Subota 10. tjedna kroz godinu: Da, da, – ne, ne!

Meditacija uz Evanđelje: Mt 5,33-37

U nekim je slučajevima prisega ili zakletva propisana građanskim ali i crkvenim propisima. Međutim, u redovnom životu ljudi se često i prečesto zaklinju, tako da su im riječi zakletve postale poštapalicom. Kad malo bolje pogledamo, ljudi se zaklinju onda kada smatraju da im subesjednik baš i ne vjeruje ili čak kada i sami nisu uvjereni u ono što govore. Prisjetimo se. Upravo tako je bilo i sa svetim Petrom u dvorištu velikog svećenika: „On se tada stane zaklinjati i preklinjati: ‘Ne znam toga čovjeka’“ (Mt 26,74). Svoju je laž potkrjepljivao višestrukom zakletvom! U tome smislu možemo jasno reći, da su nam zakletve (osim onih propisanih) i nepotrebne i štetne, a koji puta i grešne. Isus jasno kaže: „Ne kunite se nikako! (…) Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.“

Upravo tako. Ako nama naš sugovornik vjeruje, vjerovat će i bez naše zakletve. Ako nam ne vjeruje, neće nam vjerovati koliko god se mi zaklinjali. Osim toga, skloni smo zakletvu potvrđivati mnoštvom riječi. Nepotrebno je to. Božja riječ nam i u tome smislu otvara oči: Veli drevni Propovjednik: „Ne nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato štedi svoje riječi. San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnoštva riječi.“ (Prop 5,1-2) Upravo tako: „Lud govor dolazi od mnoštva riječi“. Naše oružje neka bude evanđeoska istina. A ona je dovoljno snažna da – prije ili kasnije – iziđe na vidjeli bez mnoštva riječi i bez zaklinjanja i preklinjanja.