smirni napiši…“ (2, 8); „I anđelu Crkve u Pergamu napiši…“ (2, 12); „I anđelu Crkve u Tijatiri napiši…“ (2, 18); „I anđelu Crkve u Sardu napiši…“ (3, 1); „I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši…“ (3, 7); „I anđelu Crkve u Laodiceji napiši…“ (3, 14)
„Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi: Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. 19 I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu – na svemu što je napisano u ovoj knjizi“ (Otkrivenje 22, 18–19)
nego i u drugima:
„A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje“ (Kološanima 4, 16).
Prije svega, svi tekstovi Novoga Zavjeta sastavljeni su, prepisani i očuvani upravo za javno čitanje.
Od najranijih vremena javno čitanje dijelova Svetoga Pisma bilo je važan sastojak bogoslužja naslijeđen iz sinagoške službe. Prvi dio te službe, prije nego što su kruh i vino izneseni na prikazanje i posvećenje, bilo je bogoslužje katekumena. Sastojao se od molitava, litanija, pjesama i naviještanja Svetoga Pisma. Cilj čitanja bio je poučiti puk. Ono što je kršćanin prvih stoljeća znao o Bibliji, povijesti Staroga Zavjeta, teologiji svetog Pavla i životu Gospodina Isusa naučio je slušajući pouke u crkvi i iz propovijedi koje su uslijedile da bi ih objasnile. U prvom razdoblju čitani dijelovi još uvijek nisu bili ustaljeni. Sveti Justin Mučenik (Nablus, 100. – Rim, 165.) u opisivanju obreda koji je poznavao (očigledno u Rimu) kaže:
Na dan Sunca [dies solis je latinski naziv za nedjelju], kako se zove, svi koji žive u gradu ili na selu okupljaju se u jedno mjesto, i čitaju se uspomene apostola [anamnemoneumata ton apostolon — evanđelja] ili spisi proroka sve dok vrijeme dopušta. Zatim, kada čitač prestane, onaj koji predsjeda usmeno poučava i potiče sve da nasljeduju te dobre stvari. Zatim svi zajedno ustajemo i molimo se, i, kao što smo prije rekli, kada je naša molitva završena, donose se kruh, vino i voda, a predsjedatelj na isti način prinosi molitve i zahvale prema svojim mogućnostima i pristanku naroda govoreći Amen; i postoji podjela svakomu i pričest onoga na čemu se zahvalilo, a onima koji su odsutni šalje se dio od đakona. A oni koji su dobri i voljni daju ono što svatko misli da treba; a ono što se skupi polaže se kod predsjedatelja, koji pomaže siročad i udovice i one koji su zbog bolesti ili kojega drugoga razloga u oskudici i one koji su u okovima i strance koji borave među nama, i jednom riječju brine se o svima koji su u potrebi. A Sunčev dan je dan u koji svi održavamo zajednički skup, jer je to prvi dan u kojem je Bog, izvršivši promjenu u tami i tvari, stvorio svijet; i Isus Krist naš Spasitelj na isti je dan uskrsnuo od mrtvih. Jer On je bio razapet dan prije Saturnova (subote); i na dan nakon Saturnova, koji je dan Sunca, pojavivši se svojim apostolima i učenicima, On ih je poučio ovim stvarima, koje smo vam također predali na razmatranje.[3]
U to vrijeme, dakle, tekst je neprestano čitan iz Biblije, sve dok predsjedatelj (biskup koji je slavio) nije rekao čitatelju da prestane. Ta su se čitanja razlikovala brojem. Bilo je uobičajeno da se prvo čita Stari Zavjet (Prophetia), zatim poslanica (Apostolus) i na kraju evanđelje (Evangelium). U svakom slučaju Evanđelje je čitano zadnje, kao ispunjenje svega ostaloga. Origen ga naziva krunom svih svetih spisa.[4] „Mi slušamo Evanđelje kao da je Bog nazočan“, kaže sveti Augustin.[5] Čini se da ponegdje (osobito na Zapadu) jedno vrijeme katekumeni nisu smjeli ostati radi Evanđelja, što se smatralo dijelom tajne stege.[6]. Na sinodi u Orangeu 441. i u Valenciji 524. htjeli su promijeniti to pravilo. S druge strane, u svim istočnim liturgijama katekumeni se otpuštaju nakon Evanđelja.
