Povjerenje Bogu, svojoj zemlji i čokoladni skakavci
Nije tome davno, usred prvog vala opasnosti od zaraze koronavirusom, u reklamnim katalozima i na policama jednog trgovačkog lanca u našoj domovini pojavila su se, kao novi izazov za hrabrost potrošača i najnoviji trend ishrane, pakiranja skakavaca u raznim oblicima. Specijaliteti poput hrskavih cvrčaka začinjenih raznim začinima, burger od skakavaca, krekeri i grickalice – sve od ukusnih i vrlo hranjivih kukaca. Vrhunac ponude bili su cvrčci umočeni u bijelu ili tamnu čokoladu. Ponuda izvrsna osobito za “ekološki osviještene” potrošače, kako je pisalo u reklami! No, nekima nažalost, ova ponuda nije dugo trajala. Državne institucije zadužene za sigurnost hrane u RH zabranile su prodaju ovih novih i inovativnih specijaliteta na našem tržištu jer se skakavci i drugi insekti kod nas još ne nalaze na listi nove hrane, premda je u nekim članicama EU promet ovakvim proizvodima sasvim legalan i dopušten. Ljubitelji i sladokusci će se morati strpiti do donošenja nove regulative u skladu s EU pravilima, pa će sasvim legalno moći kupovati ovakve i slične poslastice i u njima uživati do mile volje.
Nije nepoznato da se cvrčcima, zrikavcima, skakavcima, gusjenicama, crvima i drugim insektima hrane mnogi stanovnici našeg planeta. Prže ih u ulju, suše na suncu, melju ih u prah za upotrebu u kruhu, kolačima i drugim desertima. Njihova nutritivna vrijednost slična je životinjskom mesu pa su kukci izvrsna hrana za ljude koji žive u manje plodnim i pustinjskim krajevima. U situaciji rasta broja stanovništva svijeta razmatra se mogućnost da ishrana kukcima, jer su izvrstan i učinkovit izvor proteina, bude alternativa mesu i mesnim proizvodima. Ipak, takvi prijedlozi nisu bez opasnosti. Ako bi se većina ljudskoga roda počela hraniti kukcima, opasnost njihova istrjebljivanja nepovratno bi oštetila već uvelike uzdrmani ekološki sustav planeta.
U propisima o čistoći hrane i Biblija dopušta jesti sve vrste skakavaca, cvrčaka i zrikavaca (Lev 11, 22). Dok su Izraelci boravili u pustinjskom kraju hranili su se onime što im je bilo nadohvat ruke. Pustinjski predjeli ne obiluju hranom, ali se i u njima može preživjeti. Prehrambene naviku stečenu u Egiptu da jedu kruha i mesa do mile volje (Izl 16,3) izmijenili su i blagovali hranu koju je nudio pustinjski kraj kojim su prolazili. U pustinji su za hranu koristili manu, danas još do kraja neobjašnjenu jestivu tvar medenog okusa (Izl 16,6), za koju se smatra da je bila vrsta lišaja ili pak izlučevina pustinjskih kukaca. Ivanu Krstitelju u pustinji bijahu hrana divlji med i skakavci (Mt 3,4; Mk 1,6). Nakon ulaska u Obećanu zemlju Izabrani narod je prestao jesti pustinjske plodove, a počeo se hraniti plodovima tla svoje zemlje (Jš 5,12). I pustinjsku hranu i plodove svoje zemlje Izraelci su uvijek smatrali darom Božje milosti i izrazom Božje brige (Mudr 16,20-26). Bog se uvijek brine za uzdržavanje svoga naroda i za život svih svojih stvorenja (Ps 145,15-16). On svakom biću daje hranu i sva stvorenja nalaze potrebnu hranu iz tla na kojemu se odvija njihov život (Post 1,29-30). U biblijskim pripovijestima vezanim uz hranu pokazuje se važno uvjerenje na kojemu se temelji odnos između Boga, njegova naroda i njihove zemlje: svaka zemlja i svako tlo na kojem god se Božji narod našao mogli su ih prehraniti i pružiti im potrebno za uzdržavanje života (Pnz 8,1-20). Ovo biblijsko uvjerenje i za nas je neizmjerno važno. Povjerenje da zemlja svojom plodnošću može uzdržati svoje stanovnike smatralo se istovremeno i izrazom vjere Bogu (Hoš 2,21-24). Održanje života i plodnosti vezano je uz povjerenje ljudi Bogu, ali i uz povjerenje naroda vlastitoj zemlji (Neh 9,36-37). Kad u zemlji žive ljudi koji ne vjeruju svojoj zemlji, i zemlja se suši i vene, a plodova za uzdržavanje života njezinih stanovnika je sve manje (Hoš 4,3; Iz 24,1-7). Takve je ljude i narode, zbog grijeha nepovjerenja prema Bogu i svojoj zemlji, Bog kažnjavao izgonom kako bi se tlo od njih odmorilo i ponovno povratilo svoju plodnost (Jr 29,10).
