Petak, 14 svibnja

Pobjeda odbačene ljubavi – razmišljanje uz Veliki petak


Čitanja: Iz 52,13 – 53,12; Ps 31,2.6.12-13.15-17.25; Heb 4,14-16; 5,7-9; Iv 18,1 – 19,42


Kao što je Isus svojim djelovanjem težio da u potpunosti izvrši svoje poslanje i očituje ljubav Očevu, paralelno tome se očitovao otpor ljudi prema njemu. Dok je on s jedne strane pokazivao posvemašnju ljubav Božju, predanu za čovjeka, dotle je s druge strane čovjek išao prema vrhuncu svoga otpora prema Bogu. Ove dvije stvarnost idu jedna s drugom: što Bog više ljubi, to se više očituje čovjekova odluka da joj se suprotstavi. Što se više Božji Sin trudi očitovati Božju ljubav, to se više čovjek zatvara i odbacuje ponuđeni dar. I dok se Isus predaje do kraja za spasenje svijeta, dotle se čovjek drzne odbaciti ga i njemu suditi, te ga potom osuđena poslati u smrt. I upravo Božji Sin osuđeni na smrt križa, na križu objavljuje potpunu ljubav Božju za čovjeka. Križ postaje njegov odgovor na laži i klevete, slabosti i izdaju, na mržnju i poruge, na nepravdu i bezakonje. I to ne bilo kakav odgovor, već odgovor ljubavi. Križ je doista bio znak prijezira i osude, ali i znak osvete pobjednika nad pobunjenicima. Upravo na takvom drvetu križa se očitovala i pobijedila silna ljubav Božja, koja ga je pretvorila u znak ljubavi i praštanja. Jedina Božja osveta nad pobunjenim čovjekom bila je osveta ljubavi, to jest potvrda da Bog, unatoč osudi križa, ostaje postojan u ljubavi jer je on ljubav.

I dok Božji Sin sve čini da se potpuno preda, ljudi otvrdnulih srca sve čine da ga odbace, te ne prežu niti da ruku na nj podignu. Tako se danas na onaj krajnji način potvrđuje istina da je čovjek Božju ljubav pretvorio u žrtvu kojom je htio potpaljivati svoje najniže strasti i vremenite potrebe. Nije upoznao njezinu snagu, a zlorabio je ‘slabost’ ljubavi koja se predaje za život ljubljenoga. Zato večeras, stojeći pred križem Gospodinovim, stojimo pred ljubavlju koja je bila izdana, napuštena, pogrđena, osuđena, predana u smrt.

Dok se s jedne strane spominjemo kako je čovjek osudio Boga na smrt, mi danas stojimo ipak pred ljubavlju koja nije umrla, već je ubila mržnju i smrt. Večeras častimo božansku ljubav koja ne može umrijeti, već nam po križu daruje život. Kristov križ je stoga i danas dvostruki znak: ljudski i božanski. Ponajprije on je simbol ljudske nezahvalnosti i njihova posvemašnjeg odbacivanja Božje ljubavi, ali ujedno je i znak posvemašnje Božje vjernosti te iste ljubavi prema čovjeku. Križ nam danas svjedoči ljudsku potrebu da Boga osudi i tretira na najsramotniji način, a opet, s druge strane, da Bog ne može ne ljubiti, pa ni onda kad ga razapinju na križ da ga osramote.

Na žalost i danas mi u sebi i u društvu u cjelini činimo istu tragediju koju ljudi učiniše prije dvije tisuće godina. I danas mi razapinjemo Božju ljubav i Boga izlažemo vrijeđanju i sramoti. Vrijeđamo Božju ljubav držeći je za nevažnu, umjesto da je stavimo na najvažnije mjesto u životu. Podcjenjujemo je kao beskorisnu, umjesto da shvatimo da bez nje ne možemo živjeti. Poput onih što razapeše Gospodina držimo je suvišnom, te je zanemarujemo kao nepotrebnu, a bez nje nam nema spasenja. Dok se prepuštamo drugim nestalnim ljubavima koje se ne očituju u snazi križa i ne izviru iz križa, križ nam očituje stalnost i nesalomivu čvrstoću prave ljubavi. Neshvaćanjem ljubavi Boga i danas razapinjemo, te ponovno pribijamo na križ njegovu ljubav onda kad je ne usvajamo kao nezamjenjivu životnu sastavnicu. Koliko samo puta izdajemo ljubav poput Jude kad je podredimo novčanom probitku i ljudskoj procjeni, a ljubav je neprocjenjiva. Koliko samo i danas križeva zbog odbačena križa Kristova, zbog odbačene ljubavi njegove, umjesto da je se držimo kao utopljenik slamke spasa. Kad bismo znali prepoznati i usvojiti ljubav križa, kad bismo znali prihvatiti odbačenu ljubav velikoga petka, i život i svijet bi nam bili sasvim drukčiji.

Večeras nam stoga odjekuje poziv da se poklonimo križu Gospodinovu, dok nam sjaji kao pobjedni znak ljubavi. Prigibajući koljena pred njim kao jamstvom da Božja ljubav ide do kraja, da je dosljedna i da nikad ne odustaje sve dok ne pobijedi i ne dođe do svoga cilja. Ne odustanimo ni mi od nje, jer ljubav je sve, da ne bismo, u protivnom, učinili uzaludnim toliki Božji napor. Klanjajmo se Bogu ljubavi koji nam na križu pokaza koliko nas voli. Prihvaćajmo križ kao znak da ljubav svojim predanjem ubija smrt i daruje život, te ga utisnimo u srce kao najmoćnije oruđe kojim pobjeđujemo i probijamo se kroz protivštine ovoga svijeta dok ne prispijemo do njezine punine u blaženoj vječnosti.