Javno čitanje određenih svetopisamskih knjiga u crkvama bilo je najvažniji čimbenik pri odlučivanju koji će se spisi smatrati kanonskima. Četiri evanđelja koja su posvuda primljena i čitana u bogoslužju primljena su u kanon Svetoga Pisma upravo zbog toga razloga.
Postoje podatci o bogoslužnim čitanjima iz svih dijelova kršćanstva u prvim stoljećima. Za Siriju Apostolske konstitucije (oko 380.) govore da je biskup pozdravljao skup „nakon čitanja Zakona i Proroka i naših poslanica, Djelâ i Evanđelja“ (što znači da su se čitale najmanje tri perikope),[7] i upućuje mu poticajne riječi, a opisan je i način čitanja Evanđelja. Peregrinatio Silviae/Aetheriae (oko 382.) opisuje čitanje Evanđelja u Jeruzalemu. Propovijedi svetoga Bazilija (329.–379.) i svetoga Ivana Zlatoustoga (349.–407.) objašnjavaju Evanđelje kako se čita u Cezareji, Antiohiji i Carigradu. U Egiptu sveti Ćiril Aleksandrijski (376.–444.), piše caru Teodoziju II. o liturgijskoj uporabi Evanđelja.[8] U Africi Tertulijan (160.–240.) spominje istu stvar[9] i kaže nam da Rimska Crkva „čita Zakon i Proroke zajedno s Evanđeljima i apostolskim poslanicama“.[10] Sveti Ciprijan (210.–258.) zaredio je ispovjednika Aurelijana da može „čitati Evanđelje koje oblikuje mučenike“.[11] U svakom je obredu tada, od početka, čitanje evanđelja bio glavni događaj, središnja točka katekumenskoga bogoslužja.
Sustav Zapadne Crkve, koji se razlikuje od onoga istočnjačkih Crkava, a također i od galikanskih, mozarapskih i ambrozijanskih lekcionara, obično se, i nedvojbeno ispravno, pripisuje sv. Jeronimu (347.–420.), koji ga je utemeljio na običajima koji su postojali u njegovo vrijeme i uredio po nalogu svetoga Damaza (366.–384.).[12] Njegov Comes, to jest pratitelj za čitanje Biblije, bio je različito prilagođavan do vremena Karla Velikoga, od kada je ustaljen u takozvanom drevnom perikopnom sustavu.
Od XVI. stoljeća u Katoličkoj Crkvi propisana je župnikova dužnost da nedjeljom i blagdanom župljanima protumači evanđelje toga dana. Bogatstvo, redoslijed, odnosi i cjelovitost perikopa uzdižu promjenjivi dio bogoslužja iznad osobitosti pojedinoga propovjednika i tona svijeta te osiguravaju sustavnu i cjelovitu pouku puka. Perikopni sustav sprječava propovjednikovu samovolju i navraćanje na omiljenu temu.
Riječ perikopa dokumentirano se rabi od drugoga stoljeća za označavanje odlomka Svetoga Pisma. Takvu je imaju sv. Justin Mučenik[13] i sv. Klement Aleksandrijski (150.–215.).[14] Perikopa je temeljna jedinica bogoslužnih lekcionara i tekstova s komentarima kao što su neke glosirane Biblije i egzegetski lanci. Prošireno, perikopa je istoznačnica za „bogoslužno čitanje“, tehnički izraz za svetopisamski odlomak koji se čita u bogoslužju prema utvrđenom redu.
Knjiga štenja (lectionarium) sadržava zbirke perikopâ poslanicâ (epistolarium) i evanđeljâ (evangelistarium). Epistolarij i evanđelistar mogu postojati kao zasebne knjige ili združeno kao lekcionar. Od VIII. stoljeća lekcionar se često spajao s drugim bogoslužnim knjigama, osobito sa sakramentarom, a kasnije i gradualom, u misal, koji je u kasnom srednjem vijeku uvelike istisnuo lekcionar. Tako Dubrovački misal iz XII. stoljeća,[15] Misal kneza Novaka iz 1368., Misal kneza Hrvoja iz 1404., prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu Rimskoga dvora iz 1483., Misal po običaju Rimskoga dvora dum Ivana Drkoličića iz 1570.,[16] Vajsov misal iz 1927. i sve do Rimskoga misala iz 1962. sadržavaju u sebi i poslanice i evanđelja.
