Pisac posvećujućih molitava

U godini 800. obljetnice rođenja sv. Tome Akvinskoga (1225.–1274.), donosimo hrvatski prijevod uvodnika u Molitve svetoga Tome Akvinskoga koji je godine 1921. objavio Antonin-Dalmace Sertillanges (1863.–1948.),[1] francuski dominikanac, filozof, teolog, duhovni pisac i profesor na Katoličkom sveučilištu u Parizu.

Molitve svetoga Tome Akvinskoga ne nalaze se u službenom Popisu njegovih djela. Taj cjeloviti popis, sastavljen u prigodi postupka njegove kanonizacije, koji među znanstvenicima uživa nepobitan ugled, ne spominje ih.

Nemojmo zbog toga žuriti dovesti u sumnju izvorište ovih blaga. Popis govori o svetčevim djelima i zaokuplja ga skrb za nauku. Međutim, pobožne molitve (piae preces) ne odgovaraju na takve brige. Rukopisi iz XIV. stoljeća u kojima se pojavljuju vjerojatno nisu najstariji, a čini se kako nitko nije dublje istražio rukopise iz XIII. stoljeća u tom smislu, pa se ne može sa sigurnošću reći da ih nema.

Tamo gdje se nađu, urednici ih bez oklijevanja svrstavaju među izvorna djela, i nijedan drugi pisac, nijedan životopisac ili priređivač djela nekoga drugoga učitelja ne polaže pravo na njih, što je zapanjujuće za djela takve vrijednosti, ako bi ih se pripisivalo raznim sastavljačima.

S druge strane, sadržaj i oblik tih spisa tako se dobro uklapaju s naukom, stilom i naravnim kretanjem tomističke misli da su čitatelji koji su najviše upoznati s Akvinčevim djelima oni koji najmanje mogu sumnjati da se tu mogu pronaći njegove pouzdane značajke. Tako brojna nabrajanja koja se odvijaju tijekom molitava svijesnomu učeniku dozivaju u pamet podjele Sume teologije. Istovjetni izričaji svojstveni Tomi razbacani su tu i tamo u načinu izražavanja svih tih molitava. Završetci su zajednički. Bilo bi prilično neobično da takvi spisi, jasno povezani među sobom, a još više povezani s onima svetoga Tome, koje k tome nitko drugi ne svojata, svi budu apokrifni.

Ostavimo ih dakle pod njihovim visokim potpisom; da se čitaju s povjerenjem i pobožnošću. Dodali smo im najljepše dijelove Oficija Presvetoga Svetootajstva, jer se i tu ogleda duša slavnoga učitelja i jer je bogoslužje u njegovim očima molitva bolja i veća od svih drugih.

Mladi, osobito oni koji stasaju i uče, dok mole plodonosno će razmišljati nad tako dubokim i toplim rečenicama. Dragocjeno je napredovati u molitvi vođen tako čvrstom i sigurnom rukom. Zadovoljstvo je moći se obraćati svomu vodiču i sâm mu se moliti, da nas nauči moliti.

Svi spisi svetaca nose milost. Molitve svetaca imaju miris kakva nema nigdje drugdje. Osobita milina ovih molitava i njihova vlastita snaga izgrađivanja i poučavanja sastoji se u onome što je na prvi pogled neočekivano za one koji o svetom Tomi znaju samo da ima veleumnu blistavost misli i enciklopedijsku širinu znanja. Tolika pobožnost i tolika nježnost srca pisca Sume teologije, Prijepornih pitanja i tumačenjâ iznenađuju, izazivaju svojevrstan udar, zaskaču. S užitkom, u poniznom i blagom padanju ničice osjeća se sva težina nadarenosti. Jedan od velikana ovoga svijeta plače i saginje se, omekšava njima učenika i prodire u njega sretnom zbunjenošću.

Ovdje se vidi da naučiteljeva stroga metoda nije bila suhoća, osornost ili zaborav na nagnuća duše i toplije krajeve života. Sveti je Toma bio brižan i dobar. Imao je dar suza. Ponekad bi naslonio glavu na svetohranište da osluškuje njegove tajne. Bio je u zanosu pred Propetim i jednoga je dana od njega primio proročanstva. Bio je vjeran prijatelj i pratitelj pobožne blagosti. U njemu misaoni poziv nije štetio krjepostima skromnosti, a u njegovim promišljenim izričajima jasno se vidi kako su se u njemu, kao plodovi i cvjetovi u srčiki, skrivale sve moći šikljanja i ljepote.

