Nedjelja, 19 rujna

Pismo mladima


Dragi mladi, nedjeljna čitanja, vjerojatno to i sami osjećate, nisu za to da se samo pročitaju. Od velike je važnosti upozoriti, protumačiti, osvijetliti poruku i tako doliti ulja u svjetiljku vjere. Što nam nudi ovo, za mnoge, beznadno vrijeme u kojem mnogi gube volju za život, mladi lutaju u potrazi za srećom, sumnjajući u put kojim su od djetinjstva krenuli?

Psiholozi bi rekli da život nije jednostran, jednosmjeran. Vi ste na raskrižju s kojeg vode mnogi putovi i mnogi izaberu onaj put koji završava u beznađu i duhovnoj smrti. Život se čovjeku daruje i omogućuje u slobodnom izboru i opredjeljenju. Neki će i Boga okriviti za neuspjehe, za uzaludnu potragu, jalovi pokušaj u trenutačnoj radosti i sreći, vjerujući da su zatočeni u svojoj bezizlaznosti i s mukom traže izlaz iz začarane situacije. Čuli ste da je rečeno: Danas preda te stavljam život i smrti, blagoslov i prokletstvo Ako hoćeš možeš držati zapovijedi! Biraj! (usp. Pnz 30, 15-20). Kršćanin bi trebao tražiti izlaz oboružan nadom da izlaza ima i da je moguć. Krist je upalio svjetlo nade, osvijetlio cilj života, izlaz iz slijepe ulice. Nažalost, mnogi ne vjeruju da iza ovoga života i smrti postoji život. Nije im jasno da osim bolesti postoji zdravlje, osim beznađa nada, osim tame svjetlo, osim mržnje ljubav, osim prošlosti i budućnost. Drugog, pravog puta ima u svim životnim događajima. Treba ga tražiti. Vi ste kao mladi na tom putu i u mogućnosti ste da postanete zreli kršćani. 

Dramatične dane živi Crkva u svijetu. Nije u mnogim zemljama prihvaćena, a tamo gdje jeste nakon komunističke diktatura, umjesto da jača, ona gubi. Je li izgubila tebe? Čuli ste od starijih da su mnogi nosili vjeru s ponosom, prkosno, i onda kad je nisu, zbog posla, smjeli javno prakticirati. Što je ovo danas? Za mnoge je to put koji ne vodi nikamo. Ohladili se, prepustili nezainteresiranosti i površnosti. Crkvu svode na „servis“ za sakramente, koji ih ne obavezuju da žive idući Božjim putem. Mnogi mladi su među njima. Crkva takvima preko svojih svećenika i vjernika poručuje da bez obraćenja nema ništa, bez promjene životnih navika i puta. Koliko je to teško zna svaki koji se ikada upustio u tu pustolovinu. Hrabrost je rušiti naše ustaljene navike, ružne porive, kuću od svetosti. Jeste li se ikad pitali, iskreno, kome treba obraćenje, promjena puta? Tvojim roditeljima, prijateljima ili tebi?

Teško se promijeniti, a promjene se obično ostvaraju nizom potresa, stranputica i katastrofa. Evo primjera koji vas mogu potaknuti. O njima ste čuli na vjeronauku. Neki su se obratili postupno, kao sv. Augustin, neki odjednom, nakon šoka, kao sv. Pavao, sv. Franjo, sv. Ignacije i neki drugi novovjeki obraćenici. To je duhovno-moralna preobrazba čovjeka po djelovanju Duha Svetoga. No, treba otvoriti svoje srce za djelovanje Duha Svetoga. Bog ne želi ići protiv naše volje, samovolje, lažne svetosti i tvrdoglavosti.

Ni Isusu nije bilo lakše. Sjetite se poziva apostolima, drugovanja, opomena i nerazumijevanja. Isus je uputio poziv i tebi: Slijedi me! Nisu svi pozvani biti propovjednici. Postoji puno načina na koje se može slijediti Isusa. Konačno, propovijedamo životom, riječima, djelima. Kada i gdje? Krug prijatelja s kojima si u školi, na trgu, u kafiću, počesto je veći od onoga koji je u Crkvi na misi. Možda ćeš reći: Ja idem, a što me brige za njih! Takav je bio i prorok Jona. Poslan da bude opomena, sjeo je u hladovinu svoje svetosti, izdvojenosti, i čekao da Ninivljane, kojima je trebao naviještati Božju riječ obraćenja, Bog zgromi. To se nije dogodilo. Morao je ustati i propovijedati. I tebe Bog zove da ustaneš i propovijedaš na način koji ti je on odredio.

Jesi li se obratio? Jeli ti teško kad moraš na svetu Misu ili jedva čekaš nedjeljni susret? Proces obraćenja traje čitav život. Postoji više mogućnosti, a jedna je čitanje Svetog Pisma. Evanđelist sv. Luka je napisao: Tada im otvori pamet da razumiju pisma. Drugi put je aktivni život kršćanina. Vjeru treba ne samo doživjeti, nego i osjetiti. Treći put je svjedočanstvo vjere koju drugima prenosimo, pred njima svjedočimo. Označi ovu poruku markerom, podcrtaj i daj svojima da pročitaju. 

Na katedrali u Lübecku stoji ovaj natpis: Zovete me učiteljem, a ne pitate me za savjet, zovete me svjetlom, a ne vidite me, istinom, a ne slijedite me, životom, a ne želite me, mudrim, a ne slušate me, ljepotom, a ne ljubite me, bogatim, a ništa ne pitate od mene, vječnim, a ne tražite me, milosrdnim, a nemate pouzdanja, plemenitim, a ne služite mi, svemogućim, a ne klanjate mi se, pravednim, a ne bojite me se. Razmisli koliko se taj prijekor odnosi i na tebe? Još više nas opominje sveti Ivan u svom Otkrivenju: Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: Znam tvoja djela: Nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć, ali jer si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz svojih usta!

Možda je za kraj dobro da se svi zajedno prisjetimo ljubavi koju je sveti Franjo imao za Boga i ljude. Njegova nas Molitva potiče da dobro promislimo želimo li biti pravi vjernici, ili tek glumci. On tako moli: Bože moj, dopusti mi mira tvog da budem glas! Ima li mržnje bilo gdje, da ljubav nosim, ima li sumnje bilo gdje, da vjeru nosim, ima li očaja bilo gdje, da radost nosim tu, ima li žalosti bilo gdje, da utjehu i radost nosim, ima li tame bilo gdje, da svjetlo budem tu.