Najvažnije mjesto za čitanje Svetoga Pisma u svim liturgijama od najranijih dana Crkve bila je Misa. Časoslov također ima svetopisamske perikope u službi čitanja (matutinu) i kraće odlomke koji se nazivaju poglavlja ili kratka čitanja u ostalim časovima. Perikope su predviđene za slavlja drugih svetootajstava (krštenju, ženidbu, bolesničko pomazanje) i za blagoslovine (sprovod, blagoslov doma).
O drevnom milanskom bogoslužju sv. Ambrozije kaže: „Prvo se čitaju Proroci, zatim Apostoli i na kraju Evanđelje“.[17] Milanski sakramentar iz Bergama iz IX. stoljeća sadržava tri perikope (prvu iz Staroga Zavjeta izvan uskrsnoga vremena) za nekoliko nedjelja i blagdana; inače postoje samo dvije, prva je iz Staroga Zavjeta samo u korizmi i na nekoliko drugih dana.
Prema propovijedima sv. Augustina tri su se perikope (prva iz Staroga Zavjeta) čitale na nekoliko velikih blagdana, inače su se čitale samo dvije.[18] Prva je perikopa ponekad preuzeta iz Staroga Zavjeta.[19] Propovijedi sv. Maksima Torinskoga i sv. Petra Krizologa pokazuju da su obje perikope preuzete iz Novoga Zavjeta.
Raspored perikopa u Rimskom misalu od antike do 1970. može se vidjeti ovdje (engleski), a prema Lekcionaru Pavla VI. ovdje (njemački).
Koga zanima više: Gospel in the Liturgy i Pericopes.
[1] Grčka imenica ženskoga roda περικοπή, perikopḗ, od priloga perí– unaokolo i glagola kóptein: rezati, odrezati, sjeći, odsjeći, posjeći: obrezivanje, okresivanje, zaustavljanje, svestrano rezanje => odlomak, odjeljak, odsječak, isječak, izrezak; staroslavenski začalo.
[2] Tako se u sinagogi do danas Mojsijev zakon čita tijekom 54 tjedna u dijelovima koji počinju hebrejskom riječju po kojoj se naziva pojedini šabat:
Berešit (Postanak 1, 1…),
Noa (Postanak 6, 9…),
Leh leha (Postanak 12, 1…),
Vajera (Postanak 18, 1…),
Hajee Sara (Postanak 23, 1…),
Toledot (Postanak 25, 19…),
Vajece (Postanak 28, 10…),
Vajišlah (Postanak 32, 4…),
Vaješev (Postanak 37, 1…),
Mikec (Postanak 41, 1…),
Vijagaš (Postanak 44, 18…),
Vajehi (Postanak 47, 28…),
Šemot (Izlazak 1, 1…),
Vaera (Izlazak 6, 2…),
Bo (Izlazak 10, 1…),
Bešalah (Izlazak 13, 17…),
Jitro (Izlazak 18, 1…),
Mišpatim (Izlazak 21, 1…),
Teruma (Izlazak 25, 1…),
Tecave (Izlazak 27, 20…),
Ki tisa (Izlazak 30, 11…),
Vajakhel (Izlazak 35, 1…),
Pekude (Izlazak 38, 21…),
Vajikra (Levitski zakonik 1, 1…),
Cav (Levitski zakonik 6, 1…),
Šemini (Levitski zakonik 9, 1…),
Tazria (Levitski zakonik 12, 1…),
Mecora (Levitski zakonik 14, 1…),
Aharej Mot (Levitski zakonik 16, 1…),
Kedošim (Levitski zakonik 19, 1…),
Emor (Levitski zakonik 21, 1…),
Behar (Levitski zakonik 25, 1…),
Behukotaj (Levitski zakonik 26, 3…),
Bamidbar (Brojevi 1, 1…),
Naso (Brojevi 4, 21…),
Behaalotha (Brojevi 8, 1…),
Šelah (Brojevi 13, 1…),
Korah (Brojevi 16, 1…),
Hukat (Brojevi 19, 1…),
Balak (Brojevi 22, 2…),
Pinhas (Brojevi 25, 10…),
Matot (Brojevi 30, 2…),
Mase (Brojevi 33, 1…),
Devarim (Ponovljeni zakon 1, 1…),
Vaeshanan (Ponovljeni zakon 3, 23…),
Ekev (Ponovljeni zakon 7, 12…),
Ree (Ponovljeni zakon 11, 25…),
Šoftim (Ponovljeni zakon 16, 18…),
Ki Tece (Ponovljeni zakon 21, 10…),
Ki Tavo (Ponovljeni zakon 26, 1…),
Nicavim (Ponovljeni zakon 29, 9…),
Vajeleh (Ponovljeni zakon 31, 1…),
Haazinu (Ponovljeni zakon 32, 1…),
Vezot habaraha (Ponovljeni zakon 33, 1…).