Latinski jezik svetoga Tome često je neprevodiv. Neka mi se oprosti, ako sam ga često izdao. Oni koji su i najmanje umočili jezik u taj jezik nedvojbeno će se suzdržati od pribjegavanja francuskomu: na tome im čestitam.

Ako smijem riskirati sa savjetom, usuđujem se zamoliti čitatelja da ovomu djelcu ne pristupa iz znatiželje. Neka se pridruži svetčevoj duši i dâ da ga ona nosi. Neka se samo prepusti tijeku misli radi sjedinjavanja s osjećajima i napredovanja u djelima. Sveti je Toma pisao samo u tom duhu. Mislio je da bi živio i objavljivao je kako bi drugima pomagao da usmjeravaju prave misli prema kršćanski plodnim postignućima.

Kada je bio nadomak smrti, a Reginald, njegov pratitelj, preklinjao ga je da dovrši Sumu teologije, svetac mu je odgovorio: „Reginalde, ne mogu više. Sve što sam napisao sada mi čini kao slama.“ Vidimo da je od te dragocjene slame, za koju potomstvo smatra da je slama od zlata, sveti Toma htio napraviti plamen. Da plamti, a ne izgori, kao gorući grm. Ona je i nama otkrila Boga, a približiti joj se u obliku ovih molitava, redaka i kitica znači osjetiti se pozvanim, kao Mojsije, sagnuti se i hodati bos po zemlji, jer ovo mjesto je sveto.

Antonin-Dalmace Sertillanges

Sertillangesov raspored molitava sv. Tome

Orationes ad Eucharistiam

O sacrum convivium
O quam suavis
Pange, lingua, gloriosi
Sacris solemniis
Verbum supernum prodiens
Lauda, Sion, Salvatorem
Adoro te

Orationes ad Communionem

Omnipotens sempiterne Deus
Gratias tibi ago
Sit Iesu dulcissime
Anima Christi

Orationes variae

Ad te fontem misericordiae
O Deus omnipotens
Te Deum totius consolationis
Concede mihi, misericors Deus
Laudo, glorifico, benedico te
O beatissima et dulcissima
Creator ineffabilis

[1] Od njega su na hrvatski prevedene dvije knjige: Intelektualac: duh, uvjeti, metode, Zagreb: Istina, 1942., 160 str.; popravljeno i dopunjeno izdanje: Kako biti intelektualac: duh, uvjeti i metode, Split: Verbum, ¹2015., ²2017., 213 str.; Isus: razmatranja o Spasitelju, preveo Slavko Šarić, Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1943., 96 str.; i 16 članaka, od čega deset članaka u zagrebačkoj asketsko-mističnoj reviji Duhovni život: Liturgijska misija Crkve, V/1933., br 3, str. 157–163; br. 4, str. 226–235; O sakramentima uopće, XI/1939., br. 5, str. 289–295; Krštenje, XII/1940., br. 1, str. 20–28; Potvrda, XII/1940., br. 2, str. 97–104; Euharistija, XII/1940., br. 3, str. 150–159; Pokora, XII/1940., br. 4, str. 210–219; Posljednje pomazanje, XIII/1941., br. 1, str. 29–35; Sveti red, XIII/1941., br. 2, str. 97–106; Ženidba, XIII/1941., br. 3–4, str. 169–178 i Ljudi moja braća, XIII/1941., br. 5–6, str. 225–280. Ostali njegovi članci dostupni na hrvatskom: Dodir sa životom, preveo Ljubomir Maraković, Hrvatska prosvjeta (Zagreb), VIII/1921., knjiga I, br. 9–10, str. 270–273; Prirodna i natprirodna objava, Život, XIV/1933., br. 9, str. 385–391; Bergson apologeta, Život, XXIII/1942., br. 2, str. 207–215; Isusova kolievka, Za vjeru i dom, 1944., br. 10, str. 4; Betlehem, Nedjelja, 16/1944., br. 37–38, str. 1; O čitanju, Hrvatska mladost, XXVIII/1944. – 1945., br. 3–5, str. 19–23.