Četvrtak, 6 svibnja

Teološko i političko kršćanstvo tajne


Claudio Magris u eseju I tajno i javno opisuje jedan događaj iz Trsta u vrijeme drugog svjetskog rata. Piše Magris o Rižarni, staroj zgradi za preradu riže koja je u vrijeme rata bila mjesto odakle se slalo Židove prema Njemačkoj ili su ljudi u njoj bili ubijani i spaljivani. Kako nam Magris govori, odmah nakon rata unutrašnjost je okrečena u bijelo kako se ne bi pročitalo ili pronašlo poruke onih koji su unutra držani, bilo da su ubijeni ili deportirani u Njemačku. Nešto kasnije, piše Magris, neki aktivni sudionici zločina neobičnom su lakoćom dobivali vize za odlazak u SAD.

Ova povijesna crtica s kojom nas Magris upoznaje dio je šireg bavljenja pitanjem i postojanjem tajne. Magris na malom broju stranica obrađuje zanimljive misli i poglede o pitanju postojanja tajne. Od ideje o tajnim agentima, preko špijunaže, Magris nas vodi i prema religiji kao privilegiranom mjestu egzistiranja fenomena tajne. Kaže Magris na jednom mjestu kako je kod nekih religija tajna neskrivena i javna dok istovremeno ostaje tajna i citira Isusove riječi u kojima slušamo Isusa koji govori kako je on javno govorio svijetu i javno djelovao, kako ništa nije činio i radio u tajnosti.

Magrisov pristup fenomenu tajne uvodi nas u dva različita pristupa tajni unutar kršćanstva i možemo govoriti o kršćanstvu tajne na dva različita načina. U jednom dimenzija kršćanstvo tajne odnosi se na teološko i vjerničko razumijevanje tajne koje karakterizira neobjašnjiv paradoks u kojem tajna nije skrivena, ali ostaje tajna, odnosno misterij ili otajstvo. Na različitim mjestima u evanđeoskim izvještajima susrest ćemo ovaj neobični paradoks. Kada Isus govori o Hramu koji će u tri dana sagraditi, njegovi suvremenici ne razumiju. Kada apostolima objašnjava kako treba trpjeti i umrijeti i nakon tri dana uskrsnuti, oni ne mogu shvatiti o čemu govori.

U mnoštvu evanđeoskih epizoda susreta s tajnom koja je javna i transparentna i istovremeno neprobojna dok se sama ne razotkrije je događaj iz Emausa. Dvojica učenika kažu nije li im gorjelo srce dok su ga slušali, a opet nisu ga prepoznali sve do lomljenja kruha. Tajna je bila pred njima, ali je nisu mogli prepoznati sve dok sam Isus nije odlučio razotkriti se. Teološka dimenzija kršćanstva tajne je u paradoksu koji razrješavaju oči vjere, odnosno čovjekova vjera u tajnu koja je istovremeno dostupna i zatvorena.

U slavlju svete mise kada se događa pretvorba kada se izgovaraju Kristove riječi tajna je javna i dostupna, dok istovremeno ne dopušta da bude do kraja razotkrivena čovjekovim sposobnostima spoznaje, nego se ona razotkriva samoj vjeri djelovanjem milosti. Kristova prisutnost u euharistiji je tajna ili otajstvo par excellence, ali ne na isti način na koji znamo da netko u sefu čuva nešto i dao nam je ključ da kasnije otvorimo i provjerimo. Kristova prisutnost u euharistiji je tajna-događaj koji se razotkriva vjeri-događaju kroz milost i taj misterij ili tajna se nastavlja stalno događati. Nije moguće kao u sefu s ključem u jednom trenutku zaključati i reći u euharistiji više nema otajstva, tajna je otkrivena i tu više nema misterija. Kristova euharistijska prisutnost ostaje trajno tajna-događaj koji traje, a ne tajna koja je prestala biti otajstvo.