[3] Sv. Justin Mučenik, Prva apologija, poglavlje 67.
[4] Origen, In Iohannem, I, 4, praefatio: Patrologia graeca, svezak XIV, stupac 26.
[5] Sv. Augustin, In Iohannem, traktat XXX, 1: Patrologia latina, svezak XXXV, stupac 1632.
[6] Tajna stega (latinski disciplina arcani) bio je običaj kojim se u prvim stoljećima kršćanstva poznavanje određenih učenja i obreda kršćanske religije čuvalo od nekršćana, pa čak i od onih koji su polazili pouku u vjeri kako bi mogli postupno svladati nauku vjere i ne pasti u krivovjerje zbog pojednostavljenih nesporazuma, dakle, učenja koja su bila skrivana i od katekumena, obraćenika na kršćanstvo koji još nisu bili kršteni).
[7] Constitutiones apostolorum, VIII, 5, 11: Didascalia et Constitutiones apostolorum, prir. Franz Xaver von Funk, Padeborn, 1905., svezak I, str. 477.
[8] Sv. Ćiril Aleksandrijski, Apologeticus ad Theodosium imperatorem: Patrologia graeca, svezak LXXVI, stupac 471.
[9] Tertulijan, Protiv Marciona (Adversus Marcionem), IV, 1.
[10] Tertulijan, O zastari krivojernika (De praescriptione haereticorum), VI, 36.
[11] Sv. Ciprijan, Epistula XXXIII: Patrologia latina, svezak IV, stupac 328.
[12] Bern iz Reichenaua, De officio missae, I: Patrologia latina, svezak CXLII, stupac 1057; Micrologus, Patrologia latina, svezak CLI, stupci 999 i 1003.
[13] Sv. Justin Mučenik, Dialogus cum Tryphone 65, 3: Patrologia graeca, svezak VI, stupac 625.
[14] Sv. Klement Aleksandrijski, Stromata knjiga 7, poglavlje 14: Patrologia graeca, svezak IX, stupac 517 B.
[15] Izdanje: Missale Ragusinum : The missal of Dubrovnik (Oxford, Bodleian Library, Canon. liturg. 342), edited with an introductory study by Richard Francis Gyug, Toronto: Pontifical Institute of Mediaeval Studies, 1990.
[16] Izdanja: Ciro Giannelli – Sante Graciotti, Il messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca apostolica vaticana, Città del Vaticano: Biblioteca apostolica Vaticana, 2003. (Studi e testi, 411); Photomechanische Reproduktion der Handschrift »Neofiti 55« : Das kroatische volkssprachliche Missale Romanum des XVI. Jahrhunderts, von Mario Grčević, Zagreb: Studia Croatica, 2021.
[17] Sv. Ambrozije, In Psalmum 118, sermo 17, točka 10; Patrologia latina, svezak XV, stupac 1443 D; Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum svezak 152, stranica 382, 17
[18] Sv. Augustin, Sermones ad populum de Scripturis I, 13, 4, 4; 112, 1, 1; 165, 1; 176, 1, 1; 180, 1: Patrologia latina, svezak 38, stupci 197, 643, 841, 950 i 972.
[19] Sv. Augustin, Sermones ad populum de Scripturis 45, 1; 48, 1: Patrologia latina, svezak 38, stupci 262, 319; 2; Sermones ad populum de sanctis 289, 3, Patrologia latina, svezak 38, stupac 1309.