Potreba za Vjerovanjem
Razlikovati tko je u jednoj sobi kršćanske kuće, a tko u sasvim drugoj kući.
Prije deset godina BuzzFeed objavio je video svjedočanstava koja su počinjala s „Kršćanin sam, ali nisam…“. Videouradci su uglavnom hvalili naprednjačke vrline tvrdnjama poput „Kršćanin sam, ali nemam odbojnost prema homoseksualnosti“ ili „nisam neuk“ ili „nisam uskogrudan“ itd. Kršćanstvo se, zaključak je videa, „zapravo svodi na ljubav i prihvaćanje“.
Naravno, kršćanstvo je usredotočeno na Božju ljubav u Kristu. Tu ljubav, kao i sva središnja načela kršćanske vjere, objavio nam je Bog. Kao takve, ove temeljne istine dolaze nam unaprijed određene, a ne otvorene za beskrajna tumačenja, prevrjednovanja i preosmišljavanja.
Nakon što se upustila u duboku prouku tih istina i hrvala oko njihova bistrenja, Crkva je uobličila bitne točke kršćanskoga vjerovanja u simbole, vjerovanja, neprocjenjivo pomagalo za vjernike tisućama godina. Različite vjeroispovijesti kršćanske vjere nastale su kada bi pojedinci ili skupine tražili novu riječ od Boga ili bi uveli neku novu nauku ili običaj. Često su kršćani bili zavedeni i trebalo ih je vratiti istini. To se događalo kada bi se prepoznalo da novo učenje nije u skladu s prihvaćenim crkvenim običajem ili vjerovanjem. Vjeroispovijesti su Crkvi pojasnile što je istina.
Neki vjeroispovijesti smatraju preprjekama koje su ljudi stvorili između vjernika i Božje riječi ili zastarjelim načinima ometanja djelovanja Duha. Svjetovni kritičari kršćanstva smatraju da je svaka nova vjeroispovijest bilo slavodobiće moćnih kako bi se potisnuli druge, jednako valjane inačice Vjere. Nijedna od ovih tvrdnji nije istinita.
Najpoznatije vjerovanje je najstarije. Stara je predaja da je Apostolsko vjerovanje došlo od apostolâ koji da su, dok su se okupljali nakon Uzašašća, pridonijeli po redak. Ta priča vjerojatno nije točna, ali vjerovanje vjerno bilježi apostolsko učenje. Kao što je povjesničar Justo Gonzalez (r. 1937.) primijetio u knjizi The Story of Christianity („Priča o kršćanstvu“), prva inačica te vjeroispovijesti nastala je u Rimu oko 150. godine, dovoljno rano da su je stariji ljudi u toj Crkvi mogli čuti od samih apostola.
Apostolsko vjerovanje razlikovalo je kršćanstvo od poganstva i bilo je ono što bi novi obraćenik izjavljivao pri krštenju. Sadržava osnove kršćanske nauke. Postoji jedno „Vjerujem“ za svakoga člana Trojstva, s naglaskom na Otca kao Stvoritelja, Sina kao Otkupitelja i spominjanjem Duha. Ono se suočilo i sa skupinama koje su pokušavale prisvojiti Isusa za vlastite pokrete. Marcionisti su priželjkivali Isusa bez suda, gnostici su htjeli Boga koji nije Stvoritelj, a doketi su željeli Krista bez tijela. Vjeroispovijest sve njih isključuje.
Nekoliko stoljeća kasnije Nicejsko vjerovanje razlikuje trojstvene kršćane koji vjeruju da je Isus pravi Bog od onih koji to nisu činili. Unatoč ponavljanim tvrdnjama iz izmišljaja Dana Browna, Nicejski sabor nije bio trenutak kada su Rimljani nametnuli Crkvi Isusovo boštvo. Kršćani su vjerovali da je Isus Bog puno prije nego što je itko uopće čuo za Konstantina.
Tekst Nicejskoga vjerovanja razradio je Apostolsko vjerovanje, s istim ustrojem, usredotočen na Trojstvo. Protivio se novim zamislima koje su se pojavile, ne iz poganskih izvora, nego u Crkvi. Egipatski učitelj po imenu Arije propovijedao je da Isus zapravo nije Bog, nego da je Njegovo boštvo više počasno nego stvarno. To je možda bilo lakše filozofima shvatiti, ali to nije ono što su Krist i apostoli naučavali. Nicejsko vjerovanje izreklo je istinu o Isusu Kristu kao odgovor na porast zablude.
Drugim riječima vjeroispovijesti nisu stvorile nova učenja, niti u potpunosti izražavaju svu kršćansku istinu. Ona prije služe kao ograde koje pokazuju gdje se vjernici mogu bezopasno ne slagati, a istodobno pojašnjavaju gdje nova zamišljanja previše odstupaju. Jasne granice i dalje su potrebne, kao i u svim vremenima, jer postoje pojedinci i vjerske skupine koji prisvajaju Kristovo ime dok dodaju ili oduzimaju od onoga što je On naučavao i objavio Tko On jest. Vjeroispovijesti su također potrebna kada se drugorazredna ili čak trećorazredna učenja rabe kao lakmus-testovi za spasenje.
U djelu Mere Christianity (Kršćanstvo nije iluzija, Elementarno kršćanstvo) Clive Staples Lewis ponudio je korisnu sliku kršćanstva kao „kuće“ s hodnicima i sobama:
„I prije svega morate se pitati koja su vrata prava; ne koja vam se najviše sviđaju svojom bojom i oblogama. Jednostavnim jezikom, pitanje nikada ne bi trebalo biti: ‘Sviđa li mi se ta vrsta obreda?’, nego ‘Jesu li ove nauke istinite? Je li ovdje svetost? Navodi li me moja savjest na ovo? Je li moje oklijevanje da pokucam na ova vrata posljedica moje oholosti, ili moga pukoga ukusa, ili moje osobne nesklonosti prema određenom vrataru?’“
Kroz povijest Crkve vjeroispovijesti su označavale granice kršćanskoga vjerovanja, pokazujući tko je u jednoj od soba kršćanske kuće, a tko u sasvim drugoj kući. Stoga Vjerovanje i danas ostaje korisno.
John Stonestreet i Timothy D. Padgett