Cjelokupna teološka dimenzija kršćanstva tajne vidi tajnu kao tajnu-događaj. Povijest ili ekonomija spasenja nije tajna koja je razotkrivena i okončana, nego tajna-događaj koji traje i ide prema budućnosti. Slavlje sakramenata je također tajna-događaj koji nastavlja rasti i razvijati se u vjerniku i nakon primanja sakramenta od krštenja do ženidbe i svetog rada. Kršćanstvo tajne u svojoj teološkoj dimenziji je ništa drugo nego tajna-događaj koji traje i nastavlja se u Crkvi djelovanjem milosti prema budućnosti i budućem preobraženom životu s Bogom. Kako to Magris podcrtava, u religiji tajna nije skrivena od očiju, ona je javna i dostupna svima, ali njezina skrivenost ostaje prisutna zbog naravi same tajne, samog otajstva, a ne jer je veliki broj očiju vidio i razotkrio tajnu. Otajstvenost slavlja euharistije nije umanjena time što se euharistija slavi već stoljećima i što su milijuni i milijuni ljudi sudjelovali u slavlju. Njezina skrivenost i otajstvenost proizlazi iz same naravi tajne koju izražava i sadržava, a to je stvarni Krist prisutan u euharistiji. Euharistija nije poput skrivenog blaga do kojeg vodi neka posebna mapa i jednom kad je blago otkriveno tajna prestaje postojati. Ona je blago za koje ne treba mapa jer je javna i dostupna, ali njezina skrivenost izvire iz nje same kao sakramenta.

Međutim, u sferi kršćanstva tajne postoji i njegova druga manje privlačna dimenzija koja spada u političko poimanje shvaćanja, čuvanja i sadržaja tajne. Ako je suditi prema Magrisu, nijedan politički poredak ne može opstati bez određenih formi tajne. Odatle proizlaze tajne službe, agenti, tajni diplomatski kanali i cijela mašinerija političkog djelovanja koja se oslanja na skriveno i tajno, ono što javnosti nije dostupno. Piše Magris kako se politička tajna razotkriva tek onda kada ona više ne može narušiti trenutačni politički poredak zemlje, kada njezino otkrivanje ne može podrivati stabilnost države. Iz fenomena političke tajne proizašli su i tajni arhivi koji se prema zakonima različitih zemalja otvaraju za javnost onda kada unutra skrivene tajne više ne mogu utjecati na javni politički život zemlje.

Politička dimenzija kršćanstva tajne prisutna je u Crkvi kao negativan fenomen onda kada se njezino političko razumijevanje izjednači s teološkim razumijevanjem i sadržajem pojma tajna ili pojma otajstvo. Recimo, teološki gledano krštenje je sakrament koji omogućuje sudjelovanje u slavlju euharistije, krštenjem se ulazi u veliku obitelj Crkve. Između krštenja i euharistije postoji snažna povezanost tajne-događaja koja se odvija kroz milost oproštenje grijeha i sudjelovanja u pričesti koja je vrhunac euharistijskog slavlja. Iako je sve javno i neskriveno, otajstvena povezanost krštenja i euharistije kroz milost ostaje djelovati i postojati. Međutim, politička dimenzija kršćanstva tajne nerijetko će odnosu između ova dva sakramenta pristupiti kao nekakvom magičnom mehanizmu koji osigurava neku vrstu elitnog skrivanja i prikrivanja unutar neke opskurne zajednice.

Čuti misao o nekakvim skrivenim tajnama i misterijama oko krštenja i euharistije kao da je Crkva tajno društvo s nekim nerazumljivim magijskim obredima i činima pokazuje kada je politička dimenzija kršćanstva tajne preuzela primat nad njegovom teološkom dimenzijom. Zanimljivo je primijetiti kako su uvjeti krštenja i euharistije i načini njihovog slavljenja i primanja transparentni i javno dostupni, dok istovremeno može se čuti kao da su ova dva sakramenta nekakav oblik zavjere u kojoj je sudjelovanje u nekakvim magijskim ritualima stvar izuzetne i posebne privilegije.

