Ponedjeljak 2. korizmenog tjedna: Stid

Stid na obraz nama

Čitanja: Dn 9, 4b-10; Ps 79, 8-9.11.13; Lk 6, 36-38

Dana 28. siječnja 1986. nedugo nakon lansiranja eksplodirao je američki raketoplan. Nitko od članova posade nije preživio. Jasno je što je nakon toga slijedilo. Do daljnjega su obustavljeni svi letovi. Tražio se uzrok tragedije. Tek kad su otkrili u čemu je bila pogreška i kad su tu pogrešku otklonili, to jest pojačali onaj slabi dio na raketi, letovi su se mogli nastaviti.

U takvim stvarima, naravno, nema mjesta zatvaranju očiju ili previđanju problema. Grešku treba priznati, otkriti i ispraviti. Za znanstveni je rad to nužno.

I na duhovnom je polju slično. Evo kako prorok Danijel danas skrušeno pred Bogom priznaje:

Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje. U tebe je, Gospodine, pravednost, a u nas stid na obrazu, kao u ovaj dan, u nas Judejaca, Jeruzalemaca, svega Izraela, blizu i daleko, u svim zemljama kuda si ih rastjerao zbog nevjernosti kojom ti se iznevjeriše. Gospodine, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Gospodina, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.

Što dodati na ovo? Ne možemo se liječiti ako ne priznamo svoju bolest. Ne može športaš ili umjetnik u svom umijeću napredovati, ukoliko ne uočava svoje pogreške.

Ne možemo u svom kršćanskom životu napredovati, ako uporno tvrdimo da je u nas uglavnom sve u redu.

Već smo duboko ušli u korizmu. Pomolimo se. Uđimo u sebe. Skrušimo se. Razmislimo. Što to remeti moj odnos prema bližnjemu? U čemu bih ja mogao pridonijeti da bude bolje? Što to remeti moj odnos prema Bogu? Što bih mogao poduzeti da bude bolje? Što to remeti moj odnos prema samome sebi?

Priznajmo pred Bogom svoje grijehe i nedostatke. To je osnovni preduvjet. Kako da nam Bog oprosti, ako svoj grijeh ne priznamo? Kako da nam Bog pomogne u svladavanju naših pogrešaka, ako ga ne zamolimo priznajući da smo slabi.

Nadam se da smo shvatili. Vjerojatno se ne radi o nekim neviđenim i nečuvenim grijesima i zločinima. Ta i ona raketa nije eksplodirala zbog pogreške koja se mogla vidjeti iz aviona. Radi se o tome da možemo i trebamo ispravljati sitnice, one male grijehe i nedostatke, ono što nas priječi da stvarno budemo čiste savjesti.

Jer, Bog u nama može i hoće činiti velike stvari. Samo se valja osmjeliti.

Ne sudite

Evanđelje: Lk 6,36-38

Koliko se puta dogodilo da je neki sudac uz najbolju volju i posve siguran u svoju prosudbu ipak osudio nevinoga, što se onda otkrije i preinači nakon što je nevin čovjek proveo u zatvoru godine i godine. To je jednostavno tako: ljudski sud je ograničen. A nama, običnim ljudima, izvan ministarstva pravosuđa Isus govori: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni.“ Što bi to značilo? Zar svatko od nas nema pravo osuditi zločin? Naravno da smijemo i trebamo govoriti da je zlo ono što je zlo, naravno da možemo i trebamo osuđivati svako nasilje, svaku nepravdu, svaki zločin. Međutim, ne bismo trebali suditi i osuđivati čovjeka. Bog jedini poznaje dušu svakoga čovjeka i Bog jedini zna u kojoj i u kakvoj je mjeri zločinac kriv za zločin koji je učinio. Prisjetimo se. Isus je onoj ženi preljubnici rekao da je ne osuđuje, ali je odmah nadodao: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Nju nije osudio, ali je osudio njezino prijašnje ponašanje. Latinski se to ovako izražava: mi trebamo ići „ad rem“ (na stvar), to jest govoriti i prosuđivati neki postupak ili neku stvarnost. Međutim, nikad ne bismo trebali ići „ad hominem“ (na čovjeka), to jest čovjeka suditi i osuđivati. To treba prepustiti Bogu.

Dva su jednostavna razloga za to. Prvo, kao što je rečeno, ja ne mogu ući u dušu nekoga koji je učinio neki zločin i nikako ne mogu prosuditi stupanj njegove krivnje. Drugo, što je još puno važnije: ja sam grešnik. Ja za sebe ne mogu jamčiti da već sutra neću počiniti još veći zločin od onoga koji je učinio čovjek kojega danas osuđujem. Mi, stvoreni na Božju sliku, trebali bismo nastojati biti dobrostivi, milosrdni, puni sućuti i ljubavi prema svakom čovjeku, jer takav je Bog, na čiju smo sliku stvoreni. A Bog će nas suditi ponajviše prema onome kako smo se odnosili prema svakom čovjeku, pa i onom slabom, pa i onom zalutalom, pa i onom grešnom. U tome smislu Isus jasno kaže: „Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ Bit će stvarno dobro i mudro zastati nad ovom riječju. „Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“  Božja je to riječ. Nama upravljena.