Rijetki su dijelovi našeg planeta u kojemu ne postoji neki oblik života. A gdje ima života ima i hrane, i obrnuto. Božja stvorenja i u najdubljim dubinama oceana i u najpustijim pustinjama pronalaze hranu i preživljavaju. Čitava zemlja puna je stvorenja Božjih, a svako od njih nalazi u svome okružju dovoljno prikladne hrane za uzdržavanje svoga života (Mt 6,26). Ova činjenica biblijske vjere često je zaboravljena, pa nam se može dogoditi da usred obilja ljudi gladuju jer ne prepoznaju hranu koja im se nudi i koja im se nalazi nadohvat ruke, ne prepoznajući tako ni Božju brigu za nas, niti plodnost zemlje koja nam ih pruža za uzdržavanje našeg života.
Industrijalizirana zemljoradnja i proizvodnja uzgoja hrane ostvarila je prilično loš učinak na male seoske zajednice i ekološki sustav. Mudrost uzgajanja i umješnost pripremanja vlastitog obroka zamijenila je masovna proizvodnja ujednačenih prehrambenih artikala i dovela stanovništvo svijeta u stanje zanemarivanja izvora hrane iz vlastitog okoliša te bila uzrokom zaborava umijeća uzgajanja vlastite hrane s vlastitog plodnog tla. U tom procesu zaboravljena je i osnovna vjernička postavka da je Bog onaj koji po plodnosti zemlje daje hranu svakom tijelu (Ps 136,25). Zbog rasta doživljaja da je dostupnost hrane plod sigurnosti tehnologije i sustava dostave, zaboravljena je zahvalnost Bogu za dar zemlje i njezine plodnosti. Biblijska mudrost da zemljoradnja predstavlja odraz božanske mudrosti i da je mudrost orača plod Božje upute (Iz 28,23-29) sve dublje je zapretana pod naslagama tehnološki naprednih praksi poljoprivredne proizvodnje u kojoj je tlo i zemlja samo materija, a ne živi Božji stvor koji kroz raznovrsnu hranu obilno daje novi život.
Dostupnost namirnica više ne diktira sezonska i regionalna plodnost tla, nego transportna mogućnost sustava dostave u trgovinama. Ljudi sve češće smatraju da mjesto ubiranja plodova za hranu nije polje, voćnjak ili vrt, nego polica trgovačkog lanca. Vrlo se često događa da više ne znamo kada je uobičajeno vrijeme sazrijevanja jagoda, lubenica i dinja, jabuka, mrkve i krumpira, jer nemamo doticaja s tlom i prirodom. Čest je i slučaj da i mnogi odrasli, a osobito djeca, više ne razlikuju jestive biljke i plodonosna stabla, razne vrste voća i povrća, nego samo poznaju gotove i prerađene proizvode koji se kupuju. Procesi sadnje i brige oko biljaka, znanje razlikovanja sjemena i potrebnih uvjeta za uzgoj u posljednje vrijeme postali su „magično umijeće“ kojim još vladaju neke bake i djedovi koji žive na selu.
Ljetno doba je prilika za odlazak u prirodu i na selo. Poučimo djecu i mlade umješnosti razlikovanja biljaka i stabala, pripremi domaće hrane iz vrtova baka i djedova koji jedva čekaju pokazati nam plodove svoga rada i Božjeg blagoslova. Uživajmo u darovima Božjim i darovima naše zemlje. Povežimo se s plodim tlom, prošetajmo kroz žitna polja, uživajmo u procvjetalim suncokretima. Miris tla u vrtovima, svježina netom ubranih rajčica i paprika, slad lubenica i dinja, jedrina krušaka i jabuka neka nas podsjeti na zaboravljene okuse žive hrane koja iz zemlje niče, raste i daje nam snagu života. Propustimo li ove prilike prepoznavanja raznolike plodnosti naše zemlje i pobuđivanja povjerenja u njezinu plodnost mogli bismo uskoro biti osuđeni na hrskave skakavce prelivene čokoladom.
Priča za dodatak:
Jedna je humanitarna organizacija dijelila hranu ugroženim ljudima na afričkom kontinentu. Humanitarnom timu koji je gladim ljudima dostavljao rižu, brašno, konzerve mlijeka i druge potrepštine pridružio se i jedan botaničar. Dok su prolazili kroz selo gladnih ljudi i dijelili obroke botaničar je primijetio mnogo jestivog bilja koje je raslo u okolici. Čudio se jer su stanovnici pored obilja hrane u svom okolišu gladovali, a često su se među njima pojavljivale i bolesti probavnog sustava. Zbog čestog dostavljanja humanitarne pomoći i lijekova stanovnici tog područja bijahu zaboravili prepoznavati jestive i ljekovite biljke koje su im bile nadohvat ruke, a prehrambene navike svojih predaka koji su prije njih živjeli od bilja i plodova svoje zemlje zamijenili su hranom iz humanitarne pomoći. Vlastita polja i okolnu plodnu zemlju više nisu obrađivali, niti su odlazili u obližnju šumu skupljati plodove. Unatoč obilju hrane oko njih izgubili su povjerenje u svoja polja i šume, u svoju zemlju i Boga koji joj plodnost daje.
Tekst je napisan u ljeto 2020. god.
