Otajstvo
Ne mogu dobiti sve odgovore. Na to se trebam naviknuti. Znati prihvatiti. Pismo na jednom mjestu kaže kako nešto ne zna čak ni Sin, nego isključivo Otac. Ponekad susretnem nekoga tko traži dokaz. Njegovo traženje se ne može okončati, jer on ili ona hoće dokaz za sve. Ipak ti u Pismu kažeš da i kad bi sad došao netko od mrtvih da kaže da postoji pakao, taj ne bi vjerovao. Nevjerojatno je poučna prispodoba o bogatašu i Lazaru. Tamo pronalazim u molbi bogataša zahtjev za strogom egzaktnošću i eksperimentom. Pošalji im nekog iz pakla i tek će onda vjerovati. Ali ti si znao da neće, jer si ih molio ako već ne vjeruju tebi, neka vjeruju djelima koja činiš. Ništa. Čak su te optužili da zahvaljujući đavolu činiš to što činiš.
Uostalom, ostaje li prostora za misterij i tajnu kada netko od mene zahtijeva da mu egzaktno dokažem sve u što vjerujem? Ako je sve dokazivo i spoznatljivo, gdje je onda tu mjesto za otajstvo? Jedan me uporno pokušao uvjeriti priprostom tvrdnjom, uvjeren da je riješio sve tajne: fizika je dokazala postojanje atoma, dakle nije moguće postojanje Boga. Neobično da je jedan tako mudar čovjek promašio uvidjeti problem. Postoji li neka fizika koja bi teološkim eksperimentom dokazala drugi dio njegove tvrdnje ili na koji to način postojanje atoma automatizmom dokazuje tvoje nepostojanje? Na moju konstataciju da još nisam upoznao fizičara koji pokušava teologiju uvesti kao eksperimentalnu metodu u fiziku upitao sam ga hoće li jednog dana on otkriti teološku formulu tvog nepostojanja dokazivu fizikom, recimo nešto poput sljedeće formule: atom (a)+nepostojanje (n)=nema Boga (nB). Dakle a+n=nB.
Uviđa li on problem? Zar je zaista moguće eksperimentalnim putem dokazati tvoju stvarnu prisutnost u euharistiji? Zar ne bismo trebali prethodno izmisliti nekakve mjerne instrumente, epruvete, aparate, znanstvene formule? Ali koja vrsta metode je primjenjiva na spoznaju otajstva i koja vrsta instrumenta nam otkriva tvoju otajstvenu prisutnost u posvećenoj hostiji? Postali smo previše egzaktni. I eksperimentalni. Sa svakim novim otkrićem uvjeravam sebe kako sam otkrio još jednu osobinu otajstva. Ali, kako dokazati da je otajstvo materijalno i fizički ograničeno i kako ga budem sve više otkrivao i dokazivao konačno mi ništa od njegove tajnovitosti neće ostati skriveno jer ću ga potpuno razumjeti. Što će ostati mojoj vjeri ako mi netko može dokazati sve ono u što vjerujem? Gdje je tu onda skriveni prostor za mistično?
Moram priznati kako sve manje podnosim one kojima je najvažnije kako si izgledao. Jesi li bio crn kao svaki čovjek onoga i svoga vremena, ili si bio plav kao neki nordijski mitološki lik? Zašto je danas tolikima važno dokazati da si morao biti visok najmanje dva metra, da si bio div među omanjim ljudima? Zar je tvoja visina dokaz tvog božanstva, ili boja tvojih očiju ili to jesi li imao ili nisi dugu kosu? Kako je odjednom tvoja vanjština obrađena do najsitnijih detalja postala važnija od samog tvog postojanja i vjere u tebe.
Iskreno, i bez ljutnje, jer ti nisi padao na vanjski izgled ni svoj ni tuđi, ne zanima me kako si izgledao. Ne interesira me koliko si bio visok i jesu li ti oči bile plave, zelene ili crne ili neke nepoznate boje. Ja vjerujem u tvoje Utjelovljenje i da si se rodio i živio kao čovjek među nama. Ja vjerujem da si postojao, ne zanima me previše kako si izgledao. Ne kažem da slike nisu važne, ali su one danas postale sve i ništa. I pomiješane s potrebom da se sve mora dokazati i potvrditi odjednom je od sve teologije spasenja sadržanog u Pismu postalo daleko važnije jesi li nosio sandale i kakve su bile, jesi li imao njegovanu bradu ili nisi vodio računa o svojoj osobnoj higijeni, koje je boje bio tvoj glas, jesi li bio možda tenor jedan ili tenor dva ili kako bi ljubitelji detalja očekivali duboki bas, jer gdje bi ti govorio drugačije osim dubokim glasom nekakve snažne trublje.
Ta opsesija tvojim fizičkim izgledom zasjenjuje ponekad sva otajstva i tajne vjere pred kojima svaki dan stojimo gotovo izgubljenog osjećaja za otajstvo. I onomu koji mi dolazi s pitanjem jesi li imao plave ili crne oči i jesi li imao uredno njegovanu dugu kosu ili ti je bila prirodno kovrčava, najradije ne kažem ništa. Odbijem bilo kakav razgovor. I tumačenje. A moj odgovor da me te stvari ne zanimaju ponekad graniče s optužbama da sam blesfemičar i nevjernik.