Na jednoj strani imamo teološku dimenziju kršćanstva tajne koja ne skriva tajnu, nego je nastoji teološki i vjernički protumačiti i njome se bavi na transparentan način pri čemu otajstvo ostaje tajna. Teološka dimenzija kršćanstva tajne nema potrebu za bilo kakvim skrivanjem i prikrivanjem teološkog značenja i sadržaja fenomena tajne jer njezina otajstvenost izvire iz same tajne i njezine naravi. Iz tog razloga teološka dimenzija kršćanstva tajne intenzivno se protivi shvaćanju, recimo, euharistije kao nekakvog magijskog obreda koji sve skriva i mora biti nerazumljiv da bi imao sadržaj. Dapače, ono što se događa u euharistiji je izuzetno transparentno, ali otajstvenost euharistije proizlazi iz njezinog sadržaja kao otajstva, kao tajne. Nema potrebe za izmišljanjem, dodavanjem i oduzimanjem bilo čega euharistiji da bi ju se učinilo nekom vrstom magijskog obreda za pristup nekakvim skrivenim tajnama koje će se onda potpuno razotkriti. Euharistija je tajna-događaj koji traje prema vlastitoj naravi i sadržaju svog otajstva koje u sebi sadržava. Iz tog razloga teološka dimenzija kršćanstva tajne nema potrebe izmišljati i lagati i skrivati, nego samo dublje tumačiti i interpretirati otajstvo koje je javno, ali samo u sebi otajstveno.

Politička dimenzija kršćanstva tajne ima potrebu ne za otajstvom, koje je po svom sadržaju tajna, nego potrebu za izmišljanjem i smišljanjem nečega što bi tajnu još više skrilo, prekrilo i zamaglilo. Nerijetko u toj političkoj dimenziji euharistija se shvaća kao kombinacija različitih magijskih i neobičnih i nerazumljivih gesti i riječi kako bi se pojačao dojam tajne, čime se teološka narav i teološki sadržaj otajstva gubi, zanemaruje i zapostavlja.

Teološka dimenzija kršćanstva tajne nema potrebu za izmišljanjem bilo čega kako bi pojačalo dojam da je nešto tajna. Ono se oslanja na samo otajstvo kako bi se teološki produbilo i razvijalo u svom shvaćanju fenomena i sadržaja tajne. Tako se, recimo, teološka dimenzija kršćanstva tajne hrani euharistijom kao izvorom svoje teološke interpretacije i svog teološkog govora o otajstvu. Politička dimenzija kršćanstva tajne ima potrebu izmišljanja i stvaranja tajni i misterija oko euharistije jer se ne oslanja na euharistiju kao tajnu, nego središte tajne iz euharistije nastoji izmjestiti iz nje i premjestiti na periferiju. Stoga se bavi isključivo gestama, odjećom, kretnjama i potpuno ih odvaja od euharistije. Njih smatra i proglašava tajnom, ukidajući njihovu povezanost s euharistijom, pri čemu geste i odjeća gube razumljivost. Ono se oslanja na sebe kako bi fabriciralo i produbilo tajnu, dok istovremeno samu tajnu zanemaruje ili ukida.

Teološka dimenzija kršćanstva tajne počinje od sadržaja tajne i tom se sadržaju vraća, kao što se teologija ponekad vraća euharistiji i od nje polazi kao otajstva iz kojega crpi svoja razmišljanja o fenomenu tajne. Politička dimenzija kršćanstva tajne ide za tim da se odvoji od otajstva kao sadržaja i središta kako bi oko samog otajstva stvorilo nerazumljivu mrežu nekakvih magijskih gesti, riječi i pokreta, potpuno ostavljajući po strani, recimo, euharistiju kao središnje otajstvo od kojega sve geste i riječi ovise i s njim su povezani.

Zato se sljedbenicima i ljubiteljima političke dimenzije kršćanstva tajne slavlje euharistije ne razlikuje od bilo kojeg drugog obreda i rituala nekog tajnog, opskurnog i skrivenog društva, dok  teološki svjesnim slaviteljima euharistije ona jest i ostaje otajstvo vjere, a ne nekakav nerazumljivi i nejasni skup međusobno nepovezanih gesti, riječi i pokreta.