Ali, vjerujem da te ne čudi stanje u koje smo zapali. Postali smo svijet spektakla, slike i potrebe da se sve, ali baš sve, mora dokazati nekim eksperimentom i metodom. U takvom svijetu malo je mjesta za dugotrajno promišljanje otajstva i tajne pred kojom se svaki dan nalazim. Ideja da je otajstvo nerazumno jer ga ne možemo dokazati eksperimentalnim putem, otprilike bi bila jednaka mom iracionalnom postupku skoka iz aviona jer ne vjerujem fizici da je dokazala postojanje zakona koji me pretvara u polomljene kosti i organe kad padnem s velike visine. Vjerovanje u otajstvo nije pitanje dokazivanja, nego poimanja onoga što svi na različite načine opisujemo kao stvarnost.
Ako vjerujem da izvan stvarnosti atoma postoji stvarnost koja je atomom nezahvaćena, čemu optužba da sam nerazuman, ako već onaj koji je dokazao postojanje atoma ne posjeduje metode kojima će dokazati kako otajstva nema? Dokaži mi da otajstva i tajne nema, pa ću onda vjerovati da je atom sveukupna, apsolutna i jedina stvarnost. Ali, stvarnost je i previše složena i sama od sebe tajnovita i tajanstvena da bi se netko usudio (iako ima i takvih) tvrditi da izvan fizičkog i materijalnog nema ništa? Ali taj barbarizam fizičkog koji, kad već tajnu i otajstvo ne može dokazati kao lažne i izmišljene, pribjegava pritisku i zahtjevu da ja moram dokazati baš sve u što vjerujem.
Ali, i mislim da ćeš se ti složiti sa mnom, ja ne moram dokazivati koliko si bio visok, i koliko si bio težak, i je li tvoja božanska krv pripadala onoj krvnoj grupi koja se svakome može dati, ali darovatelj ne može primiti ničiju drugu nego tu istu. Po logici potrebe da se danas sve bjesomučno i uporno podvrgava dokazivanju, pretpostavljam da je tvoja krvna grupa upravo ta jer i Pismo kaže da si ti krv svoju prolio kao otkupninu za mnoge. Oprosti što ovako karikiram i ismijavam stvari, ali umoran sam od onih koji su izgubili svaki osjećaj za otajstvo i sve u što vjeruju moraju pošto poto i sebi i drugima dokazati. Diktatura dokazivanja ne ostavlja prostor za otajstvo i misterij.
Ja nikome ne mogu dokazati tvoju prisutnost u posvećenoj hostiji, barem ne onima koji smatraju da je važnije znati koji si broj obuće nosio nego jesi li stvarno umro na križu. Ja pred njom stojim kao pred misterijem. I otajstvom. I vjerujem. I nemam dokaza koji bih mogao podastrijeti onomu koji je izgubio vjeru u tebe jer nije uspio dokazati i otkriti koliko je duga bila tvoja haljina i je li tvoj lik stvarno ili nije na onom platnu.
Ja vjerujem da si u njoj prisutan. Otajstveno. Stvarno prisutan. I ništa više. I ništa manje. Kao što vjerujem i da si se stvarno utjelovio. Stvarno postojao. Stvarno umro na križu. I stvarno uskrsnuo. Kao što primjećuješ, namjerno stavljam naglasak na ono stvarno, jer dužina tvoje kose, boja tvojih očiju i tvoja visina nisu jedina stvarnost na kojoj se treba zaustaviti onaj koji tvrdi kako vjeruje u tebe. Onaj koji se na tome zaustavi u nekom trenutku više će se baviti jednom vlasi tvoje kose i prestati vjerovati kako si bio čovjek od krvi i mesa, kao što će se i onaj koji se više bavi jednom rečenicom jesi li je ti izgovorio ili nisi u nekom trenutku naći u stanju da zaniječe i odbaci Pisma kao mitologiju, legende i bajku. I to samo zato jer za jednu rečenicu iz Pisma nije siguran treba li je pripisati tebi ili ne.
Ja i meni slični ponekad cijedimo komarca, a gutamo devu, a takav odnos prema tebi kao otajstvu i tajni vjere neminovno prije ili kasnije vodi u svođenje stvarnosti na puki atom poslije kojega nema nikoga i nema ništa, samo gomila čestica koje se ponekad nasumice sudaraju i zbog njih i njihovog sudaranja postoji sve što postoji.
Ne smeta mi dokazivanje i ne protivim se tome da trebam uvijek biti spreman obrazložiti razlog nade koja je u meni, ali netko tko od mene traži dokaz treba imati dovoljno širine da njegova i moja percepcija, shvaćanje i poimanje stvarnosti nisu iste. Pa ako je nekom prevažno znati i dokazati kolika je bila dužina tvoje kose, ali ga ne zanima tvoja stvarna prisutnost u hostiji, već tu se razilazimo oko toga što su stvarnost, misterij i otajstvo. I ponekad, tek ponekad, ne treba gubiti vrijeme na dokazivanje i davanje dokaza, jer sve ako bi netko i od mrtvih ustao i došao i rekao gdje je bio takav, vjerojatno opet ne bi vjerovao. Njemu je najvažnije znati jesi li stvarno ličio na nekog Šveđanina ili možda Arapina.
Pisma govore da je tako bilo i u tvoje vrijeme. Stalno su te gnjavili daj nam dokaze, dokaži nam i razumljivo je kako su mnogi u pretjeranoj potrebi za dokazima potpuno promašili primijetiti i tebe prepoznati kao otajstvo, tajnu i misterij. Potpuno slijepi za stvarnost Sina, iako im je ta stvarnost bila na dohvat ruke, opipljiva, vidljiva i dodirljiva jer je bila stvarno utjelovljena.
